LOGOS

Ivan Pavao II je pozvao sve kršćane na molitvu u kojoj će tražiti jednodušnost svih koji vjeruju u Krista, a u koga treba vjeru primati iz Evanđelja kao krune i vrha sve objave i vrela istine. Jednodušnost svih koji vjeruju u Krista po Radosnoj vijesti je Božji cilj kojeg želi ostvariti s ljudima i on ujedno predstavlja spasenje za ljude. To je pitanje oko kojega treba biti usmjerena sva ljudska molitva, jer ono u sebi obuhvaća sva druga pitanja. Jednodušnost je isto što i ekumenizam, ali je možda još bolja riječ, jer nema u sebi “izam” već je nekako toplija više se odnosi na svakog čovjeka, a ne samo na dužnosnike ili znanstvenike. Jedna duša znači jedno opće promišljanje s istim ciljem, jednak osjećaj tuge ili radosti zbog jednakog razumijevanja biti, jedno Tijelo koje diše skupa...

Papa Ivan Pavao II je rekao jednu od mnogih izuzetnih rečenica po tom pitanju, ekumenizma: “Lišili smo svijet zajedničkog svjedočanstva koje bi spriječilo mnoge muke, a možda i promijenilo smisao povijesti...”( Svi Mea Culpa Ivana Pavla II). Jedinstvo kršćana oko evanđelja koje potiče ljude u potrazi za Bogom ljubavi imalo bi takav pozitivan utjecaj da “bi promijenilo smisao povijesti” svijeta. U tu povijest spada i moj život, dakle, i moj smisao postojanja bio posve drukčiji da je kršćanstvo uspjelo u svojoj misiji. Mnogih patnji ne bi bilo. Sve bi bilo drukčije. Tako da za ono što ja jesam veliku odgovornost ima samo kršćanstvo kao cjelina kroz povijest. Ja sam se rodio u socijalističko-komunističkom društvu koje je direktna posljedica kršćanskog neuspjeha. Izronio sam po rođenju u svijet koji je bio obilježen razdorom kršćana i neuspjehom evanđelja koji je uzrokovan upravo kršćanskim razdorima. Zbog toga je ova Papina rečenica izuzetno teška i to pogotovu kad kaže: ”Lišili smo svijet”. To znači da su lišili i mene, jer sam ja dio tog svijeta. To isto tako znači da sam i ja kada sam postao kršćanin lišio svijet tj. druge ljude tog zajedničkog svjedočanstva, također. I ja sam pristao na kršćanske podjele i na nauke koje druge kršćane gledaju kao najgore moguće neprijatelje, gore od nekršćana. Sada se pitam: “Zašto?” Čemu “nauke” koje osuđuju druge kršćane kad se nalazimo u trenutku povijesti kada je jedinstvo nužno. Ono više nije privilegija već nužnost. Na tragu dva osnovna razdora nastaje mnoštvo. Razdor između istočne i zapadne Crkve, reformacijski razdor uzrokom su nastanka čitavog mnoštva novih kršćanskih pokreta u 19. st. Tu je riječ o metastazama. Sada sve izgleda nepremostivo.

Tek se danas, zahvaljujući ogromnom utjecaju Ivana Pavla II, kršćansko jedinstvo počinje razumijevati u svoj težini i sveobuhvatnosti. Ekumenizam je počeo na inicijativu protestantskih crkvi te je kao ideja dobio zamaha II Vatikanskim koncilom, ali je papa Ivan Pavao II otišao najdalje i najdublje u ideji koja je jedini pravi iskaz obraćenja Kristu. Dapače, ekumenizam je ono što vraća kršćanstvo na prvotnu stazu i ponovo mu otkriva smisao i svrhu. Isus je u Ivanu 17,21., iskazao najdublje moguće riječi kada je rekao: “Da svi budu jedno.” U tim riječima je bit kršćanstva. Obuhvatiti sve ljude, sav ljudski rod ujediniti zbog Isusa. Ekumenizam počinje s obnavljanjem kršćanstva, a završava s ujedinjavanjem svih ljudi i svih vjera i to zbog Isusa i u ime Isusa. To je cilj. Ako sagledamo kršćansko nejedinstvo i međusobnu mržnju kršćana kroz povijest postaje nam mnogo jasniji utjecaj kršćanstva na nastanak komunizma, ili Islama, koji su reakcije na zastranjenje kršćanstva.

Sada bi po slijedu logike trebalo zaključiti kako svaki pojedinac po svojem izboru pristaje uz Isusa ili uz Adama tj. novozavjetnim rječnikom rečeno uz “svoju staru narav”. Stvari nisu jednostavne, zaključuje svatko tko je to probao. Odlučiti slijediti svoju predstavu Krista još je i moguće, ali zaista stvarno ju slijediti, ne. Nije moguće slijediti Krista zbog nemogućnosti analiziranja, procjenjivanja i djelovanja u svakoj situaciji posebno, niti u velikim odlukama. Čovjek ne može kao pojedinac biti svjestan svojeg položaja u Čovjeku. Stoga je Isus ne samo Začetnik, već i Završitelj toga spasenja. On iz svoje božanske sfere utjecaja može pravilno prosuđivati uzimajući sve parametre u obzir te svrsishodno djelovati. U Isusa se vjeruje na dva načina. Prvo, kao u onoga koji je stvarno bio i koji je Temelj nade i vjere, a drugo , je kao u onoga koji jeste sada jednak Bogu i koji djeluje kao Bog. Znači, Isus je djelovao kao čovjek i otpočeo mogućnost spasenja, a Isus sada djeluje kao Bog i to isto spasenje ostvaruje vodeći računa o svakom pojedincu. Vjerovati i prizivati Isusa ima spasenjski značaj za pojedinca. Isus koji može davati sve što je davao i kao čovjek na zemlji, i sada može i više od toga, zdravlje, mudrost, znanje, vodstvo....... Pismo kaže u Rim 10. poglavlju: “..kako će prizvati onoga za koga nisu čuli, a kako će čuti bez propovjednika”. U svijetu je stalni nedostatak prizivanja Isusa i to pravilno shvaćenog. Zbog toga je sablazan nejedinstva u kršćanstvu strašan. Razdori i međusobna proklinjanja samih kršćana uzrok su odbacivanja Isusa kao živog Spasitelja. Kršćansko nejedinstvo je najveći grijeh, jer je bacilo ljagu na “jedino ime s kojim se može spasiti”. Isus je ime koje se sve manje veže u njegovo pravo značenje. To nije čudno s obzirom da je ono najvažnije. Iz toga razloga je ekumenizam od presudnog značenja i iskaz je žaljenja kršćana zbog sablazni koje su obilježile povijest.

Bog ne ljubi svijet, ali ga želi ljubiti, ili Bog ljubi svijet, ali ga ne može prihvatiti. Ova biblijska proturječnost kada se govori o ljubavi prema svijetu s jedne strane, a s druge se kao npr. u Ivanovoj poslanici kaže da onaj tko ljubi svijet postaje Božjim neprijateljem krije blagonosno razumijevanje. Ove tvrdnje uzete zajedno daju blistav zaključak o Bogu. Bogu koji ne može reći blagoslov i odobravanje za svijet, ali koji će sve učiniti da svijet bude dostojan njegove naklonosti. Tako je On u svojoj nepromjenjivosti pokazao kako je i njegova ljubav nepromjenjiva, ona se ,dapače, prilagođava potrebi. Svijet koji je obilježio Adam-prvi Čovjek, treba biti promijenjen po Novom Čovjeku – Isusu koji je za razliku od Adama rođen, a ne stvoren. Adam stvoren, načinjen od “praha zemaljskog” nešto je drugo od Isusa koji je rođen iz utrobe žene koja je načinjena od Adamovog “rebra”. Tako Adam spada u ono prvotno stvaranje svijeta dok Isus otpočinje novostvaranje tj. rođenje Čovjeka koje je proces, a ne čin. Ono traje dok se Čovjek ne “rodi na svijet” te tako i taj svijet spasi. Spasenje svijeta je stoga isto što i spasenje Čovjeka. Svijet nema smisla bez čovjeka, a čovjek se ne može više načiniti već jedino roditi iz toga svijeta u kojem se i nalazi. To nije zbog neke Božje nemoći, već iz osmišljenosti postojanja. Čovjek se budući jednom stvoren, može jedino sukladno svojoj volji “nanovo roditi”. Isus je začetnik tog novog Čovjeka, a tim i spasenja čovječanstva, svih ljudi. Isus je jedini čovjek koji je želio da se svi ljudi spase te tako otvorio put “zidanju” Tijela Čovjeka -novog Adama. On je tako dao izbor svakome, između pripadnosti Adamu kao kolektivnom tijelu ili Isusu kao kolektivnom Tijelu. Pojedinac se tako “uzidava” u jedno ili drugo po svojoj volji te stapajući se sa svojim izborom dijeli i njegovu sudbinu. Božju naklonost Kristu zbog činjenice da je poželio spasenje svih ljudi bez razlike ili sudbinu Božje osude Adama na smrt tj. nestajanje uz opću osudu njegovog čina izdaje. Presudna je bila Isusova ljubav tj. “želja” da se Svi spase kojom je On obgrlio cijeli svijet te tako inicirao ustoličenje novog Čovjeka, jer ne bi ga moglo biti bez da je netko poželio njegovo stvaranje tj. u ovom slučaju rođenje. Tako se iz Adamovog tjelesnog obličja rađa novi čovjek, napuštajući “staro” obličje i oblačeći novo po Isusu Kristu definirano. U tome je bitna razlika između Isusa i Adama i to je pokazatelj grešnosti jednoga i pravde drugoga. Naime, Adam je čovjek podjele i onaj koji nije poželio da se svi ljudi spase, već je uspostavio sud i nagovijestio presudu kada je za grijeh optužio ženu, te tako sebe opravdavao pokazujući sebe pravednijim u grijehu od nje. Isus je za razliku Čovjek ujedinjenja koji je oprostio i onima koji su bez dvojbe krivi za njegovu smrt,a nije zaboravio poželjeti spas i za one koji su mu bili daleko i nepoznati. Tako Adam započinje podjele po “stupnjevanju pravde”, a Isus ustanovljava ujedinjenje svih te tako omogućuje nadu i vjeru po svojoj ljubavi. Od Isusa postoji nada i vjera u spas Čovjeka tj. svijeta, svih ljudi.

Čovjek-Bog

Ova knjižica je sažetak mog istraživanja kršćanstva na koje sam bio pozvan po svojoj osobnoj potrebi ne umišljajući pri tome posebnost niti nadahnutost. Sve što se nalazi u tekstu koji sljedi objektivno je već postojalo kao dio ljudske misli te nije ništa novo. Novo jeste u subjektivnom smislu, jer je posljedica moga istraživanja koje je bilo pokretano prazninom moje egzistencije i potrebom za potragom. Djelo nema nakanu postavljati moralna ili teološka mjerila, ono je čista filozofija i to nestručna ili laička. Ono je i pokušaj “spašavanja” filozofije kao potrebe svakog čovjeka. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je zapravo svojstvena svakom čovjeku, jer svaki o sebi misli kao o mudrom biću koje promišlja stvari. Manje je poznato da Biblija izjednačava pojmove mudrost i pobožnost te se stoga o filozofiji može govoriti i kao o pobožnosti, a da se pri tom pokuša obgrliti i teologiju kao filozofiju Božje Riječi i onu najgrublju ateističku filozofiju u kojoj na prvi pogled nema mjesta za Boga.

