LOGOS

Čovjek-Bog

Ova knjižica je sažetak mog istraživanja kršćanstva na koje sam bio pozvan po svojoj osobnoj potrebi ne umišljajući pri tome posebnost niti nadahnutost. Sve što se nalazi u tekstu koji sljedi objektivno je već postojalo kao dio ljudske misli te nije ništa novo. Novo jeste u subjektivnom smislu, jer je posljedica moga istraživanja koje je bilo pokretano prazninom moje egzistencije i potrebom za potragom. Djelo nema nakanu postavljati moralna ili teološka mjerila, ono je čista filozofija i to nestručna ili laička. Ono je i pokušaj “spašavanja” filozofije kao potrebe svakog čovjeka. Filozofija kao ljubav prema mudrosti je zapravo svojstvena svakom čovjeku, jer svaki o sebi misli kao o mudrom biću koje promišlja stvari. Manje je poznato da Biblija izjednačava pojmove mudrost i pobožnost te se stoga o filozofiji može govoriti i kao o pobožnosti, a da se pri tom pokuša obgrliti i teologiju kao filozofiju Božje Riječi i onu najgrublju ateističku filozofiju u kojoj na prvi pogled nema mjesta za Boga.

“u svim ljudima priznati brata Krista te ga ljubiti riječju i činom” II VKdokumenti
Priznati je suprotno od prepoznati. Ako se nekoga prepoznaje kao nešto, onda se priznavanje ili nepriznavanje vidi kao očiti iskaz volje prema tom. Tako onaj koji ne nepriznaje blizu je gubljenju osjećaja za stvarnost. Međutim, ako se ne prepoznaje nešto kod nekoga, ali se temeljem nečije riječi koja tvrdi da on to jeste, istog priznaje kao da je nešto što na prvi pogled nije, onda je tu posrijedi vjera i poslušanje rečene riječi tj. tvrdnje. Tvrdnja se može iskazati kako riječju tako i konkludentnim radnjama. Latinska riječ koja se ovdje prevodi kao “priznati” znači ujedno i “prepoznati” te se tako smisao proširuje s priznavanja na temelju riječi i na razumijevanje nevidljive ili ipak vidljive stvarnosti čovjekovog božanstva. Isus je tj. Bog je ustvrdio da je Isus čovjek i Bog, i to riječju i konkludentim činima. A Isus je tvrdio da je svaki čovjek Bog tj. Sin Božji, kada je citirao Davidov Psalam: “Bogovi ste...”( negdje u Ivanu......)
Tako priznati “u svim ljudima brata Krista” znači priznati Božje ovaploćenje u njima ili bi se to moglo ustvrditi samo za Isusa koji je “slika Boga” ? Isus je došao “svojim siromaštvom ljude obogatiti, dakle , on budući u “Božjem obličju.....ponizi sam sebe” tako što se ovaploćio kao čovjek te je u tome njegovo osiromašenje, a naše obogaćenje je u tome što je taj čovjek postao tim činom Bog. Te i više od toga ima za cilj i sve druge ljude “učiniti sličnim njemu” tj. Bogovima! Tako se objedinjuje odnos prema Bogu i čovjeku u jedan odnos. Pri tome kao da se zanemaruje svaka različitost među ljudima, jer je ova “slava” pripisana svima, mada na oči teže uočljiva, ali ipak kao da i nije nemoguća za prepoznati. Mada čovjek po svojim najočitijim osobinama liči na najljepšu životinju te se zadovoljenje nagona može smatrati njegovom najvećom srećom, Bog tvrdi da je čovjek Bog. Pa čak i bolestan duhom i tijelom on je Bog, mada sa problemom, ali bez mogućnosti da se njegovo dostojanstvo oduzme, jer je ono zasnovano na Božjem tvrđenju tj. nameće se ljudskim iskustvom u kojem se vide čovjekovi pokušaji vladanja i kontrole svojstveni Bogu, ali zbog neznanja i osjetila zarobljenim u frustraciji vlastitog neuspjeha da se izrazi vlastito božanstvo. Tako nespretan i slab, čovjek je Bog po svojem statusu, a ne po moćima, mada i one postoje. Može li čovjek utjecati na prirodu tj. na svijet oko sebe? Ili čovjek samo djeluje u društvu ljudi sukladno društvenom poimanju svijeta te tako, i u ljudskom pogledu na svijet, i u vrijednostima koje vladaju među ljudima zbog neznanja? Čovjekovo je dostojanstvo ponajviše ugrozio tj. poništio sam bližnji -brat čovjek. I životinje mogu pogaziti čovjekovo dostojanstvo, a i sile prirode ukoliko ih promatramo kao same sebi svojstvene i samodovoljne, međutim, ponajviše i na najponižavajući način čovjek sam sebi oduzima dostojanstvo koje mu je Tvorac dao i daje mu. Tako se rat protiv Boga ne može odvojiti od rata protiv samog sebe koji sam slika Boga i njegovo djelo, ali djelo sa vlastitom božanskom slobodom, koja je samo ograničena osobnim ograničenjima osobe čovjeka koji je daleko od savršenstva tj. do punog pobožnjaštva ljudskog roda. Tako čovjek postoji kao “ne-bog “ samo zbog svojeg ne-savršenstva, a ne zbog toga što mu nije priznat status Boga. Tako se i sam Bog kao jedno i nedjeljivo biće očituje i govori čovjeku po čovjeku te se u čovjeku