Bog ne ljubi svijet, ali ga želi ljubiti, ili Bog ljubi svijet, ali ga ne može prihvatiti. Ova biblijska proturječnost kada se govori o ljubavi prema svijetu s jedne strane, a s druge se kao npr. u Ivanovoj poslanici kaže da onaj tko ljubi svijet postaje Božjim neprijateljem krije blagonosno razumijevanje. Ove tvrdnje uzete zajedno daju blistav zaključak o Bogu. Bogu koji ne može reći blagoslov i odobravanje za svijet, ali koji će sve učiniti da svijet bude dostojan njegove naklonosti. Tako je On u svojoj nepromjenjivosti pokazao kako je i njegova ljubav nepromjenjiva, ona se ,dapače, prilagođava potrebi. Svijet koji je obilježio Adam-prvi Čovjek, treba biti promijenjen po Novom Čovjeku – Isusu koji je za razliku od Adama rođen, a ne stvoren. Adam stvoren, načinjen od “praha zemaljskog” nešto je drugo od Isusa koji je rođen iz utrobe žene koja je načinjena od Adamovog “rebra”. Tako Adam spada u ono prvotno stvaranje svijeta dok Isus otpočinje novostvaranje tj. rođenje Čovjeka koje je proces, a ne čin. Ono traje dok se Čovjek ne “rodi na svijet” te tako i taj svijet spasi. Spasenje svijeta je stoga isto što i spasenje Čovjeka. Svijet nema smisla bez čovjeka, a čovjek se ne može više načiniti već jedino roditi iz toga svijeta u kojem se i nalazi. To nije zbog neke Božje nemoći, već iz osmišljenosti postojanja. Čovjek se budući jednom stvoren, može jedino sukladno svojoj volji “nanovo roditi”. Isus je začetnik tog novog Čovjeka, a tim i spasenja čovječanstva, svih ljudi. Isus je jedini čovjek koji je želio da se svi ljudi spase te tako otvorio put “zidanju” Tijela Čovjeka -novog Adama. On je tako dao izbor svakome, između pripadnosti Adamu kao kolektivnom tijelu ili Isusu kao kolektivnom Tijelu. Pojedinac se tako “uzidava” u jedno ili drugo po svojoj volji te stapajući se sa svojim izborom dijeli i njegovu sudbinu. Božju naklonost Kristu zbog činjenice da je poželio spasenje svih ljudi bez razlike ili sudbinu Božje osude Adama na smrt tj. nestajanje uz opću osudu njegovog čina izdaje. Presudna je bila Isusova ljubav tj. “želja” da se Svi spase kojom je On obgrlio cijeli svijet te tako inicirao ustoličenje novog Čovjeka, jer ne bi ga moglo biti bez da je netko poželio njegovo stvaranje tj. u ovom slučaju rođenje. Tako se iz Adamovog tjelesnog obličja rađa novi čovjek, napuštajući “staro” obličje i oblačeći novo po Isusu Kristu definirano. U tome je bitna razlika između Isusa i Adama i to je pokazatelj grešnosti jednoga i pravde drugoga. Naime, Adam je čovjek podjele i onaj koji nije poželio da se svi ljudi spase, već je uspostavio sud i nagovijestio presudu kada je za grijeh optužio ženu, te tako sebe opravdavao pokazujući sebe pravednijim u grijehu od nje. Isus je za razliku Čovjek ujedinjenja koji je oprostio i onima koji su bez dvojbe krivi za njegovu smrt,a nije zaboravio poželjeti spas i za one koji su mu bili daleko i nepoznati. Tako Adam započinje podjele po “stupnjevanju pravde”, a Isus ustanovljava ujedinjenje svih te tako omogućuje nadu i vjeru po svojoj ljubavi. Od Isusa postoji nada i vjera u spas Čovjeka tj. svijeta, svih ljudi.
Post je objavljen 04.11.2004. u 10:42 sati.