“u svim ljudima priznati brata Krista te ga ljubiti riječju i činom” II VKdokumenti
Priznati je suprotno od prepoznati. Ako se nekoga prepoznaje kao nešto, onda se priznavanje ili nepriznavanje vidi kao očiti iskaz volje prema tom. Tako onaj koji ne nepriznaje blizu je gubljenju osjećaja za stvarnost. Međutim, ako se ne prepoznaje nešto kod nekoga, ali se temeljem nečije riječi koja tvrdi da on to jeste, istog priznaje kao da je nešto što na prvi pogled nije, onda je tu posrijedi vjera i poslušanje rečene riječi tj. tvrdnje. Tvrdnja se može iskazati kako riječju tako i konkludentnim radnjama. Latinska riječ koja se ovdje prevodi kao “priznati” znači ujedno i “prepoznati” te se tako smisao proširuje s priznavanja na temelju riječi i na razumijevanje nevidljive ili ipak vidljive stvarnosti čovjekovog božanstva. Isus je tj. Bog je ustvrdio da je Isus čovjek i Bog, i to riječju i konkludentim činima. A Isus je tvrdio da je svaki čovjek Bog tj. Sin Božji, kada je citirao Davidov Psalam: “Bogovi ste...”( negdje u Ivanu......)
Tako priznati “u svim ljudima brata Krista” znači priznati Božje ovaploćenje u njima ili bi se to moglo ustvrditi samo za Isusa koji je “slika Boga” ? Isus je došao “svojim siromaštvom ljude obogatiti, dakle , on budući u “Božjem obličju.....ponizi sam sebe” tako što se ovaploćio kao čovjek te je u tome njegovo osiromašenje, a naše obogaćenje je u tome što je taj čovjek postao tim činom Bog. Te i više od toga ima za cilj i sve druge ljude “učiniti sličnim njemu” tj. Bogovima! Tako se objedinjuje odnos prema Bogu i čovjeku u jedan odnos. Pri tome kao da se zanemaruje svaka različitost među ljudima, jer je ova “slava” pripisana svima, mada na oči teže uočljiva, ali ipak kao da i nije nemoguća za prepoznati. Mada čovjek po svojim najočitijim osobinama liči na najljepšu životinju te se zadovoljenje nagona može smatrati njegovom najvećom srećom, Bog tvrdi da je čovjek Bog. Pa čak i bolestan duhom i tijelom on je Bog, mada sa problemom, ali bez mogućnosti da se njegovo dostojanstvo oduzme, jer je ono zasnovano na Božjem tvrđenju tj. nameće se ljudskim iskustvom u kojem se vide čovjekovi pokušaji vladanja i kontrole svojstveni Bogu, ali zbog neznanja i osjetila zarobljenim u frustraciji vlastitog neuspjeha da se izrazi vlastito božanstvo. Tako nespretan i slab, čovjek je Bog po svojem statusu, a ne po moćima, mada i one postoje. Može li čovjek utjecati na prirodu tj. na svijet oko sebe? Ili čovjek samo djeluje u društvu ljudi sukladno društvenom poimanju svijeta te tako, i u ljudskom pogledu na svijet, i u vrijednostima koje vladaju među ljudima zbog neznanja? Čovjekovo je dostojanstvo ponajviše ugrozio tj. poništio sam bližnji -brat čovjek. I životinje mogu pogaziti čovjekovo dostojanstvo, a i sile prirode ukoliko ih promatramo kao same sebi svojstvene i samodovoljne, međutim, ponajviše i na najponižavajući način čovjek sam sebi oduzima dostojanstvo koje mu je Tvorac dao i daje mu. Tako se rat protiv Boga ne može odvojiti od rata protiv samog sebe koji sam slika Boga i njegovo djelo, ali djelo sa vlastitom božanskom slobodom, koja je samo ograničena osobnim ograničenjima osobe čovjeka koji je daleko od savršenstva tj. do punog pobožnjaštva ljudskog roda. Tako čovjek postoji kao “ne-bog “ samo zbog svojeg ne-savršenstva, a ne zbog toga što mu nije priznat status Boga. Tako se i sam Bog kao jedno i nedjeljivo biće očituje i govori čovjeku po čovjeku te se u čovjeku oslikava. Vrlo su rijetki događaji u kojima je samo božanstvo govorilo svojim glasom (kojeg se uostalom naziva angelos – anđelom) dakle ukoliko se anđeli shvate kao osobna bića , opet po posredniku Bog govori, a ne direktno. Može li se dakle, vidjeti Boga, mimo njegovih stvorenja? Vidjeti ga, baš njega? Vjerovatno bi odgovor bio i da i ne. Da, jer se sjećam primjera kad Mojsije traži vidjeti Boga te ga uspjeva vidjeti s “leđa” i po njegovom nabrajanju sebi svojstvenih osobina. Bog mu izričito kaže da ga se ne može vidjeti “u lice” , jer bi to prouzročilo smrt vidiocu. Dakle, mogu će je ali zbog smrti nije. Ipak, ne treba zanemariti i ono Augustinovo promišljanje o Bogu kao netvari kao onome koji je sve u svemu ali koga ništa ne obuhvaća niti on nešto obuhvaća, dakle svuda je on u cijelosti prisutan, ali ne može ga se u ničemu držati niti on nešto drži u sebi. Isusova prisutnost u hostiji prigodom euharistije to najbolje uprizoruje. Međutim, bez da donosim konačne sudove, nisam u mogućnosti upraviti ovu raspravu u nekom daljnjem smjeru te stoga zastajem.... Ako bi se odlučio nastaviti moje izlaganje to bi moralo biti nešto blizu razmišljanja o Logosu. Citiraj Ivanovo evanđelje “U početku bijaše Riječ................................................................................................. Logos – Riječ, smisao, ideja, filozofija, misao..., nešto što daje svrhu i osmišljava ju i ostvaruje. On je ono zbog čega se, i po čijoj zamisli, sve kreće. Logos je smisao i svrha svega postojanja, koje iz Logosa proistječe i k njegovom vrhunaravnom cilju se kreće. Međutim, ne bi valjalo zaobići i antilogos, kao sam bitak antikrista tj. svakoga tko ide protivno smislu kojega određuje i daje Logos, kao prasvrha i smisao. Isus je Logos tj. ona svrha i smisao kojeg daje Logos u svom potpunom ostvarenju. Isus je tako pobuda na vjeru u Logos, na prihvaćanje svrhe, jer se vidi ka čemu smjera i što donosi. On tako predstavlja budućnost, oslikava ju i daje nama vjernicima u Logos voljnost potčinjenju toj iskonskoj svrsi svih stvari. Temelji su: smisao, svrha, učenje, razumijevanje, razvijanje (evolucija na neki način) i upravljanje (red) svih stvari. Logos ih objedinjuje sve, jer ih on i određuje, a i upravlja. Biti jedno s Bogom stoga nije ništa drugo do biti sukladan općem smislu svega. Imati smisao tj. raspoznati ga znači pristati uz Logos te tako i doći do ostvarenja smisla tj. do svrhe svih stvari i samog sebe. Pronaći sebe u ostvarenom Logosu jeste ono na što Isus misli kada kaže “biti jedno s Bogom”, jer Bog je Riječ (Logos). Kada kažemo da vjerujemo u čovjeka od mesa i kostiju-Isusa mi zapravo vjerujemo u onoga “koji stoji iza njega” tj. u ono što On predstavlja, a to je vječni Logos. Logos je sebe u potpunosti ostvario u Isusu te se tako i pokazao tj. otkrio smisao svega. Naravno, da to nije slučajni uspjeh nekog čovjeka, već dio plana koji je Logos unaprijed osmislio te je Isus tako u potpunosti Logos kao osoba te je i smisao čovjeka Isusa u Logosovom planu da bude utjelovljenje Boga – Logosa. Međutim, ta “slika Boga” se prije svega odnosi na vrhunac ostvarenja svrhe i na vječni smisao svega, dakle, samo tako se može “vidjeti” Riječ, misao kao osobnost koja jeste, kao što kaže u Pismu: “Ja sam onaj koji jesam”. Djelo onoga koji ga radi govori tko je on. Tako mi danas imamo lošu sliku o Bogu zbog zamućenja savršenosti njegovog djela, a Isus kao potpuno djelo razotkriva ono što će biti sa svima i što je Božje djelo stvaranja, te tako otkriva po otkrivenju Božjeg djela smisao i svrhu Božjega stvorenja, a samim tim skida pokrivalo sa samog Božjeg lica koje se odrazuje(zrcali) na stvorenju. Tako reći da kad gledamo Isusa vidimo Boga, jeste točno. Zamućenje postoji zbog volje Logosa da dozvoli besmisao, promašaj svrhe, neznanje, autizam, nazadovanje i nered tj. odstupanje od reda svih stvari. Tu kad stvorenja promišljaju ono što je već Logos smislio tj. samu Riječ ili smisao svega, stvorenja imaju prostor iskazati svoju volju tj. usklađenje sa smislom ili antismisao tj. antilogos. Logos nije matematička jednadžba ili zakon po kojem sve funkcionira, On je živa osoba, ali kao netvar. Ne može biti zarobljen u nečemu, ne može držati nešto te tako biti zauzet, ne može umrijeti tj. nestati, ne može postati, jer nema postojanja bez njega. On JESTE ONAJ KOJI JEST , SVETAC ONAJ KOJI JEST DUH, KOJI SVE ČINI. Duh je čudna riječ,a ako bi ju morao nekako jasnije iskazati ne vidim drugu riječ do riječi netvar.
Tako netvar dokazuje svoje postojanje upravo suprotnim osobinama od tvari. Onaj tko ne vjeruje u netvar kao oblik nad postojanja, bi ju mogao nazvati običnim ništavilom. Stoga se u Boga mora vjerovati. Ali, smisao se može dokazati ukoliko se prati oživotvorenje netvari u njenom djelovanju u našem svijetu tvari. Smisao se bez sumnje vidi. Stoga je Isus govorio o vjetru kad je uspoređivao djelovanje duha. Čuješ ga, a ne vidiš. Lišće šušti, i grane se lome od nečeg nevidljivog. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i vjetar dio ovog tvarnog svijeta te ga je Isus uprizorio samo kao usporedbu sa netvarnom stvarnosti, jer je i vjetar samo dio smisla koji je u Logosu.
Korijen čovjekovog pobožanstvenja treba tražiti u Bogu kao onome koji se daruje, koji izlazi van sebe te druge čini bogovima ili čak Bogovima. Problem današnjeg čovjeka je matematički način razmišljanja koji ga obuzima, za razliku od nekih prošlih vremena kad je čovjek razmišljao metafizički. U pogledu razumijevanja pojma “jedan Bog” to je presudno. Kada mi danas kažemo da vjerujemo u jednog Boga mi to mislimo na matematički način kao jedan (broj 1) , dok čovjek prošlosti kada definira nauku o Trojstvu misli pod jednim Bogom na tri Boga! To je stoga što on ne razmišlja matematički već pokušava i uspjeva proniknuti u bit, smisao , suštinu stvari. Dakle, kad se kaže jedan Bog misli se na jedan Logos, jedan smisao, jedno Božanstvo koje može biti matematički gledano i kao broj tri (3). Dapače, ovdje nalazim sam temelj postavke čovjek-Bog, u tome što je čovjeku stapanjem s Božanstvom, i to zbog toga što se Bog ostvaruje izvan sebe u davanju od sebe, zaista moguće biti Bogom! Čovjek može biti jedan od Bogova koji u nematematičkom smislu čine jedno Božanstvo. Tako se kroz jednu osobu Božanstva - Sina - može gledati na veći broj Božjih sinova, čak na milione , milijarde, bilijune ljudi – Bogova koji su matematički gledano umnožili monoteizam u politeizam, ali samo matematički, a ne metafizički! (usporedi Ivanovo evanđelje1,12) Sada smo postavili logički temelj za nastavak ovog pisanja o čovjeku – Bogu. (Više o tome vidi Ratzinger)
U Postanku 3, --- Bog kaže da je čovjek “postao jedan od nas”. On je već bio stvoren kao slika Boga, a sada je po spoznaji dobra i zla i na neki nutarnji način postao kao Bog(ovi). Bog mu je zapriječio da “ubere ploda s drveta života i živi vječno”, jer je čovjeku još preostajala bitka sa samim sobom tj. sa dobrim i zlim u sebi i van sebe. U tome se vidi kako ni sam vječni život ne bi značio čak i uz mogućnost izbora između dobra i zla, da je netko postao u potpunosti Bogom, jer trebalo je stopiti se s Logosom tj. sa vječnim smislom svih stvari. Tako se taj Logos nameće kao jedan Bog u svima Bogovima. Shodno tome neka bolest ili slabost ili jednostavno smrtnost nije tvrd razlog da se nekoga apsolutno odbaci kao mogućeg Boga. Drugim riječima čovjek mada u slabosti i ne sliči na nekog Boga već više na roba, ali ipak s mogućnošću da npr. počini ubojstvo (što je svojstveno božanskoj moći davanja i uzimanja života), ipak može i jeste Bog u koliko je u njegovoj biti onaj prabitak tj. Logos. Čovjek se stoga susreće s Isusom kao čovjekom Bogom tj. Bogočovjekom onim koji ima smisao u sebi i to tako da se ona očituje u punini života kojim je on obasjao svu povijest sve do sada. Isus je onaj koji nas potiče k Logosu i poziva nas u sutjelovljenje s netvarnim ali stvarnim. Isus je On. On jeste onaj koji jeste. Svo to bogatstvo je nevidljivo i netvarno, te se Isusa na oči nađe kao običnog čovjeka. I to smrtnog! Zamislite čuđenje onih koji su zbog svoje političke moći slušali Isusove izjave: JA JESAM! Pa, oni su ga usmrtili i to zapravo, tako da mu je curila krv i tako što je ispustio dah. Logički je bilo pitati: Zar je to Bog? I dalje: U čemu je Isusovo božanstvo? Ako, je učinio poneko čudo to nije nešto posebno, jer u ta vremena kad znanost nije bila shvaćena kao danas, kada se čudo definira kao nešto što je protiv prirodnih zakona, u to doba je po shvaćanju magije koja je bila preteča svake religije čudo bilo samo veliki događaj nečega što se i inače zbiva stalno, ali u manjem opsegu nego u tako iznimnim situacijama kada se govori o čudu. Isusovo Božanstvo je bilo u Njegovom smislu. Isus je imao smisao života. Pri tom ne govorim o nekom adolescentskom pronalaženju nekakvog smisla već o Smislu o Logosu.
Isus je Bog zbog toga što on jeste Logos u potpunosti. Pa, čak i da nije u potpunosti, ukoliko je na “stazi-putu” Smisla, tad kao i da je potpun, jer ima svrhu koja će se doseći i ispuniti u budućnosti. I to bez sumnje hoće. On je nosio i bio jedno s apsolutnim bitkom. Taj JEDAN ostaje, on stoji, postoji, opstaje, jer ga ništa i ne ugrožava. Bogovi ovog svijeta prolaze, a taj JAHVE (hebr.JA-ON) ostaje kako je bio na početku tako i na kraju. Također se nameće i pitanje: Kako se usuglasiti s Logosom? Imajmo u vidu da to nije neka odluka tipa evo sada sam odlučio se suglasiti, već ona predstavlja neku promjenu koja se ne može samo tako opisati i definirati, jer je ona duboka i nevidljiva kao i sam Logos. Logos kao Misao koja proizlazi iz Božanskog bića jeste potpuno slobodna i za cilj ima dati potpunu slobodu koja se u potpunosti ostvaruje u svakom stvorenju, a pogotovo u svakom čovjeku. Tako se sama Misao poosobljuje kao pojedinačni stvor i to ne da bi svi bili samo dijelovi iste Misli, već se Misao sa svakim Stvorom ostvaruje neovisno i potpuno. Tako je svaki čovjek po svojoj danoj mu slobodi apsolutno slobodan u odnosu na stvaranje, jer je i cilj stvaranja stvarati apsolutno slobodne stvorove. Drugim riječima nije čovjek unaprijed predodređen niti genima niti nekom nepromjenjivom matematikom, niti bilo kojim oblikom Božjeg unaprijed određenog postojanja za njega. Dakle, ne da Bog ne bi mogao čovjeka učiniti podložnim nekom misaonom, kroz neku formulu strukturiranom procesu ili stalnom pokorenju Božjoj trenutnoj volji, već se Božansko stvaranje odvija s ciljem stvaranja apsolutne slobode. Tako se i otvorio prostor zlu kao proizvodu slobodnih i savršenih bića , jer samo takva potpuna bića mogu imati vrhunsko božansko svojstvo slobode. Bog se tako izražava kao umjetnik i kao vladar svega, jer kao umjetnik ne stvara nesavršene stvorove koji ne bi bili imatelji bitka u potpunosti, a kao vladar tvori pravo i pravdu u svojoj državi na najpotpuniji način. Tako je svaka osoba, svaki pojedini čovjek u potpunosti ostvarenje Božje Misli i stvaranja, jer ga je Misao zamislila kao potpuno slobodnog i potpuno jedinstvenog. Faktor , zla koje po volji iz slobode narušava sliku dobrote, ali ne umanjuje savršenstvo stvorenog, je krivac što su ljudi manje više ipak neslobodni. Međutim, Misao nije dala svoju završnu riječ, jer će svatko pa i najneslobodniji doći do svoje slobode tj. do svojeg vrhunskog ostvarenja kao Stvora. To mu garantira Božja Pramisao. Isus je bitak Boga, On je ta Misao koju je Bogu osmislio izražavajući sebe, i koje je potpuno svjestan. Po Isusu smo stvoreni, jer je Isus živa Misao, osoba. Naravno, da na njegovu osobnost moramo prije nego je “postao” Isus iz Nazareta, gledati kao osobnost bez volumena i mase, bez boje i mirisa....Kao što smo već rekli- kao netvar.