oslikava. Vrlo su rijetki događaji u kojima je samo božanstvo govorilo svojim glasom (kojeg se uostalom naziva angelos – anđelom) dakle ukoliko se anđeli shvate kao osobna bića , opet po posredniku Bog govori, a ne direktno. Može li se dakle, vidjeti Boga, mimo njegovih stvorenja? Vidjeti ga, baš njega? Vjerovatno bi odgovor bio i da i ne. Da, jer se sjećam primjera kad Mojsije traži vidjeti Boga te ga uspjeva vidjeti s “leđa” i po njegovom nabrajanju sebi svojstvenih osobina. Bog mu izričito kaže da ga se ne može vidjeti “u lice” , jer bi to prouzročilo smrt vidiocu. Dakle, mogu će je ali zbog smrti nije. Ipak, ne treba zanemariti i ono Augustinovo promišljanje o Bogu kao netvari kao onome koji je sve u svemu ali koga ništa ne obuhvaća niti on nešto obuhvaća, dakle svuda je on u cijelosti prisutan, ali ne može ga se u ničemu držati niti on nešto drži u sebi. Isusova prisutnost u hostiji prigodom euharistije to najbolje uprizoruje. Međutim, bez da donosim konačne sudove, nisam u mogućnosti upraviti ovu raspravu u nekom daljnjem smjeru te stoga zastajem.... Ako bi se odlučio nastaviti moje izlaganje to bi moralo biti nešto blizu razmišljanja o Logosu. Citiraj Ivanovo evanđelje “U početku bijaše Riječ................................................................................................. Logos – Riječ, smisao, ideja, filozofija, misao..., nešto što daje svrhu i osmišljava ju i ostvaruje. On je ono zbog čega se, i po čijoj zamisli, sve kreće. Logos je smisao i svrha svega postojanja, koje iz Logosa proistječe i k njegovom vrhunaravnom cilju se kreće. Međutim, ne bi valjalo zaobići i antilogos, kao sam bitak antikrista tj. svakoga tko ide protivno smislu kojega određuje i daje Logos, kao prasvrha i smisao. Isus je Logos tj. ona svrha i smisao kojeg daje Logos u svom potpunom ostvarenju. Isus je tako pobuda na vjeru u Logos, na prihvaćanje svrhe, jer se vidi ka čemu smjera i što donosi. On tako predstavlja budućnost, oslikava ju i daje nama vjernicima u Logos voljnost potčinjenju toj iskonskoj svrsi svih stvari. Temelji su: smisao, svrha, učenje, razumijevanje, razvijanje (evolucija na neki način) i upravljanje (red) svih stvari. Logos ih objedinjuje sve, jer ih on i određuje, a i upravlja. Biti jedno s Bogom stoga nije ništa drugo do biti sukladan općem smislu svega. Imati smisao tj. raspoznati ga znači pristati uz Logos te tako i doći do ostvarenja smisla tj. do svrhe svih stvari i samog sebe. Pronaći sebe u ostvarenom Logosu jeste ono na što Isus misli kada kaže “biti jedno s Bogom”, jer Bog je Riječ (Logos). Kada kažemo da vjerujemo u čovjeka od mesa i kostiju-Isusa mi zapravo vjerujemo u onoga “koji stoji iza njega” tj. u ono što On predstavlja, a to je vječni Logos. Logos je sebe u potpunosti ostvario u Isusu te se tako i pokazao tj. otkrio smisao svega. Naravno, da to nije slučajni uspjeh nekog čovjeka, već dio plana koji je Logos unaprijed osmislio te je Isus tako u potpunosti Logos kao osoba te je i smisao čovjeka Isusa u Logosovom planu da bude utjelovljenje Boga – Logosa. Međutim, ta “slika Boga” se prije svega odnosi na vrhunac ostvarenja svrhe i na vječni smisao svega, dakle, samo tako se može “vidjeti” Riječ, misao kao osobnost koja jeste, kao što kaže u Pismu: “Ja sam onaj koji jesam”. Djelo onoga koji ga radi govori tko je on. Tako mi danas imamo lošu sliku o Bogu zbog zamućenja savršenosti njegovog djela, a Isus kao potpuno djelo razotkriva ono što će biti sa svima i što je Božje djelo stvaranja, te tako otkriva po otkrivenju Božjeg djela smisao i svrhu Božjega stvorenja, a samim tim skida pokrivalo sa samog Božjeg lica koje se odrazuje(zrcali) na stvorenju. Tako reći da kad gledamo Isusa vidimo Boga, jeste točno. Zamućenje postoji zbog volje Logosa da dozvoli besmisao, promašaj svrhe, neznanje, autizam, nazadovanje i nered tj. odstupanje od reda svih stvari. Tu kad stvorenja promišljaju ono što je već Logos smislio tj. samu Riječ ili smisao svega, stvorenja imaju prostor iskazati svoju volju tj. usklađenje sa smislom ili antismisao tj. antilogos. Logos nije matematička jednadžba ili zakon po kojem sve funkcionira, On je živa osoba, ali kao netvar. Ne može biti zarobljen u nečemu, ne može držati nešto te tako biti zauzet, ne može umrijeti tj. nestati, ne može postati, jer nema postojanja bez njega. On JESTE ONAJ KOJI JEST , SVETAC ONAJ KOJI JEST DUH, KOJI SVE ČINI. Duh je čudna riječ,a ako bi ju morao nekako jasnije iskazati ne vidim drugu riječ do riječi netvar.