Tvrdnja da čovjek ima slobodnu volju odlučiti voljeti ili ne voljeti Boga nije bez pogovorno točna. Ljudi su s druge strane slobodne volje “hodajući besmisao i kaos. Uopće ne znam kako misle da mogu stvoriti stvarni odnos s Bogom, kada to ne mogu niti sa sobom. Misle ako nešto formaliziraju i mantraju i u mislima mu se ulaguju, da su nešto učinili. Je li se tako slavi Bog?” (“Halo efekt”, jedan od blogera)
Postavlja nam se pitanje: Može li čovjek voljeti i vjerovati? Odnos s Bogom, dakle, nije moguć, jer tako i Pavao piše kad kaže kako zna da je u tijelu “daleko od Boga”. Izgleda da je moguća jedino vjera u Isusov odnos s Bogom. To bi bila vjera u “vjeru Isusovu”. Čovjek tako nema vjeru u Boga, a niti ju može imati već jedino može imati “vjeru u Isusovu vjeru”. Isus je vjerovao u Boga, a mi možemo vjerovati da je On vjerovao i pouzdati se u Njegovu vjeru u Boga kad već nemamo svoju. Druga opcija bi bilo vjerovanje u svoju vjeru, a koja je i najzastupljenija. Vjernici obično vjeruju u ispravnost svoje vjere, a da pri tome misle uglavnom na neke svoje misli o vjeri u Boga. Npr. adventist sedmog dana vjeruje u svoju ispravnost odnosa s Bogom jer vjeruje u svoju misao o suboti te tako pokazuje da vjeruje u subotu, a ne u Boga kao osobu, međutim može i gore od toga, a što je obično i stvarnost. On ustvari vjeruje u svoju predodžbu o suboti, jer kako drukčije objasniti razliku kod svakog pojedinca kada govori o, i pristupa štovanju subote? Svako vjeruje u svoju misao o vjeri te je i uvjeren u svoju pravovjernost, jer ju prosuđuje po svojim kriterijima. Adventiste sam uzeo kao primjer, a ista je stvar opće obilježje čovjekove vjere. Međutim, ne treba zaboravit Isusovo čovještvo kad se govori o čovjeku, na što ćemo se kasnije vratiti. Isto što je rečeno o vjeri može se reći i o ljubavi prema Bogu, a i među ljudima. Nama ostaje vjera u Isusovu ljubav prema Bogu i prema ljudima, jer On je “Spasitelj svijeta”. Upravo u ove dvije jednostavne riječi “Spasitelj svijeta” krije se suštinska razlika između Krista i nas. Tu razliku je protestantizam sa svojom vjerom u “osobnog Spasitelja” posebno istaknuo te tako razotkrio bit svoje i ljudske zablude te dao mota postreformatorskim kršćanskim zajednicama da grade svoje isključivosti. Isus je spasitelj svijeta, a ne osobni spasitelj! On je i osobni spasitelj samo zato što “je tako ljubio svijet” da “niti jedan ne pogine”, dakle On spašavajući cijeli svijet, bez iznimke spašava i svakog pojedinca kao čimbenika svijeta, jer bez jednog čovjeka, ne bi bio cijeli svijet obuhvaćen. To je vrlo bitna razlika, jer ona briše getoizaciju mišljenja koja prevladava kod tzv. američkih kršćanskih crkava tj. crkvi koje proizlaze kao plod protestantizma, a ujedno obilježavaju i njegov kraj. Tu je riječ o adventistima, Jehovinim svjedocima, mormonima, pentakostalcima, i još čitavom mnoštvu drugih u nas manje poznatih. Vjera u vlastitu vjeru je njihovo glavno obilježje i uzrok daljnjeg umnažanja koje je posljedica stalnih raskola koji su uzrokovani upravo vjerom u sebe (-čitaj vjerom u Bibliju). Svako vjeruje u svoje vlastito tumačenje Biblije! Svako se kune samo Biblijom kao “pravilom života i vjere”. Svatko je sebi bogom! Naravno da i kod naših ranijih primjera postoje faktori ujedinjenja, kao npr. postojanje proroka i proročica kod tzv. američkih crkvenih zajednica, ali upravo je vjera u proroke razlog još većih “sebičnosti” u vjeri, a neke posebnosti razlog još većeg osjećaja pravde i nadmoći koji se generira baš iz osjećaje individualne pravovjernosti. Tako je područje vjere u Boga ustvari tlo najvećeg bezboštva i nevjere u Boga! To je već na mnogo mjesta pisano prije ove knjižice. Ispada da je priznanje nevjerovanja u Boga mnogo poštenije od ispovjedanja vjere! Kao da su nevjerujući ljudi ustvari iskreniji pred sobom. Kao da uzvik “Nema Boga” zrači nekom nutarnjom iskrenošću. Kao da daje odgovor na pitanje ljudske egzistencije! Ima li što poštenije od priznanja svoje nevjere u Boga? O vjernosti Bogu ne treba ni razgovarati , s obzirom da ukoliko prihvatimo što je rečeno o nevjerovanju, tada vjernost kao izraz poslušnosti iz ljubavi može izgledati samo kao još veća nespretnost ili čak krajnja samopravednost. Pa čak i ako je netko “vjeran Božjem Zakonu”, on nije ništa drugo do li vjeran svojem tumačenju zakona, pa čak ni tome, već je vjeran svojoj misli o svojoj vjernosti, dakle subjektivno, dok je objektivna vjernost još neviđena. Grubo rečeno takav živi imaginaciju života u svojoj glavi te u ime zakona ravnodušno gazi preko potreba i nužnosti svojih bližnjih, jer on “ne čini preljuba” te je prav, ali uglavnom se u tom nekom “ne-činu” i zgotovljuje sva njegova poštena komunikacija prema bližnjem. Sve drugo je manipulacija dobrotom drugih na korist ugađanja svojem vjerovanju. Npr. kad adventist sedmog dana, traži slobodnu subotu (ili jehovac ne pozdravi zastavu ili himnu...ne slavi rođendan i sl..) on ne zahvaljuje nevjerniku koju mu se je ipak smilovao i izašao u susret (kao poslodavac, ili zapovjednik u vojsci..) već zahvaljuje Bogu što mu je dao ono što je tražio, a pri tome su neki objektivni i opće društveni problemi koje to prouzrokuje poslodavcu ili drugim vojnicima (netko mora odraditi stražu, zapovjednik postrojbe može biti proglašen lošim ako njegovi vojnici odbijaju pozdraviti zastavu ili stati na zvuk himne), tim i Bogu kojeg mogu moliti i ti drugi ljudi za nešto, potpuno sporedni. Sada se možemo vratiti na Isusa koji je “Spasitelj svijeta” i vidjeti kako je ta sveobuhvatnost zahtjevna. Očita je apsolutna međusobna nespojivost Isusa Spasitelja svijeta i Isusa mog osobnog Spasitelja ukoliko gledamo iz kuta suštinske teologije. Mada, je u praksi jedno i drugo usko povezano, jer samo onaj koji vjeuje u Isusovu vjeru kojom je Isus spašavao svijet i kojom spašava svijet, ima i dioništvo u tom spašenom svijetu. Ali, ipak je očit poredak vjere. Tu je i suštinska razlika: Isus ne želi mene spasiti mimo cijelog svijeta! Isus radi na cjelini spasenja svijeta! Protestanti i pripadnici postreformacijskih crkava (to su uglavnom tzv. američke crkvene zajednice) u svom izvornom obliku (koji je doduše danas zbog besmisla reformiranja, a koji je uzrokovan neovisnošću crkvi reformacije od matične katoličke Crkve, neuočljiv) imaju suštinski stav potpuno suprotan! Stav tvrdi sljedeće: Samo mene (nas) Isus želi spasiti dok svijet neupitno propada tj. ide ka konačnom uništenju. Tu se tada nadovezuje opominjanje svijeta, ali za koje se po proroštvu već unaprijed zna da će biti neuspješno, pa se čak i misija temelji na principu sebičnosti, jer samo će se spasiti onaj koji “govori o svojoj vjeri”. Vodeće protestantske crkve, su danas potpuno udaljene od tog stava, ali meni se čini da to nije samo zbog razumijevanja ekumenizma kao jedine opcije, već i zbog potpunog gubitka identiteta. Tzv. američke crkve još uvijek imaju taj separatistički stav. Taj stav zvuči vrlo hladno i odiše nekom neshvatljivom ravnodušnošću spram svijeta, bar kroz teološko promišljanje svijeta i Božjeg odnosa prema svijetu. Gledano čisto uobičajenom, narodskom, ljudskom filozofijom on se ne razlikuje od stava bilo kojeg prosječnog čovjeka u svim vremenima i odgovara onoj narodnoj: “Pomozi si pa će ti i Bog pomoći” i “Pobrini se prvo za sebe”. Međutim, upravo je u toj normalnosti takvog stava i njegova nespojivost s ozbiljnom teologijom, takav je stav samo odraz kvazi teološkog racionaliziranja zla u svijetu i “mene i moje djece koji to nismo zaslužili, ako smo nešto i pogriješili imamo pravo na milost”. To je verzija “Boljeg života” ka kome stremi svaka politička stranka u svojem programu (pa i svaka vjera), a pri tome je opće poznato kako političari duboko u sebi misle samo na sebe, osim ako nisu neki ideolozi tipa Hitlera ili Staljina, mada su i oni imali sebe u prvom planu, ali im novac nije bio na prvom mjestu, već neka svoja afirmacija kao velikih mesija ili vođa. Tako kao što se političke stranke stalno dijele ili ujedinjuju, a sve iz “ideološkopoštenjskih” razloga, tako i “ljudi Biblije” imaju sklonost podjeli zbog “pravovjernosti”, jer Biblija je puna dokaza za postavke koje si netko od njih unaprijed sam postavi. Ovdje je potrebno citirati tezu Roberta Musila, koja ide ovako: “Kad se glupost ne bi mogla pričinjati kao nepredak, genijalnost, nada i poboljšanje, onda valjda nitko ne bi htio biti glup i gluposti ne bi bilo..” Logičko je pitanje nakon te zbrke, vodi li Bog vjernike ili se vode sami? Tako nas ovo pitanje vraća našoj osnovnoj temi čovjeka-Boga. Dakle, sve u jednom: čovjek i Bog, nemoć i svemoć, nemoral i odgovornost, filozofija i teologija..........Nedvojbena je činjenica kako svi mi ljudi ležimo u grijehu i ako se i netko uzdigne, taj nije van grijeha već je samo nešto manje u grijehu zaronjen. Tako grijehom opčinjeni i u njemu zarobljeni, daleko od Boga, čovjek izgleda nema druge opcije do Boga doživljavati i s Bogom komunicirati po posredovanju samog sebe i drugih ljudi. Bog se otkriva u čovjeku. Bog se otkriva u čovjeku i po čovjeku. To nije jedino i od Boga isključivo izabrano mjesto i prostor otkrivanja, već je to za čovjeka jedino mjesto. Životinje se razlikuju po naravi i dobroti. Čovjeka se ne može po vrstama razlučiti, mada i za to postoje znanstveni, antropološki pokušaji, koji tumače narav pojedinih grupa i naroda po njihovom porijeklu. Ali, čovjek nije načinjen po vrstama kao životinje, pa i stečeni i nasljedni faktori nisu apsolutni kao kod npr. psa za kojeg se po vrsti već znaju neke temeljne osobine i navike. Kod čovjeka je po meni puno utjecajniji faktor društva i društvene evolucije do li biološki , dakle fizički faktori. Čovjek određenog društva razmišlja po zakonitostima koje vrijede u tom i tom društvu u tom i tom vremenu i na tom i tom mjestu. Proučavanje razvoja društva na određenom mjestu u određenom narodu ili u grupi daje možda i bolje parametre po kojima se može predvidjeti narav nekoga pojedinca od npr. gena. Određena vjerovanja i način života utječu i vide se čak i u tjelesnom izgledu osobe. Naravno, da prethodno ne umanjuje realnost tjelesnog nasljeđa. Tako netko može u kontekstu svojega društva biti dobar ili zao. Mada, bi u kontekstu nekog drugog društva parametri prosuđivanja i pokazivanja dobrote ili zla bili potpuno suprotni. Dok s druge strane nitko ne može ozbiljno reći da je bijeli morski pas dobričina ili da je janje grabežljivac i nasilnik. Ali, može se nekog hrvata ili mongola prepoznati kao “morskog psa”, a drugog kao “janje”. Znači da kod ljudi dobro i zlo nije vezano uz fizičko nasljeđe. Niti su izraelci “dobriji” od rimljana, jer su Božji narod. Pa čak i ako im je Božji zakon dao naviku dobrote, a što nije bio slučaj kod povijesnog Izraela, čak i tad po toj navici oni ne bi mogli umanjiti dobrotu nekog rimljanina u kontekstu njegove kulture. Pri tome mislim i govorim o pravoj dobroti, onoj iskonskoj, pradobroti. A i u društvu koje bi imalo naviku života izgrađenu po Božjem zakonu bilo bi dobrih i zlih ljudi u kontekstu tog i takvog društva! To je sve zbog toga što je dobrota subjektivna, a ne objektivna veličina. Biti dobar u nacističkoj Njemačkoj značilo bi pokušati sačuvati po koji život onih koji su bili zakonski i sistematski istrebljivani, a biti danas dobar u Finskoj ili nekoj drugoj skandinavskoj zemlji gdje su svi građani pod odličnom državnom skrbi, pa su i najsiromašniji dovoljno udobno i ljudski opskrbljeni, znači nešto sasvim drugo! Iskonska dobrota i iskonsko zlo pokazuju se na različite načine.
Dobrota se nekada ne može pokazati zbog “zatrpanosti”. Čovjekova osobnost je u nekim slučajevima zatrpana te se ne može izraziti niti razvijati i tada takav čovjek pokazujući frustriranost svojom sputanošću može počiniti zla djela, ali bilo bi nefer proglasiti ga zlim. Tako se vidi da postoji razlika između zlih djela i iskonskog zla kao određenja osobnosti. I čovjek sklon dobru zbog sputanosti biva doveden u situaciju nužnosti oslobađanja, a koja se uglavnom može izvesti kroz neko zlo djelo, koje u tom slučaju i nije rezultat iskonskog zla već sputanosti dobra. Tako se nameće zaključak da pojedinac ne može biti mnogo drukčiji od naraštaja u kojem živi. Dobrota jednoga ovisi od dobrote većine. U zlom naraštaju i onaj najbolji ne izgleda savršeno, a niti se njegova djela mnogo razlikuju od djela većine. Iz toga proizlazi da čovjekov odnos s Bogom ovisi o općem uzrastu odnosa s Bogom u globalnom razmjeru, dakle kod svih naroda. Tako su svi narodi nužno upućeni jedni na druge i sami sebe duguju jedni drugima. Bog koji je rekli smo netvar-Duh, hoće obuhvatiti sve i sve i obuhvaća. Nijedna skupina nije van božanske mreže kojom hvata različite ribe kao što je to Isus objašnjavao u prispodobi. Tako niti ona najmanja vjerska sekta niti onaj najveći narod i njegova državna vjera, bili oni poganskog ili kršćanskog smjera, nisu od Boga neobuhvaćeni i svi su vođeni ka međusobnom koordiniranom rastenju. Kada neka sekta ili vjerski pokret tvrdi za sebe kako su od Boga osnovani i s Božjim ciljem, to nije pogrešno rečeno. Isto tako kada protivnici neke sljedbe ili pokreta kažu da su oni plod čovjekovog uma, a ne Božjeg odabranja, to je također točno. Zajednička razina je ono u što će ući svaki pojedinac po svom rođenju i koja će i njega oblikovati. Ali, ne bi bilo rasta kada ne bi kod pojedinaca postojao potencijal za nadilaženje zadanosti, međutim, događa se to da pojedinac ukoliko je napredan predstavlja jedan od končića koji vuku cijelo tijelo ljudskog roda naprijed, a on sam kao osoba uglavnom mora biti sputan u naraštaju koji ga ne razumije. Tako oni najveći zločinci u političkom međunarodnom prostoru jesu frustrirani napredni pojedinci koji su eksplodirali zbog svoje sputanosti, isto kao i najveći svjetski pozitivci. Međutim, ne bi želio donositi oslobađajuću presudu za njih pa ustvrditi rečeno kao neko pravilo, jer zasigurno da je dobar dio njih iskonski zao. Zlo tako služi dobru, jer predstavlja jedan od končića koji pokreću tijelo. Opet je vidljivo kako u tim kretanjima nepovratno stradavaju pojedinci koji bivaju žrtvama tih lomova koje uzrokuje pokretanje masivnog tijela čovječanstva. Tako nastaju tragične sudbine, ali tu se otvara prostor vjeri i nadi koja se uzdaje u kršćansku vjeru te se vidi svaki pojedinac u budućem uskrsnuću i ostvarenom potencijalu osobnosti. Na prvi pogled ovaj razvoj svjetskog odnosa prema Bogu nemarno prosipa ljude, ali također je istinito da su svi sačuvani u Božjoj osobnosti te nisu izgubljeni pa makar živjeli i jednu sekundu na ovom svijetu.
U ovakvom shvaćanju pomirena su kršćanska i nekršćanska misao, a kršćanstvo donosi prednost zbog vjere i nade u uspjeh svijeta i konačnost uspjeha. Doći će trenutak kada “smrti više neće biti” i to će biti trenutak konačnog uspjeha onoga stvora kojeg nazivamo čovjek, a pri tome mislimo na jedno tijelo koje je čitavo čovječanstvo. Tako pojedinac koji propada u prolaznosti opet sebe nalazi u konačnosti čovjeka tj. tog stvora kojeg tvori čitavo čovječanstvo. Pojedinac ne može živjeti vječno kao izdvojena jedinka nego samo kao dio Čovjeka. Pojedinac propada u prolaznost zbog svoje podređenosti svima, ali u konačnosti ima korist od uspjeha svih jer se opet nalazi u Čovjeku čiji je sastavni dio. Kršćansko “odricanje od sebe” i “nošenje križa” se upravo odnosi na to. Isus je zadao parametre tog Čovjeka. U Isusovo savršenstvo taj Čovjek raste i mora ga doseći, a hoće ga doseći jer mu Bog pomaže. To sve obuhvaća pojam Isusa Spasitelja svijeta, a kojem je posve suprotan pojam Isusa mog osobnog spasitelja u smislu naglaska na individualnosti. Naravno, da kao što je već rečeno, Spasitelj svijeta je isto i moj osobni Spasitelj, ali se pristupa iz sasvim drugog “ćoška”. Istina kao pravo razumijevanje Boga sačuvana je u katoličkoj Euharistiji. Prisustvo Krista u prilikama kruha i vina je, kada se pravilno razumije, najveći i najbolji spomenik istine. Euharistija u svojoj svojstvenosti sažima i pruža poruku evanđelja. Ona obuhvaća i proizlazi i iz židovskog i iz poganskog i pokazuje na jedan obredni način istinu pomirenja svih i micanja zida razdvajanja između Izraela i drugih naroda. Kao što Ratzinger piše o razvoju kršćanstva kroz vid Božje nakane da kršćanstvo proizašlo židovstva bude oplemenjeno dostignućima grčke kulture i filizofije. Za tvrde štovatelje Biblije ovo predstavlja problem. Takvi vide pravo kršćanstvo isključivo u očuvanju židovske ili još preciznije biblijske kulture, jer su i sami Židovi odstupili od Biblije, ali pri tome hoće zatvoriti oči pred stvarnošću zbivanja u kojem evanđelje kao kvasac biva i jeste pomiješano s poganskim te tako objedinjujući sve ostvaruje Božju nakanu. Ono sve uzdiže prema vrhuncu ka kojem raste cijeli Čovjek (čovječanstvo, koje obuhvaća sve žive, mrtve i još ne rođene ljude, koje raste “u puninu rasta Kristovog..... u savršenog Čovjeka”, opirući se, gubeći po nekoga, ali ipak ne zaustavljivo). Nema kraja Biblijskom cjepidlačenju i načelo reformacije “samo pismo” pokazuje svoje pravo lice upravo u stalnoj neslozi “ljudi Biblije” oko tumačenja iste, a na prvi pogled izbacivanje “tradicije” trebalo je pojednostaviti stvari i dati veće jedinstvo u vjeri koja se “temelji na Bibliji”. Meni se čini da se odbacivanjem tisućljetne tradicije tumačenja Biblije “ljudi Biblije” vraćaju na početak te iznova grade tradiciju tumačenja te prolaze kroz dječje bolesti koje je kršćanski čovjek već jednom prošao. Tradicija znači predaja, a predaja može biti usmena ili pismena, pa se i samu Bibliju može smatrati, i ona to jeste, tradicijom. Biblija je bila prenošena s generacije na generaciju u Židova, a prenesena je i u kršćanstvo te se u njemu nadalje predaje. Ako prihvatimo ovakvo shvaćanje tradicije, tada u načelu reformacije možemo vidjeti ono što se krije iza odbacivanja “tradicije”. Iza te parole i tog pokreta krije se separacija misli. Drugim riječima opće dostignuće se odbacuje za posebno, koje bi trebalo biti naprednije, ali ono to nije, mada u tom času povijesti djeluje pozitivno i dobro. Reformacija je dobar događaj u povijesti, ali kao što je u početku i bio njen cilj, ona je usmjerena ka reformiranju opće Crkve, a ne separatizmu koji je obilježio povijest nakon nje. Naravno, nemoguće je sagledati svrhe i ciljeve prije nego se cijeli Božji plan ostvari. Metastaze mogu značiti lošu stvar za bolesnika, ali ukoliko postoji lijek sve može završiti uredu. Tako u svojoj ne znatnosti Kristovo prisustvo u hostiji koje je znanstveno ne dokazivo, najbolje otkriva tajnu Boga. Često krivo shvaćena kao obred koji po svojoj magijskoj moći spašava ljude Euharistija čuva i prenosi istinu o Bogu- ne-tvari, onome koji je SVE U SVEMU, ali ipak Ga ništa ne obuhvaća, niti On nešto drži u sebi kao u nekakvom volumenu. Može li se bolje takvo postojanje uprizoriti do li onako kako je objašnjeno (ako to uopće jeste do kraja jasno) prisustvo Krista u prilikama kruha i vina? O tome preporučam proučavanje Šagijeve “Euharistije......”.i “Večere Gospodnje”, knjige koju je napisao mr.Vinko Mičetić. Filozofija Euharistije je vrlo bitna, jer ona nije filozofiranje već vodi ka konkretnoj i jednostavnoj istini tj. k razumijevanju nevidljivog Boga koji se daje na jedan zadivljujući način pred kojim se “zatvaraju svaka usta”. Euharistija je vrhunac ljudskog umovanja i vrhunac tumačenja Božje Riječi – Logosa. Ona je vrhunac, ali i početak nepregledne vječnosti koja se prolama iza nje. Euharistija ne daje znanje istine već razumijevanje istine. Znanje nadima, kako nam piše Pavao, znanje je blisko oholosti zbog posebnosti napredovanja koje prestiže većinu ili se to bar onome koji misli da zna, tako čini. Razumijevanje je ono znanje koje je malo kao Krist u hostiji, ali potpuno i cjelovito kao što je Isus prisutan u hostiji. To je znanje koje je tiho, ali koje je postojano, koje kao da ga nema, ali ga ipak ima, koje se ne vidi, ali se ne može zanijekati. Razumijevanje je mikro istina, ono je stanica, kodni zapis u stanici Logosa. Tvrdnjom kako je istina o Bogu pronešena i sačuvana u Euharistiji nipošto nemam cilj glorificirati svaku pojavnost katoličke Crkve niti poniziti pojavnosti odvojenih crkvi. Zanimljiv tekst iz franjevačkog mjesečnika “Svjetlo riječi” kojeg nalazim citiranog u Feralu od 22. listopada 2004. na str.32, donosi opis zbivanja u bosanskohercegovačkoj političko-vjerskoj stvarnosti riječima: “Znak je potpunog sumraka i negacije svakog poštovanja čovjeka smještati vjerski objekt u završene arhitektonske cjeline bez imalo spremnosti da se njegova nazočnost stiša, da ne smeta i ne iritira u vrijeme kada čovjek ostvaruje svoje građansko pravo na počinak i mir. Još je veći znak sumraka i da tako mora biti....Ono što bi trebalo biti molitva ili poziv na molitvu, preokreće se u svoju suprotnost i postaje zagađivanje čovjekova životnog prostora u civiliziranom svijetu nedopustivim decibelima, bilo da to čine zvona bilo mujezin....Rekao bih da je opravdano graditi vjerske objekte koji započinju na temeljima pučke kuhinje ili nekog drugog karitativnog projekta. Tako da iz ljudske solidarnosti izraste i zahvala Bogu...Postoje vremena-naše je takvo-kada se ne smije previdjeti kako nam u sjenama skupih vjerskih objekata ljudi gladuju. Možemo samo zamisliti s kakvim ogorčenjem ta naša braća i sestre prolaze mimo njih.“ Namjerno nisam želio pisati o prošlosti kad je i sadašnjost obilježena istim pojavnostima kao i čitava povijest. Tako se Crkva u B i H danas vidi kao potpuno suprotiva onoj istini koju “viče” Krist iz hostije,a ipak i ova kritička opservacija Crkve dolazi iz same Crkve. Isti je slučaj bio i s reformacijom koja nije pala s Marsa već je proizašla iz tada jedine Crkve, dakle, opet tako potvrđujući činjenicu kako Crkva nije bila toliko loša i “babilonska” s obzirom da se iz nje rađa pokret vlastite reformacije. Isto što vrijedi za B i H moglo bi se reći za cijeli prostor bivše Jugoslavije. Na tom prostoru je naglašeniji onaj nacionalno politilčki oblik vjere koja nije ništa drugo do li magijsko-poganski obred kojim narod iskazuje svoju nadmoć nad drugim. Međutim, zadivljujuća je sposobnost poruke evanđelja koja je sačuvana u Euharistiji! Krist tako tiho prebiva i u sablažnjujućim zdanjima izgrađenim političkim sredstvima i s političkim ciljevima iza kojih su uvjek mafijaško-interesne skupine, kao i u najskromnijoj kapelici neke pučke kuhinje. On kao da razumije i jedno i drugo! On kao da ne osuđuje niti jedno već razumije njihovu međusobnu uzročnost i povezanost. Tamo gdje su gorostasne zgrade tamo su nužno i siromaštvo i zlo. Nikad u povijesti nije bilo drukčijeg vremena. Oduvijek je tako. Krist naš pogled razumijevanja upravlja u “mikro sferu”, u bit, u ono što je kao nebitno, ali je i jedino bitno. Mirna i podatna hostija stoji na raspolaganju svima. Ona viče svojom tišinom i zastrašuje svojom postojanosti. Stalno preživljava i kao da se u sve ljudske vjetrove uklapa, a ipak ih nadživljuje i tim dokazuje kako nije imala ništa s njima.
Znak “negacije svakog poštovanja čovjeka”, kako navodi citirani tekst, je napravljen čovjekovom rukom. Čovjek je taj koji negira poštovanje samog sebe, ali i hostija je također znak Božjeg darovanja čovjeku kojeg je također načinila ljudska ruka. Hostija kao žrtva (“janje za klanje”) i hostija kao oblata savršeno jasno ukazuju na čovjeka i njegovo djelo. Dapače, sve je u znaku čovjeka. Isus je Bogočovjek, ljudi su izumili između ostalog i raspeće na križu, ruka čovjeka je ubila Isusa, Isus Bogočovjek je ustao iz mrtvih, i On kao takav “sjedi na prijestolu svega” te se vraća ”po svoje”. Crkva kao čovjekova, odrazuje čovjekov lik. Čovjek je Bog. “Čovjek je Bog” nipošto ne znači da je Bog – čovjek. Bog nije čovjek, Bog je netvar. Netvar kao pojavnost može biti u potpunosti brojiva, a da je ipak samo jedna, kao što smo ranije pisali. Netvar je Logos. Logos je Bog. Ime Isus ne bi bilo ništa posebno da On nije Logos, jer Logos se “priziva”, u njega se “vjeruje”. Vjera da je Isus Logos je kršćanska vjera. Grčka i općenito ne židovska misao, također štuje Logos, jednako kao i Izrael. Kršćanstvo tvrdi da je Isus Krist, glavom i bradom, taj Logos. A ako je Isus Krist čovjek tada je čovjek Bog. A ako je obećano “da ćemo biti kao što je On” onda je Čovjek kao Jedan – Bog. Ako svi ljudi čine tog jednog Čovjeka onda smo svi bogovi, ali ne po svojoj veličini već po svojoj metafizici. Dakle, mi postojimo pored onoga fizičkog i tu smo sa Bogom jedno. Rečeno ne daje odgovor na problem antilogosa. Od kud antilogos? Od kud suprotivost pramisli i prasmislu, ako ne iz samog Logosa? Ili, je nužno i normalno da svemu što postoji, ima i negacija? Je li sam Logos pružio mogućnost antilogosu tj. mišljenju i postupanju protivno “filozofiji Logosa”? Ako je od Logosa onda i nije neovisno i protivno filozofiji Logosa, već je samo opcija slobode u Logosu. Pojednostavljenim riječima iskazano, antilogos nije ništa drugo do li opiranje Logosu, a koje je Logos stvarajući apsolutnu slobodu omogućio. Čovjek kao slobodan može preispitivati vlastito određenje i vlastiti smisao, a samim tim i onoga koji je to sve inicirao. To bi se moglo nazvati “spoznajom dobra i zla” u koju je Čovjek-Adam ušao. Kakao se najbolje uči kroz teoriju i praksu zajedno, tako i čovjek nije ostao razmišljati pored “drveta spoznaje dobra i zla” već je njegovo istraživanje stupilo u prostore prakse i iskustva. Tako je dobro i zlo postalo u čovjeka ugrađeno kroz iskustvo postojanja i to na različite načine zavisno od vremena i mjesta. Nemoguće je ne zapaziti suvišnost upoznavanja dobra i zla, jer ako razumijevam tekst iz Postanka na pravilan način, Čovjek – Adam (čovječanstvo) je mogao ostati u stanju “nevinosti” da nije “ubrao plod drveta dobra i zla”. Mogao je biti povjerenjem prepušten Logosu, bez da “provjeri” životni smisao i svrhu. Tako se jasno može zaključiti kako je Logos nešto veće i od dobra i od zla. Logos nije ni dobro, a ni zlo. Dobro i zlo je postalo Čovjeku dostupno tek po prvobitnoj “neposlušnosti” tj. zbog ne ostanka u nevinosti iz razloga nepovjerenja u vlastiti smisao. Tako se dobro i zlo pojavljuju tek kao subjektivni doživljaji jednog i jedinog Logosa. Dobro se stoga pojavljuje kao spokoj zbog prihvaćanja Logosa, a zlo kao ne spokoj zbog neprihvaćanja Logosa kao smisla, kao Riječi koja iskazuje Božju unutrašnjost, njegovu Dušu. Iz tog razloga je antilogos ustvari neprijateljstvo prema Bogu, dakle, antifilozofija, ne ljubav, neprijateljstvo prema Božjoj Mudrosti. A na primjeru Krista u prilici kruha koji je simbol opće stvarnosti, koji se lomi i žvače koji se daje i predaje, koji je kao prezren, ali ipak nezaobilazan, besmislen, a ipak ne može se zanijekati, nema ga, a ipak je tu, jasno se vidi prostor Božje mudrosti. Logos je tako postojan i nepomičan samo iz jednog razloga, a to je sljedeći: On nepokolebljivo voli sam sebe i vjeruje u samog sebe. Upravo je u tome bila kušnja kojom je kušan Isus – Logos kao čovjek. Isus je mogao izložen kušnji posumnjati u samog sebe i od onoga koji određuje smisao postati onaj koji ga traži, a što bi značilo poraz Božjeg smisla. To bi prouzročilo reviziju cijelog Postojanja, cijele Stvarnosti! Tada bi ono Satanovo “Zašto?” ostalo ne odgovoreno te bi zavladao opći besmisao. Nastalo bi opće “Možda”. Prokušani Logos je Božje “Zato!” Isus je rekao: “JA SAM” i “sve je zbog i za mene”. (citiraj taj stih iz poslanica.........................................................................)
Čovjek postaje jedno s Logosom razumijevajući Ga, vjerujući u Njega i pristajući uz njegovu filozofiju tj. Misao. Poučkom hostije vidimo da je dovoljno “imati” malo, a u tome sve. Dakle, i u najmanjem je sadržan cijeli smisao tj. Logos. Tako da bi se razumjelo i znalo Logos ne treba znati mnogo već je i ono najmanje cjelovito i dostatno. Iz toga razloga znati Krista nije niti znanje niti spoznanje već razumijevanje njegove biti. Ako Ga se razumije onda se i s najmanjim i s najvećim znanjem ili spoznanjem biva potpuno s njim sjedinjen ukoliko vjerujemo i pristajemo. Evanđelje je ustvari objava koja daje razumijevanje Logosa. Ono koristi i židovskoj i poganskoj misli, jer je ključ za sve. Ono je objava Boga kao Čovjeka. Ta objava je i tvrdnja o čovjekovom božanstvu i obećanje božanstva kao prave čovjekove sudbine. Iz toga razloga su evanđelja kao pisma ili knjige vrlo kratki i šturi. Cilj im nije reći sve znanje o Kristu, već dati razumijevanje Krista, a ona to čine u prostim situacijama, jednako kao i u nekim visoko umnim tekstovima iz evanđelja po Ivanu.
Daju nam “supstanciju” Krista kroz mikro prizore.