Tako netvar dokazuje svoje postojanje upravo suprotnim osobinama od tvari. Onaj tko ne vjeruje u netvar kao oblik nad postojanja, bi ju mogao nazvati običnim ništavilom. Stoga se u Boga mora vjerovati. Ali, smisao se može dokazati ukoliko se prati oživotvorenje netvari u njenom djelovanju u našem svijetu tvari. Smisao se bez sumnje vidi. Stoga je Isus govorio o vjetru kad je uspoređivao djelovanje duha. Čuješ ga, a ne vidiš. Lišće šušti, i grane se lome od nečeg nevidljivog. Ipak ne treba smetnuti s uma da je i vjetar dio ovog tvarnog svijeta te ga je Isus uprizorio samo kao usporedbu sa netvarnom stvarnosti, jer je i vjetar samo dio smisla koji je u Logosu.
Korijen čovjekovog pobožanstvenja treba tražiti u Bogu kao onome koji se daruje, koji izlazi van sebe te druge čini bogovima ili čak Bogovima. Problem današnjeg čovjeka je matematički način razmišljanja koji ga obuzima, za razliku od nekih prošlih vremena kad je čovjek razmišljao metafizički. U pogledu razumijevanja pojma “jedan Bog” to je presudno. Kada mi danas kažemo da vjerujemo u jednog Boga mi to mislimo na matematički način kao jedan (broj 1) , dok čovjek prošlosti kada definira nauku o Trojstvu misli pod jednim Bogom na tri Boga! To je stoga što on ne razmišlja matematički već pokušava i uspjeva proniknuti u bit, smisao , suštinu stvari. Dakle, kad se kaže jedan Bog misli se na jedan Logos, jedan smisao, jedno Božanstvo koje može biti matematički gledano i kao broj tri (3). Dapače, ovdje nalazim sam temelj postavke čovjek-Bog, u tome što je čovjeku stapanjem s Božanstvom, i to zbog toga što se Bog ostvaruje izvan sebe u davanju od sebe, zaista moguće biti Bogom! Čovjek može biti jedan od Bogova koji u nematematičkom smislu čine jedno Božanstvo. Tako se kroz jednu osobu Božanstva - Sina - može gledati na veći broj Božjih sinova, čak na milione , milijarde, bilijune ljudi – Bogova koji su matematički gledano umnožili monoteizam u politeizam, ali samo matematički, a ne metafizički! (usporedi Ivanovo evanđelje1,12) Sada smo postavili logički temelj za nastavak ovog pisanja o čovjeku – Bogu. (Više o tome vidi Ratzinger)
U Postanku 3, --- Bog kaže da je čovjek “postao jedan od nas”. On je već bio stvoren kao slika Boga, a sada je po spoznaji dobra i zla i na neki nutarnji način postao kao Bog(ovi). Bog mu je zapriječio da “ubere ploda s drveta života i živi vječno”, jer je čovjeku još preostajala bitka sa samim sobom tj. sa dobrim i zlim u sebi i van sebe. U tome se vidi kako ni sam vječni život ne bi značio čak i uz mogućnost izbora između dobra i zla, da je netko postao u potpunosti Bogom, jer trebalo je stopiti se s Logosom tj. sa vječnim smislom svih stvari. Tako se taj Logos nameće kao jedan Bog u svima Bogovima. Shodno tome neka bolest ili slabost ili jednostavno smrtnost nije tvrd razlog da se nekoga apsolutno odbaci kao mogućeg Boga. Drugim riječima čovjek mada u slabosti i ne sliči na nekog Boga već više na roba, ali ipak s mogućnošću da npr. počini ubojstvo (što je svojstveno božanskoj moći davanja i uzimanja života), ipak može i jeste Bog u koliko je u njegovoj biti onaj prabitak tj. Logos. Čovjek se stoga susreće s Isusom kao čovjekom Bogom tj. Bogočovjekom onim koji ima smisao u sebi i to tako da se ona očituje u punini života kojim je on obasjao svu povijest sve do sada. Isus je onaj koji nas potiče k Logosu i poziva nas u sutjelovljenje s netvarnim ali stvarnim. Isus je On. On jeste onaj koji jeste. Svo to bogatstvo je nevidljivo i netvarno, te se Isusa na oči nađe kao običnog čovjeka. I to smrtnog! Zamislite čuđenje onih koji su zbog svoje političke moći slušali Isusove izjave: JA JESAM! Pa, oni su ga usmrtili i to zapravo, tako da mu je curila krv i tako što je ispustio dah. Logički je bilo pitati: Zar je to Bog? I dalje: U čemu je Isusovo božanstvo? Ako, je učinio poneko čudo to nije nešto posebno, jer u ta vremena kad znanost nije bila shvaćena kao danas, kada se čudo definira kao nešto što je protiv prirodnih zakona, u to doba je po shvaćanju magije koja je bila preteča svake religije čudo bilo samo veliki događaj nečega što se i inače zbiva stalno, ali u manjem opsegu nego u tako iznimnim situacijama kada se govori o čudu. Isusovo Božanstvo je bilo u Njegovom smislu. Isus je imao smisao života. Pri tom ne govorim o nekom adolescentskom pronalaženju nekakvog smisla već o Smislu o Logosu.