Postoje dva puta, jedan u život - dobro, a drugi u smrt -zlo.

Isus je dao ovo uputstvo svojim učenicima. On je kao i uvijek imao na umu kao prioritet čovjekovo vječno dobro, a ne prolazne pobjede. Kao što je pisano da je veći onaj koji može obuzdati sebe od ratnog junaka, tako je i ovo načelo utemeljeno na Božanskoj nauci koja stremi ka konačnom cilju ne mareći na prolaznost.
Kada te netko udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi; učio je Isus. Tu nalazimo načelo ne opiranja zlu, jer zlo ima karakteristiku da se brzo lijepi i prenosi tj. zarazno je. Kršćaninova borba nije "protiv tijela i krvi" već protiv zla. Protiv zla se je najbolje boriti tako da ga se ne umnaža vlastitim činjenjem. Dakle, ako želim pobijediti zlo, prvi korak je da ga ne radim!
U čovjeku je sklonost da u ime borbe za dobro i pravdu ratuje protiv drugih ljudi koje drži da su zli i da su izvor zla prema njemu. I to je najvjerojatnije i tako. Međutim, čovjek uvijek smetne s uma da je zlo i u njemu, a ne samo u onom drugom stranom čovjeku ili bližnjem kojeg je odlučio udaljiti jer mu smeta kao onaj koji nije dobar.
Dapače, zlo u meni cvate kad u ime pravde činim zlo drugima koje sam po nekom mom kriteriju proglasio manje dobrim ili više zlim o d mene. Zlo se tako kroz mene manifestira te je istinito kada se kaže da" revolucija jede svoju djecu". Da, zaista jede jer je na zlo reagirala s zlom, te je nakon pobijede zlo ostalo besposleno i moralo je naći neki objekt mržnje, a najlakše ga je bilo nači među onima koji su bili najbliži.
Isus stoga zna što govori, zna da zlo proždire ne pitajući tko je tko, a da su sve selekcije samo obmana čovjekove uprljane savjesti i iskvarenog uma.
Zlo je opasna zarazna bolest i Isus nas poziva da ga što je više moguće otkidamo od sebe, a ne da uništavamo izvore zla, postajući tako sami izvorom te ustvari zlu produžavamo vijek.
To nipošto neznači da se treba predati zlikovcima na milost i nemilost!
Jer, treba učiniti ono što je dobro i što će nam pomoći, ali ne treba biti fokusiran na borbu protiv zla, već na činjenje dobra te tako umnažajući dobro sami ostati čistima od zla, a i zlu zadati jak udarac dobrote. Naravno da u svijetu nije ništa crno-bijelo te je život kompliciranm, ali to nipošto ne znači da se ne treba kao što je to apostol rekao "do krvi opirati grijehu"......................

Očito je kako Bog hoće da stvorenja svojom slobodnom voljom prihvate Božju volju. Da bi se to dogodilo mora doći do apsolutnog razumijevanja onoga o čemu se treba odlučiti hoće li se prihvatiti ili ne....

U Ivanu 9, 1-4. opisan je susret Isusa i učenika s sljepcem od rođenja. Učenici odmah uključuju "našu " logiku te pitaju: " Tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji te se je rodio slijep?" Isus začudo, odgovara da NIJE SAGRIJEŠIO NI ON NITI NJEGOVI RODITELJI !
"Nego je ovo da bi se očitovala djela Božja.." Drugim riječima, taj je čovjek rođen slijep po Božjem planu! Bog je planirao da se na njemu očituje Božanska moć iscjeljenja i to kad (također točno planirano) sretne Isusa. Isus mu vraća vid te, a što je dio Božjeg plana!
Svima je nama Bog udjelio određenu sudbinu, ne predodredivši je ali ipak.......
On nas je stvorio (pri tome ne mislim na čovjeka općenito , već mene - baš mene) te smo ono što je jesmo, a iz toga što jesmo proizlazi sve što odlučujemo i što mislimo i radimo! Dakle, ne predodređeni, ali ipak......
Trebamo li oprostiti Bogu što smo nekakvi?
Bog nas po primjeru svog Sina poziva na pomirenje, jer je i Isus morao "trpjeti za nas". Drugim riječima morao je ispuniti Božju - Očevu volju, jer je to bilo najbolje za sve nas! On se je pokorio i pristao na smrt i to iz "dobre volje, a ne iz nevolje" te nam tako oprostivši svojim ubojicama i onima koji nisu marili poručio da pođemo njegovim primjerom te se izmirimo s Bogom. Jer da Bog koji je (sama riječ kaže Bog) svemoćan nije želio i planirao da Krista muče i ubiju On to zasigurno ne bi ni dozvolio. Isus je tako unatoč vlastitom gubitku kroz koji je morao proći pokazao da prihvaća Božju - Očevu volju bez susprezanja i apsolutno dobrovoljno.
Hoću li prihvatiti Božju volju za mene ?????????????
Od toga ovis moja vječna sudbina, jer Bog je Bog i On traži apsolutnu pokornost i to iz ljubavi!!!
Kako to dvoje pomiriti : ljubav i nadmoć!
Kako da mi volimo iz "dobre volje" nekoga koji nas može ako to želi , natjerati da ga volimo, čak On nas je kao Stvoritelj mogao i stvoriti s nepromjenjivom ljubavlju prema njemu, ali nije.......
On je tako odredio !!!!!! (poželimo li nekad Boga izlupati?)
Međutim, prije nego se zanesemo velikim odlukama, valja se prizemniti.
Mi teško prihvaćamo i najmanje "odluke Božje", jer nas iz "takta" izbaci svaka sitnica koja nije onakva kakvom smo ju mi zamislili.

Treba li Bibliju tumačiti "produhovljeno" ili "doslovno"?
Jasno je da neke tekstove kao što su proročke vizije budućnosti ne treba shvaćati doslovno (Zvijer sa deset glava i sl.) , ali
treba li Evanđelja koja su pisana kao izvješataj o zbivanjima koja je prouzročio Isus, tumačiti što je doslovnije moguće?

Knjiga Postanak koja opisuje Božje stvaranje svijeta, naprimjer, treba li doslovno čitati da je

Isus je otkrio suštinu prave ljubavi u Ivanu 15,13.: "Od ove ljubavi nitko veće nema da tko život svoj položi za prijatelje svoje." Ovo je najveći ideal. Prvo moram sam biti zadovoljan Bogom da bi mogao biti pravi prijatelj drugima. Da li moram biti spreman umrijeti za prijatelja tj. trebam li uopće tako fatalistički razmišljati? Isus ovdje daje načelo: gledati nesebično na dobro prijatelja, raditi u njegovu korist, a ako treba i na svoju štetu. Koliko je to različito od pronalaženja interesa! Međutim, u svakom sebičnom interesu se krije strah od smrti, jer se svakim gubitkom može pasti "na prosjački štap" i to u materijalnom ali i u karakternom smislu. Tko se ne boji obojega?