Isus je Bog zbog toga što on jeste Logos u potpunosti. Pa, čak i da nije u potpunosti, ukoliko je na “stazi-putu” Smisla, tad kao i da je potpun, jer ima svrhu koja će se doseći i ispuniti u budućnosti. I to bez sumnje hoće. On je nosio i bio jedno s apsolutnim bitkom. Taj JEDAN ostaje, on stoji, postoji, opstaje, jer ga ništa i ne ugrožava. Bogovi ovog svijeta prolaze, a taj JAHVE (hebr.JA-ON) ostaje kako je bio na početku tako i na kraju. Također se nameće i pitanje: Kako se usuglasiti s Logosom? Imajmo u vidu da to nije neka odluka tipa evo sada sam odlučio se suglasiti, već ona predstavlja neku promjenu koja se ne može samo tako opisati i definirati, jer je ona duboka i nevidljiva kao i sam Logos. Logos kao Misao koja proizlazi iz Božanskog bića jeste potpuno slobodna i za cilj ima dati potpunu slobodu koja se u potpunosti ostvaruje u svakom stvorenju, a pogotovo u svakom čovjeku. Tako se sama Misao poosobljuje kao pojedinačni stvor i to ne da bi svi bili samo dijelovi iste Misli, već se Misao sa svakim Stvorom ostvaruje neovisno i potpuno. Tako je svaki čovjek po svojoj danoj mu slobodi apsolutno slobodan u odnosu na stvaranje, jer je i cilj stvaranja stvarati apsolutno slobodne stvorove. Drugim riječima nije čovjek unaprijed predodređen niti genima niti nekom nepromjenjivom matematikom, niti bilo kojim oblikom Božjeg unaprijed određenog postojanja za njega. Dakle, ne da Bog ne bi mogao čovjeka učiniti podložnim nekom misaonom, kroz neku formulu strukturiranom procesu ili stalnom pokorenju Božjoj trenutnoj volji, već se Božansko stvaranje odvija s ciljem stvaranja apsolutne slobode. Tako se i otvorio prostor zlu kao proizvodu slobodnih i savršenih bića , jer samo takva potpuna bića mogu imati vrhunsko božansko svojstvo slobode. Bog se tako izražava kao umjetnik i kao vladar svega, jer kao umjetnik ne stvara nesavršene stvorove koji ne bi bili imatelji bitka u potpunosti, a kao vladar tvori pravo i pravdu u svojoj državi na najpotpuniji način. Tako je svaka osoba, svaki pojedini čovjek u potpunosti ostvarenje Božje Misli i stvaranja, jer ga je Misao zamislila kao potpuno slobodnog i potpuno jedinstvenog. Faktor , zla koje po volji iz slobode narušava sliku dobrote, ali ne umanjuje savršenstvo stvorenog, je krivac što su ljudi manje više ipak neslobodni. Međutim, Misao nije dala svoju završnu riječ, jer će svatko pa i najneslobodniji doći do svoje slobode tj. do svojeg vrhunskog ostvarenja kao Stvora. To mu garantira Božja Pramisao. Isus je bitak Boga, On je ta Misao koju je Bogu osmislio izražavajući sebe, i koje je potpuno svjestan. Po Isusu smo stvoreni, jer je Isus živa Misao, osoba. Naravno, da na njegovu osobnost moramo prije nego je “postao” Isus iz Nazareta, gledati kao osobnost bez volumena i mase, bez boje i mirisa....Kao što smo već rekli- kao netvar.
Tvrdnja da čovjek ima slobodnu volju odlučiti voljeti ili ne voljeti Boga nije bez pogovorno točna. Ljudi su s druge strane slobodne volje “hodajući besmisao i kaos. Uopće ne znam kako misle da mogu stvoriti stvarni odnos s Bogom, kada to ne mogu niti sa sobom. Misle ako nešto formaliziraju i mantraju i u mislima mu se ulaguju, da su nešto učinili. Je li se tako slavi Bog?” (“Halo efekt”, jedan od blogera)
Postavlja nam se pitanje: Može li čovjek voljeti i vjerovati? Odnos s Bogom, dakle, nije moguć, jer tako i Pavao piše kad kaže kako zna da je u tijelu “daleko od Boga”. Izgleda da je moguća jedino vjera u Isusov odnos s Bogom. To bi bila vjera u “vjeru Isusovu”. Čovjek tako nema vjeru u Boga, a niti ju može imati već jedino može imati “vjeru u Isusovu vjeru”. Isus je vjerovao u Boga, a mi možemo vjerovati da je On vjerovao i pouzdati se u Njegovu vjeru u Boga kad već nemamo svoju. Druga opcija bi bilo vjerovanje u svoju vjeru, a koja je i najzastupljenija. Vjernici obično vjeruju u ispravnost svoje vjere, a da pri tome misle uglavnom na neke svoje misli o vjeri u Boga. Npr. adventist sedmog dana vjeruje u svoju ispravnost odnosa s Bogom jer vjeruje u svoju misao o suboti te tako pokazuje da vjeruje u subotu, a ne u Boga kao osobu, međutim može i gore od toga, a što je obično i stvarnost. On ustvari vjeruje u svoju predodžbu o suboti, jer kako drukčije objasniti razliku kod svakog pojedinca kada govori o, i pristupa štovanju subote? Svako vjeruje u svoju misao o vjeri te je i uvjeren u svoju pravovjernost, jer ju prosuđuje po svojim kriterijima. Adventiste sam uzeo kao primjer, a ista je stvar opće obilježje čovjekove vjere. Međutim, ne treba zaboravit Isusovo čovještvo kad se govori o čovjeku, na što ćemo se kasnije vratiti. Isto što je rečeno o vjeri može se reći i o ljubavi prema Bogu, a i među ljudima. Nama ostaje vjera u Isusovu ljubav prema Bogu i prema ljudima, jer On je “Spasitelj svijeta”. Upravo u ove dvije jednostavne riječi “Spasitelj svijeta” krije se suštinska razlika između Krista i nas. Tu razliku je protestantizam sa svojom vjerom u “osobnog Spasitelja” posebno istaknuo te tako razotkrio bit svoje i ljudske zablude te dao mota postreformatorskim kršćanskim zajednicama da grade svoje isključivosti. Isus je spasitelj svijeta, a ne osobni spasitelj! On je i osobni spasitelj samo zato što “je tako ljubio svijet” da “niti jedan ne pogine”, dakle On spašavajući cijeli svijet, bez iznimke spašava i svakog pojedinca kao čimbenika svijeta, jer bez jednog čovjeka, ne bi bio cijeli svijet obuhvaćen. To je vrlo bitna razlika, jer ona briše getoizaciju mišljenja koja prevladava kod tzv. američkih kršćanskih crkava tj. crkvi koje proizlaze kao plod protestantizma, a ujedno obilježavaju i njegov kraj. Tu je riječ o adventistima, Jehovinim svjedocima, mormonima, pentakostalcima, i još čitavom mnoštvu drugih u nas manje poznatih. Vjera u vlastitu vjeru je njihovo glavno obilježje i uzrok daljnjeg umnažanja koje je posljedica stalnih raskola koji su uzrokovani upravo vjerom u sebe (-čitaj vjerom u Bibliju). Svako vjeruje u svoje vlastito tumačenje Biblije! Svako se kune samo Biblijom kao “pravilom života i vjere”. Svatko je sebi bogom! Naravno da i kod naših ranijih primjera postoje faktori ujedinjenja, kao npr. postojanje proroka i proročica kod tzv. američkih crkvenih zajednica, ali upravo je vjera u proroke razlog još većih “sebičnosti” u vjeri, a neke posebnosti razlog još većeg osjećaja pravde i nadmoći koji se generira baš iz osjećaje individualne pravovjernosti. Tako je područje vjere u Boga ustvari tlo najvećeg bezboštva i nevjere u Boga! To je već na mnogo mjesta pisano prije ove knjižice. Ispada da je priznanje nevjerovanja u Boga mnogo poštenije od ispovjedanja vjere! Kao da su nevjerujući ljudi ustvari iskreniji pred sobom. Kao da uzvik “Nema Boga” zrači nekom nutarnjom iskrenošću. Kao da daje odgovor na pitanje ljudske egzistencije! Ima li što poštenije od priznanja svoje nevjere u Boga? O vjernosti Bogu ne treba ni razgovarati , s obzirom da ukoliko prihvatimo što je rečeno o nevjerovanju, tada vjernost kao izraz poslušnosti iz ljubavi može izgledati samo kao još veća nespretnost ili čak krajnja samopravednost. Pa čak i ako je netko “vjeran Božjem Zakonu”, on nije ništa drugo do li vjeran svojem tumačenju zakona, pa čak ni tome, već je vjeran svojoj misli o svojoj vjernosti, dakle subjektivno, dok je objektivna vjernost još neviđena. Grubo rečeno takav živi imaginaciju života u svojoj glavi te u ime zakona ravnodušno gazi preko potreba i nužnosti svojih bližnjih, jer on “ne čini preljuba” te je prav, ali uglavnom se u tom nekom “ne-činu” i zgotovljuje sva njegova poštena komunikacija prema bližnjem. Sve drugo je manipulacija dobrotom drugih na korist ugađanja svojem vjerovanju. Npr. kad adventist sedmog dana, traži slobodnu