"da svoj život položi za prijatelje svoje"!!!

Kada kršćanin u ovom dobu koje je opisano kao doba Laodicejskih kršćana pokuša misionski djelovati i dovede u svoju sredinu novog čovjeka taj obično završi na jedan od moguća dva načina. Pošto je Laodikejac osoba nečistog karaktera tj. nije doživio iscjeljenje od grijeha on mahom navodi na grijeh novopridošle, mada mu govori o uzvišenim božanskim stvarima. Druga migućnosti je da novopridošli doživi šok i razočaranje kada ne pristajući na grijeh dobije sposobnost vidjeti Laodikejca onakvog kakav on jeste te gubi interes za kršćanstvo. Tako je Laodikejac smetnja za one koji bi se htjeli spasiti, ali ne mogu, jer kršćani ne daju dokaz o Božjoj sposobnosti da spasi tj. da iscjeli od grijeha. Velika je težina grijeha koju nosi Laodikejac, mada on to ne gleda na takav način. Pošto u dubini svoje duše ne vjeruje u Boga, Laodikejac ni ne pomišlja da bi mu Bog mogao dati ozdravljenje, već pokušava kao sam doseći pravednost. Kada uviđa svoju nemogućnost on pretpostavlja vjeru u Isusa kao nešto suprotno pravednosti. Tako pojmove uračunata pravednost i opravdanje vjerom vidi potpuno odvojeno od Božjeg zakona, mada ne može jasno definirati što je to on dobio “po vjeri” ili što će dobiti, jer je i dalje zaokupljen i opčinjen ovim svijetom te njegova sreća ovisi o stupnju priljubljenosti uz svijet. Tako on često u svojem govoru o Bogu i nebu i vječnom životu govori s pritajenim podsmjehom mada i dok propovijeda u crkvi. Iz prethodno rečenog mogli smo vidjeti dio razloga iz kojih Isus prijeti odbacivanjem Laodiceji. Isus misli ozbiljno, ali i kaže: “Savjetujem te” da kupiš od mene lijek, odjeću i pravog zlata tj. bogatstva. Savjetujem te da dođeš k meni po pomoć, savjetujem, a ne zapovijedam, jer si se ti tako postavio kao meni ravan te ti ja i nisam Gospodar da bi zapovijedao. Ali i kaže:”Ja koje god ljubim.....budi revan i pokaji se....” Revan znači cijelim srcem i svom snagom! Kada je Isus rekao : “Kada dođem hoću li naći vjere na zemlji..”upravo je opisao ovo današnje stanje. Vjerujem u Božju iscjeljujuću moć! Sila je izašla iz Isusa kada ga je žena dotakla vjerom i bila je iscjeljena!

Doživio sam motivaciju za potragu za iscjeljenjem ali još nisam doživio iscjeljenje od zla i grijeha koje nosim u sebi. Taj čas ozdravljenja nije još došao, tražim ga, ali da li ga tražim svom snagom ?
Hoće li mi Bog darovati iscjeljenje duše ukoliko to ne budem iz “petnih žila” tražio? Hoće li dati nešto takvo onome tko je zadovoljan sa sobom? To je problem Laodicejskog vjernika, dakle, mene. Zadovoljstvo sobom. Ali, uz takav pristup Bogu ne može nikad doći do iscjeljenja! Bog ne može blagosloviti takvog tragača za iscjeljenjem jer takav ni ne traži iscjeljenje svim srcem. Tražim li ja iscjeljenje svim srcem i svom snagom? Tražim li ga vjerom u Božju mogućnost da mi daruje ozdravljenje od grijeha? Ili, sam utonio u zadovoljstvo zbog nekih malih pomaka u životu i zbog nekih malih saznanja o istini. Možda sam potpuno zadovoljanj samim tim što tragam za ozdravljenjem te mi samo ozdravljenje više i nije cilj već mi je cilj sam život lutanja i traganja mada i ne želim doći do točke iscjeljenja? Duša Laodikejca je duša bez žudnje za ozdravljenjem, ona je troma i samozadovoljna, što ne znači da je bez problema, već da uspijeva pronaći svoje zadovoljstvo unatoč grijehu. Dakle u njemu. U vrijeme ovakvog kršćanstva kakvo je opisano Laudicejskim primjerom nastupaju najteža vremena za vjeru, jer ona prestaje imati svoj prvobitni cilj – iscjeljenje tj. spasenje duša. Cilj vjere je naći dobar posao , kupiti auto ili kuću, oženiti se, ozdraviti od neke bolesti i sl. Sve su to legitimni ciljevi, ali to nisu ciljevi kršćanske vjere. Cilj vjere je iscjeljenje od grijeha, kupnja tj. stjecanje Kristove pravednosti! Laodikejaci su raznovrsni, ali svi bez obzira na neke različitosti koje mogu biti i značajne kao što je npr. subota i nedjelja, ostaju isti u svojoj biti: ne žele iscjeljenje od grijeha cijelim srcem! Oni kažu:”Dobro nam je ovdje”, jer se njihova potreba za istinom i za vječnošću lako zadovoljava. Potrebno je vrlo malo da bi se Laodikejac osjećao sigurnim “u Kristu”, da bi se proglasio spašenim i “pravim” da bi doživio iskustvo vrijedno pamćenja koje ga uljuljkava u sigurnost Božje prisutnosti. Međutim, mada je to istina da je Bog prisutan, kakve koristi od toga ukoliko se ne doživi ili ne postigne izlječenje od grijeha tj. od zla? Upravo je tragedija Laodikejca što on zna da je Bog prisutan, ali za to nedovoljno mari. Njemu je Bog “pri ruci”, ali vrijeme prolazi , a spasonosni puni susret s Bogom, i to vjerom koja je spasonosna jer je od Boga prepoznata kao prava tj. ona koja dolazi iz najdubljih odaja duše kao vapaj želje za iscjeljenja, nije se dogodio. Tako Isus prijeti: “Izbljuvat ću te iz usta”. Drugim riječima – odbacit ću te kao onog koji se je udružio s grijehom i to iz ljubavi prema njemu.

1.Korinćanima 11,34.: “Ako li je tko gladan, neka jede kod kuće da se na sud se sastajete...”
Juda 12.: “Ovo su oni što onečišćuju vaše gozbe ljubavi, gosteći se bez stida, pasući sebe same, oblaci bez vode, koje vjetrovi okolo gone, jesenska drveta bez roda što su dvaput izumrla, iz korijena isčupana.”
2. Petrova 2,13.: “I primit će plaću nepravde. Oni misle da je sva slast častiti se svaki dan; oni su sramota i gnusoba, koji se hrane svojim prijevarama kada se goste s vama. Njihove su oči pune preljubništva i svagda sklone na grijeh. Mame neutvrđene duše, imaju srce naučeno lakomstvu...”
U početcima, kršćani su se sastajali svakodnevno te su živjeli zajedničkim životom po grupma. “Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prema njegovoj potrebi. “ (Djela apost. 2,44-45)
Na te večere ljubavi ili zajednička okupljanja svaki dan koja su imala za cilj prakticiranje ljubavi koja je pravedna i čista, počeli su dolaziti ljudi (kao Ananija i Safira) koji nisu povjerovali i voljemi braću već su zbog zajedničke hazne vidjeli priliku da bez muke žive na račun drugih. Takve opisuju uvodna tri retka. Oni su bili skloni na sve vrste užitka ne mareći na brak ili bilo koje druge oblike poštivanja bližnjega. Po smrti apostola koji su imali posebne darove i moć upravljanja (pročitaj što se dogodilo Ananiji i Safiri) i kroz kompromise sa poganskom religijom i grčko- rimskom politikom, Crkva je izgubila silu. Tada je po liniji manjeg otpora bilo lakše pobjeći u rituale i formalizam nego li se obračunati s takvima. Tako je nastao obred Večere gospodnje ili Euharistijsko slavlje. Bilo je to normalno da se zbog pobjede nepravednosti na zajedničkim skupovima kada više nije bilo poštivanja bližnjeg pokuša naći sklonište u formalizmu i ritualu, jer oni zahtjevaju vrlo malo međusobnih kontakata. Daljnjim slijedom zbivanja razvila se bogato ukrašena i pompozna ceremonija. Nakon toga se počelo iz filozofsko-teološkog kuta objašnjavati što se zbiva na ceremoniji jer je sve bilo bez doživljaja. Tako nastaje cijela filozofija koja se okrunila naukom o transupstancijaciji........................

Muku mi izaziva moja opčinjenost privlačnošću ovog svijeta. Čovjek je ono što razmišlja. Mojim intezivnim mislima o ovom svijetu pokazujem da mi se srce želi stopiti s ovim svijetom. Isus to naziva očitim i pogubnim za kršćanina. “Ako li sol obljutavi...” i “ Grad ......ne može se sakriti........” Isus mi ovdje kaže da ne samo da će me takvo mišljenje obljutaviti i učiniti ne podobnim za službu Bogu i da ću biti prepušten ovom svijetu koji u meni neće prepoznati nikakvu kvalitetu osim da poslužim za “gaženje” ljudskih nogu, već kaže da mi se nemoguće sakriti od pogleda svijeta, jer sam “grad na gori, svjetionik” i kada ja izgubim svoju svjetlost ljudi se ljutei proklinju me, jer su se namjeravali orijentirati po meni, a zna se kakvi su ljudi kada im pobrkaš planove. Ljudi su zvijeri. Ali, kako ne promišljati o ovom svijetu kada se sam nameće? Kako odoljeti kada se mora živjeti u njemu i s njim? Kako sačuvati misao Božju ? Možda je jedini način u proučavanju Isusa – utjelovljene misli Božje. Jer je On u svijetu bio čist i neokaljan istim te je bio i od koristi svijetu kao sol i kao svjetionik!

Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha, i u molitvama... Kao što su svaki dan postojano – kao po dogovoru – bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu. ( Djela ap.2, 42. 46-47.)
Posebnost je nužan uvjet prepoznatljivosti kao što se iz citiranog teksta moglo vidjeti da je prva kršćanska Crkva u jednom periodu ispunila uvjete koji su omogućili Bogu da spašava ljude. Crkva je imala život iznutra. Bila je prepoznata od ljudi kao pozitvna i drukčija zajednica. Da nije bila vidljiva suprotnost i originalnost zajednice novi članovi ne bi dolazili, jer ne bi mogli uvidjeti zašto, čak i ako bi se slagali s nekim idejama i stavovima zajednice ne bi imali valjanog razloga da joj pristupe. U ovom gubitku identiteta kojega obilježava ne postojanje vidljive razlike između vjernika i nevjernika nalazi se prepreka Božjem djelovanju. Bog djeluje na ljude, ali ih ne može dovesti na neko posebno mjesto, već su ljudi koji vjeruju u Boga razasuti posvuda, dok su crkvene zgrade zaposjednute od strane nevjernika koji imaju obličje pobožnosti. Razlike više nema u karakteru zajednice, već se razne grupe razlikuju po tome kada idu u crkvu te kako im izgleda bogoslužje. Isti potrošački duh i isti način života žive svi i vjerni i nevjerni. Zajedničkog života crkve više nema, jer je došlo do razdvajanja privatnog života od crkvenog koji se uglavnom sveo na crkvene aktivnosti kao probe zbora i orkestra, dolazak na važne dane i sl. Kada je Isus rekao da ne zna hoće li naći vjerne na zemlji kada se bude po drugi put vratio on je govorio upravo o ovome što mi sada gledamo. Danas je vrijeme bez punog prisustva crkve na Zemlji. Podjela na profesionalce i laike je više nego uvreda za Boga, jer onemogućuje razvoj zajednice koja živi zajedno, već razdvaja duhovno od svakodnevnog te tako oduzima silu evanđelju. (2. Timoteju 3.pogl.) Evanđelje je postalo dio crkvenog programa dok se svakodnevni život zajednice koja je različita od svijeta istopio te se slobodno može reći da zajednice ni nema, jer svi na zemlji žive na isti način tj. s istim ciljem kojega postižu na razne načine. Takvo stanje potpuno onemogućuje Božje djelovanje te se za kršćanstvo danas može reći isto što je Isus rekao za Božji narod – Izrael: ”Sami niste ušli i ne date drugima da uđu!” Danas smo u vremenu kada se čeka ponovno rođenje kršćanske zajednice koja se mora roditi u muci i trudovima.