subotu (ili jehovac ne pozdravi zastavu ili himnu...ne slavi rođendan i sl..) on ne zahvaljuje nevjerniku koju mu se je ipak smilovao i izašao u susret (kao poslodavac, ili zapovjednik u vojsci..) već zahvaljuje Bogu što mu je dao ono što je tražio, a pri tome su neki objektivni i opće društveni problemi koje to prouzrokuje poslodavcu ili drugim vojnicima (netko mora odraditi stražu, zapovjednik postrojbe može biti proglašen lošim ako njegovi vojnici odbijaju pozdraviti zastavu ili stati na zvuk himne), tim i Bogu kojeg mogu moliti i ti drugi ljudi za nešto, potpuno sporedni. Sada se možemo vratiti na Isusa koji je “Spasitelj svijeta” i vidjeti kako je ta sveobuhvatnost zahtjevna. Očita je apsolutna međusobna nespojivost Isusa Spasitelja svijeta i Isusa mog osobnog Spasitelja ukoliko gledamo iz kuta suštinske teologije. Mada, je u praksi jedno i drugo usko povezano, jer samo onaj koji vjeuje u Isusovu vjeru kojom je Isus spašavao svijet i kojom spašava svijet, ima i dioništvo u tom spašenom svijetu. Ali, ipak je očit poredak vjere. Tu je i suštinska razlika: Isus ne želi mene spasiti mimo cijelog svijeta! Isus radi na cjelini spasenja svijeta! Protestanti i pripadnici postreformacijskih crkava (to su uglavnom tzv. američke crkvene zajednice) u svom izvornom obliku (koji je doduše danas zbog besmisla reformiranja, a koji je uzrokovan neovisnošću crkvi reformacije od matične katoličke Crkve, neuočljiv) imaju suštinski stav potpuno suprotan! Stav tvrdi sljedeće: Samo mene (nas) Isus želi spasiti dok svijet neupitno propada tj. ide ka konačnom uništenju. Tu se tada nadovezuje opominjanje svijeta, ali za koje se po proroštvu već unaprijed zna da će biti neuspješno, pa se čak i misija temelji na principu sebičnosti, jer samo će se spasiti onaj koji “govori o svojoj vjeri”. Vodeće protestantske crkve, su danas potpuno udaljene od tog stava, ali meni se čini da to nije samo zbog razumijevanja ekumenizma kao jedine opcije, već i zbog potpunog gubitka identiteta. Tzv. američke crkve još uvijek imaju taj separatistički stav. Taj stav zvuči vrlo hladno i odiše nekom neshvatljivom ravnodušnošću spram svijeta, bar kroz teološko promišljanje svijeta i Božjeg odnosa prema svijetu. Gledano čisto uobičajenom, narodskom, ljudskom filozofijom on se ne razlikuje od stava bilo kojeg prosječnog čovjeka u svim vremenima i odgovara onoj narodnoj: “Pomozi si pa će ti i Bog pomoći” i “Pobrini se prvo za sebe”. Međutim, upravo je u toj normalnosti takvog stava i njegova nespojivost s ozbiljnom teologijom, takav je stav samo odraz kvazi teološkog racionaliziranja zla u svijetu i “mene i moje djece koji to nismo zaslužili, ako smo nešto i pogriješili imamo pravo na milost”. To je verzija “Boljeg života” ka kome stremi svaka politička stranka u svojem programu (pa i svaka vjera), a pri tome je opće poznato kako političari duboko u sebi misle samo na sebe, osim ako nisu neki ideolozi tipa Hitlera ili Staljina, mada su i oni imali sebe u prvom planu, ali im novac nije bio na prvom mjestu, već neka svoja afirmacija kao velikih mesija ili vođa. Tako kao što se političke stranke stalno dijele ili ujedinjuju, a sve iz “ideološkopoštenjskih” razloga, tako i “ljudi Biblije” imaju sklonost podjeli zbog “pravovjernosti”, jer Biblija je puna dokaza za postavke koje si netko od njih unaprijed sam postavi. Ovdje je potrebno citirati tezu Roberta Musila, koja ide ovako: “Kad se glupost ne bi mogla pričinjati kao nepredak, genijalnost, nada i poboljšanje, onda valjda nitko ne bi htio biti glup i gluposti ne bi bilo..” Logičko je pitanje nakon te zbrke, vodi li Bog vjernike ili se vode sami? Tako nas ovo pitanje vraća našoj osnovnoj temi čovjeka-Boga. Dakle, sve u jednom: čovjek i Bog, nemoć i svemoć, nemoral i odgovornost, filozofija i teologija..........Nedvojbena je činjenica kako svi mi ljudi ležimo u grijehu i ako se i netko uzdigne, taj nije van grijeha već je samo nešto manje u grijehu zaronjen. Tako grijehom opčinjeni i u njemu zarobljeni, daleko od Boga, čovjek izgleda nema druge opcije do Boga doživljavati i s Bogom komunicirati po posredovanju samog sebe i drugih ljudi. Bog se otkriva u čovjeku. Bog se otkriva u čovjeku i po čovjeku. To nije jedino i od Boga isključivo izabrano mjesto i prostor otkrivanja, već je to za čovjeka jedino mjesto. Životinje se razlikuju po naravi i dobroti. Čovjeka se ne može po vrstama razlučiti, mada i za to postoje znanstveni, antropološki pokušaji, koji tumače narav pojedinih grupa i naroda po njihovom porijeklu. Ali, čovjek nije načinjen po vrstama kao životinje, pa i stečeni i nasljedni faktori nisu apsolutni kao kod npr. psa za kojeg se po vrsti već znaju neke temeljne osobine i navike. Kod čovjeka je po meni puno utjecajniji faktor društva i društvene evolucije do li biološki , dakle fizički faktori. Čovjek određenog društva razmišlja po zakonitostima koje vrijede u tom i tom društvu u tom i tom vremenu i na tom i tom mjestu. Proučavanje razvoja društva na određenom mjestu u određenom narodu ili u grupi daje možda i bolje parametre po kojima se može predvidjeti narav nekoga pojedinca od npr. gena. Određena vjerovanja i način života utječu i vide se čak i u tjelesnom izgledu osobe. Naravno, da prethodno ne umanjuje realnost tjelesnog nasljeđa. Tako netko može u kontekstu svojega društva biti dobar ili zao. Mada, bi u kontekstu nekog drugog društva parametri prosuđivanja i pokazivanja dobrote ili zla bili potpuno suprotni. Dok s druge strane nitko ne može ozbiljno reći da je bijeli morski pas dobričina ili da je janje grabežljivac i nasilnik. Ali, može se nekog hrvata ili mongola prepoznati kao “morskog psa”, a drugog kao “janje”. Znači da kod ljudi dobro i zlo nije vezano uz fizičko nasljeđe. Niti su izraelci “dobriji” od rimljana, jer su Božji narod. Pa čak i ako im je Božji zakon dao naviku dobrote, a što nije bio slučaj kod povijesnog Izraela, čak i tad po toj navici oni ne bi mogli umanjiti dobrotu nekog rimljanina u kontekstu njegove kulture. Pri tome mislim i govorim o pravoj dobroti, onoj iskonskoj, pradobroti. A i u društvu koje bi imalo naviku života izgrađenu po Božjem zakonu bilo bi dobrih i zlih ljudi u kontekstu tog i takvog društva! To je sve zbog toga što je dobrota subjektivna, a ne objektivna veličina. Biti dobar u nacističkoj Njemačkoj značilo bi pokušati sačuvati po koji život onih koji su bili zakonski i sistematski istrebljivani, a biti danas dobar u Finskoj ili nekoj drugoj skandinavskoj zemlji gdje su svi građani pod odličnom državnom skrbi, pa su i najsiromašniji dovoljno udobno i ljudski opskrbljeni, znači nešto sasvim drugo! Iskonska dobrota i iskonsko zlo pokazuju se na različite načine.
Dobrota se nekada ne može pokazati zbog “zatrpanosti”. Čovjekova osobnost je u nekim slučajevima zatrpana te se ne može izraziti niti razvijati i tada takav čovjek pokazujući frustriranost svojom sputanošću može počiniti zla djela, ali bilo bi nefer proglasiti ga zlim. Tako se vidi da postoji razlika između zlih djela i iskonskog zla kao određenja osobnosti. I čovjek sklon dobru zbog sputanosti biva doveden u situaciju nužnosti oslobađanja, a koja se uglavnom može izvesti kroz neko zlo djelo, koje u tom slučaju i nije rezultat iskonskog zla već sputanosti dobra. Tako se nameće zaključak da pojedinac ne može biti mnogo drukčiji od naraštaja u kojem živi. Dobrota jednoga ovisi od dobrote većine. U zlom naraštaju i onaj najbolji ne izgleda savršeno, a niti se njegova djela mnogo razlikuju od djela većine. Iz toga proizlazi da čovjekov odnos s Bogom ovisi o općem uzrastu odnosa s Bogom u globalnom razmjeru, dakle kod svih naroda. Tako su svi narodi nužno upućeni jedni na druge i sami sebe duguju jedni drugima. Bog koji je rekli smo netvar-Duh, hoće obuhvatiti sve i sve i obuhvaća. Nijedna skupina nije van božanske mreže kojom hvata različite ribe kao što je to Isus objašnjavao u prispodobi. Tako niti ona najmanja vjerska sekta niti onaj najveći narod i njegova državna vjera, bili oni poganskog ili kršćanskog smjera, nisu od Boga neobuhvaćeni i svi su vođeni ka međusobnom koordiniranom rastenju. Kada neka sekta ili vjerski pokret tvrdi za sebe kako su od Boga osnovani i s Božjim ciljem, to nije pogrešno rečeno. Isto tako kada protivnici neke sljedbe ili pokreta kažu da su oni plod čovjekovog uma, a ne Božjeg odabranja, to je također točno. Zajednička razina je ono u što će ući svaki pojedinac po svom rođenju i koja će i njega oblikovati. Ali, ne bi bilo rasta kada ne bi kod pojedinaca postojao potencijal za nadilaženje zadanosti, međutim, događa se to da pojedinac ukoliko je napredan predstavlja jedan od končića koji vuku cijelo tijelo ljudskog roda naprijed, a on sam kao osoba uglavnom mora biti sputan u naraštaju koji ga ne razumije. Tako oni najveći zločinci u političkom međunarodnom prostoru jesu frustrirani napredni pojedinci koji su eksplodirali zbog svoje sputanosti, isto kao i najveći svjetski pozitivci. Međutim, ne bi želio donositi oslobađajuću presudu za njih pa ustvrditi rečeno kao neko pravilo, jer zasigurno da je dobar dio njih iskonski zao. Zlo tako služi dobru, jer predstavlja jedan od končića koji pokreću tijelo. Opet je vidljivo kako u tim kretanjima nepovratno stradavaju pojedinci koji bivaju žrtvama tih lomova koje uzrokuje pokretanje masivnog tijela čovječanstva. Tako nastaju tragične sudbine, ali tu se otvara prostor vjeri i nadi koja se uzdaje u kršćansku vjeru te se vidi svaki pojedinac u budućem uskrsnuću i ostvarenom potencijalu osobnosti. Na prvi pogled ovaj razvoj svjetskog odnosa prema Bogu nemarno prosipa ljude, ali također je istinito da su svi sačuvani u Božjoj osobnosti te nisu izgubljeni pa makar živjeli i jednu sekundu na ovom svijetu.