Da bi Crkva dobila silu da svjedoči i objavi evanđelje potrebno je svakodnevno krštenje Svetim Duhom njenih članova. Krštenje Duhom je uvjetovano i nije proizvod slučajnosti. Nužno je sljedeće:
1.ozbiljna molitva za sposobnost govoriti riječi koje će grješnike dovesti Kristu
2.odbacivanje takmičarskog duha među članovima
3.priznanje grijeha i pokajanje
- jednom rečenicom: potrebno je biti na raspolaganju Isusu Kristu kako bi On našao nas za vjerne
te upućivao svoj poziv putem nas-
Ima li veće časti od biti od Krista pozvan u neku službu preko koje će on pozivati nove ljude u svoje kraljevstvo!
Poziv u službu je upućen svima koji su sami čuli poziv Duha i Zaručnice!
Svatko tko je čuo neka “govori: dođi”, a oni koji opet čuju neka “dođu” i neka “piju” od vode života. Isus poziva sve i to “zabadava” da dođu kod njega na nebo u Nebeski Jeruzalem – Božji Grad, gdje vlada pravednosti (savršena poslušnost Božjoj volji) i gdje se nalazi voda života na koju su pozvani svi putem lančanog prijenosa kao što je i rečeno: “tko čuje neka govori: dođi!” (Otkrivenje 22,17.) Neka govori: DOĐI ! Neka prosljeđuje POZIV u KRISTOVO KRALJEVSTVO! Svi su pozvani i to” zabadava”! Trebam pozivati ljude u kraljevstvo. Koji je poseban način najbolji? Određuje li ga moj Duhovni dar ili praktična potreba? Ili, da uradim “sve što mi dođe pod ruku”? Gdje god vidim “žedne” trebam ih pozvati. Isus te poziva u svoje kraljevstvo, u svoj grad, u svoj svijet!
Pitanje je kako to najbolje učiniti?
Osobni kontakt je najbolji, ali dobro je i imati neke oblike za uspostavljanje osobnog kontakta kako on ne bi ovisio o slučajnosti. Naravno, najbolji je “Filipov” model kada mu je sam Isus rekao da ide na tu i tu cestu i da čeka tog i tog prolaznika. Dakle, svakako da je preduvjet biti otvoren za čuti Krista, a i On te mora držati vjernim za određenu službu.

Zapovijedi su prestale važiti kao slova Zakona, jer su "postale" osobom - čovjekom Isusom Kristom.

Što li jedemo kad jedemo hostiju?

Ljubav je uvjek darovana. Ljubav se daruje ona nikada nije i ne može biti zaslužena, jer bi to bilo protiv njene prirode. Da bi se darovalo ljubav mora se uključiti volja i odluka. Tako je voljna odluka da se daruje ljubav odgovor na problem grijeha. Ljubav je milost. Milost se daje onome tko ju nije zaslužio. “Bog je ljubav”, znači da on voljno i po odluci voli. Njegova odluka i volja su uzrok i razlog njegove ljubavi, a ne zaslužnost onih koje on ljubi. Ljubav = milost. Bez uviđanja da netko ne zaslužuje ljubav uopće ne može biti ni ljubavi, jer bi samo zapažanje zasluge za ljubav bilo protiv njene biti. Ona uvjek vidi ono što i jest, a stvarnost je ružna, bar ova ljudska. Tako ljubav jeste odgovor na tu stvarnost, jer ona voli bez uvjeta zaslužnosti. Ljubav kao milost voli ono što se ne voli! Ono što je zavrijedilo ljubav ne može biti predmetom ljubavi, jer je ljubav milost. Tako se Bog u ovom žalosnom kontekstu grijeha otkriva kao ljubav te je u ovoj priči o grijehu Bog uspio otkriti novu dimneziju i novi pojam : ljubav. Tako je svemir obogaćen novim odnosom ljubavi koji je kako smo rekli moguć jedino u obliku milosti prema onima koji nezaslužuju odobravanje i pomoć već dapače kaznu i prijezir.

Ljubav je odnos nastao u grijehu.

Moj život je toliko subjektivan koliko je to uopće moguće biti. Kao što je u knjizi dobro rečeno na jednom mjestu da praksa (stvarnost) oblikuje vjerovanje.. Tako je i moja stvarnost tj. moji događaji i doživljaji u životu ono što je usmjerilo i odredilo moja vjerovanja. Gdje je tu objektivnost, gdje je tu istinitost? Ona može biti samo relativna, unatoč tome što istina u objektivnom smislu postoji. Moja istina je ono što sam naklapao u prethodnim stranicama, a pitanje je da li ja to uopće i vjerujem tako kako pišem.

Tako se naša subjektiva pravednost stvara unatoč toga što se nalazimo u nepravednosti u objektivnom smislu. Mada u stanju nepokornosti pred Bogom mi postajemo pravedni zbog našeg odnosa prema njemu.

[/Q]

Zašto promijeniti drugu i četvrtu Zapovijed u Zakonu za koji je rečeno da je “dobar “?
Tko bi u Novozavjetnom odnosu i s kojim ciljem ovlastio Crkvu ili Papu da mijenja Božji Zakon kada je novozavjetni odnos s Bogom utemeljen “ mimo “ Zakona?



Ukoliko su neke Zapovijedi uklonjene ili izmjenjene, možemo li govoriti o nepravednosti?


Opstojnost Crkve kao one koja je izgrađena na stijeni ipak nije garancija da se ono što je na stijeni sagrađeno ne može iskvariti.

. Mnogi govore da su po uviđanju tj. po otrežnjenju od iluzije zaljubljenosti prestali voliti svojega bračnog druga te su se rastali, ili su pak po otrežnjenju od nekakve ideje prestali sljediti nekog narodnog vođu i sl. Ali, oni tako u stvari govore da su vjerovali u svoju zamisao o nečemu ignorirajući pri tom stvarnost.

Psihologija mase je rukovođena strahom. Ljudi se u strahu opredjeljuju za onu opciju koja izgleda jača. Često se radi o fikciji snage koja samim tim akumulira sve veću snagu i prestaje biti fikcija.
Strah se najbolje prikriva aktivnom borbom za neko pravo s tim da se ne proziva konkretne krivce već se govori kao da su svi krivi ili se agresora i žrtvu stavlja u isti koš te se od oboje traži suradnja u ime nečega. Tako ta osoba koja se glasa nameće sebe društvu, koje će opet iz straha pred njenom agresivnošću iskonstruirati vlastite vizije onoga što je ista htjela reći, mada to ni sam govornik ne zna već je samo glumio ne bi li sebe istakao i lovio u mutnom. Jedini način oslobođenja iz tog začaranog kruga je ponuđen obećanim uskrsnućem iz mrtvih. Pismo kaže: “zbog straha od smrti ste bili robovi grijeha”. Dakle, uklonjen strah od smrti uklanja i ropstvo društvu gijeha mada ne otklanja ropstvo poretku grijeha. Tako kršćanin zbog spremnosti na smrt nije podložan manipulaciji psihologijom mase bar ne u tolikoj mjeri da ga “nose vjetrovi ljudske prijevare” tj. ljudskih strasti koje su pravi izvor ideologija i mišljenja onih koji kreiraju psihologiju masa. Strah proizvodi uzbuđenost kojoj je svojstveno ne oslanjati se na razum već požuriti do cilja. Tako se zasigurno biva prevarenim. Tako od “vjetra” do “vjetra” od “ljudske zablude” do “ljudske zablude” u “prijevarnoj ljudskoj igri”.

Imajući u vidu opće zazive za mir u svijetu kao ideje i cilja oko kojega se ujedinjuju i istočne religije(koje sebe ne vole tako zvati, već se doživljavaju iznad tog pojma) i kršćanstvo, moram utvrditi da se isti vrlo dobro razumiju i prožimaju. Naime, imaju isto izvorište u čovjekovoj neovisnosti i samoostvarenju. Očito je da im je cilj isti: izgradnja novog svijeta. Drugim riječima kako bi to zvučalo iz filozofskog kuta, koji je opet svojstven istom izvoru, oni grade savršenog čovjeka u vidu opće svijesti ili misli čovječanstva koje po svom doživljaju materije oblikuje istu.
Kain i Abel su zaista vječni (u konačnom smislu) protutipi dvaju stvarnosti. Kain, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja ide toliko da je spremna i samu stvarnost promišljati onakvom kakva ona to nije, i Abel, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja to priznaje i miri se s Bogom. Afirmacija čovjeka je zaista pojam koji dobro opisuje tu pobunu. Čovjek bi se afirmirao i to kao grešan tj. s pogreškom u programu koja sve okalja. Tako taj pobunjeni čovjek u želji da pobjegne od stvarnosti svoje pobune stvara misaoni svijet i to svijet dogmi i doktrine koje proživljava, proučava i koje obožava kao svoje žrtve pred Bogom i za Boga. Želeći tako ugoditi Bogu kao i Kain na način koji je protivan Božjoj volji on čini pobunu i dalje. Takva praksa “guta istinu”, jer je istina ono što čovjek može razumijeti kao stvarnost. U tom dvostrukom svijetu čovjekove umisli zapravo se nalazi nekakva “duhovna šizofrenija”. Ta “psihologija masa” je ono što se onda od masa prima kao “demokratski izraz volje većine” koja misli upravo onako kako se i može očekivati s obzirom na kolektivnu utvaru koja se štuje u liku duhovnog-misaonog tj. ljudskog duha. Pismo taj ljudski duh izjednačava s đavolskim. Tako se dakle, štuje Đavla u liku vlastite umisli koja projecira vlastitu grešnost i pobunjenost te potom služi kao novi izvor nadahnuća i novih ideja, jer predstavlja jedan posve paralelan svijet kojega se ljudskim umom proglašava pravim, zaboravljajući da je um iz kojega proizlaze misli također materijalan. Što je onda tu duhovno, a što materijalno? Iz toga uma danas vidimo kako “zeleni” i oni koji brane “prava čovjeka” oblikuju političko-vjersku stvarnost imajući za cilj savršeni svijet u kojem vlada mir jer čovjek svojim mislima koje se drži čistom istinom može djelovati u praksi te svijet oblikovati prema tom modelu savršene misli. To je neki apsolutni ljudski duh kojega se štuje kao duhovno apsolutno biće ili božanstvo koje bi trebalo biti oživotvorenje onog biblijskog cilja: “rasta u savršenog čovjeka zrelosti Kristove”. Tako se u toj ideji poljubilo kršćanstvo, ateizam i istočnjaštvo. To je neki lokalizirani panteizam. Lokaliziran u čovjekovoj misli.