U ovakvom shvaćanju pomirena su kršćanska i nekršćanska misao, a kršćanstvo donosi prednost zbog vjere i nade u uspjeh svijeta i konačnost uspjeha. Doći će trenutak kada “smrti više neće biti” i to će biti trenutak konačnog uspjeha onoga stvora kojeg nazivamo čovjek, a pri tome mislimo na jedno tijelo koje je čitavo čovječanstvo. Tako pojedinac koji propada u prolaznosti opet sebe nalazi u konačnosti čovjeka tj. tog stvora kojeg tvori čitavo čovječanstvo. Pojedinac ne može živjeti vječno kao izdvojena jedinka nego samo kao dio Čovjeka. Pojedinac propada u prolaznost zbog svoje podređenosti svima, ali u konačnosti ima korist od uspjeha svih jer se opet nalazi u Čovjeku čiji je sastavni dio. Kršćansko “odricanje od sebe” i “nošenje križa” se upravo odnosi na to. Isus je zadao parametre tog Čovjeka. U Isusovo savršenstvo taj Čovjek raste i mora ga doseći, a hoće ga doseći jer mu Bog pomaže. To sve obuhvaća pojam Isusa Spasitelja svijeta, a kojem je posve suprotan pojam Isusa mog osobnog spasitelja u smislu naglaska na individualnosti. Naravno, da kao što je već rečeno, Spasitelj svijeta je isto i moj osobni Spasitelj, ali se pristupa iz sasvim drugog “ćoška”. Istina kao pravo razumijevanje Boga sačuvana je u katoličkoj Euharistiji. Prisustvo Krista u prilikama kruha i vina je, kada se pravilno razumije, najveći i najbolji spomenik istine. Euharistija u svojoj svojstvenosti sažima i pruža poruku evanđelja. Ona obuhvaća i proizlazi i iz židovskog i iz poganskog i pokazuje na jedan obredni način istinu pomirenja svih i micanja zida razdvajanja između Izraela i drugih naroda. Kao što Ratzinger piše o razvoju kršćanstva kroz vid Božje nakane da kršćanstvo proizašlo židovstva bude oplemenjeno dostignućima grčke kulture i filizofije. Za tvrde štovatelje Biblije ovo predstavlja problem. Takvi vide pravo kršćanstvo isključivo u očuvanju židovske ili još preciznije biblijske kulture, jer su i sami Židovi odstupili od Biblije, ali pri tome hoće zatvoriti oči pred stvarnošću zbivanja u kojem evanđelje kao kvasac biva i jeste pomiješano s poganskim te tako objedinjujući sve ostvaruje Božju nakanu. Ono sve uzdiže prema vrhuncu ka kojem raste cijeli Čovjek (čovječanstvo, koje obuhvaća sve žive, mrtve i još ne rođene ljude, koje raste “u puninu rasta Kristovog..... u savršenog Čovjeka”, opirući se, gubeći po nekoga, ali ipak ne zaustavljivo). Nema kraja Biblijskom cjepidlačenju i načelo reformacije “samo pismo” pokazuje svoje pravo lice upravo u stalnoj neslozi “ljudi Biblije” oko tumačenja iste, a na prvi pogled izbacivanje “tradicije” trebalo je pojednostaviti stvari i dati veće jedinstvo u vjeri koja se “temelji na Bibliji”. Meni se čini da se odbacivanjem tisućljetne tradicije tumačenja Biblije “ljudi Biblije” vraćaju na početak te iznova grade tradiciju tumačenja te prolaze kroz dječje bolesti koje je kršćanski čovjek već jednom prošao. Tradicija znači predaja, a predaja može biti usmena ili pismena, pa se i samu Bibliju može smatrati, i ona to jeste, tradicijom. Biblija je bila prenošena s generacije na generaciju u Židova, a prenesena je i u kršćanstvo te se u njemu nadalje predaje. Ako prihvatimo ovakvo shvaćanje tradicije, tada u načelu reformacije možemo vidjeti ono što se krije iza odbacivanja “tradicije”. Iza te parole i tog pokreta krije se separacija misli. Drugim riječima opće dostignuće se odbacuje za posebno, koje bi trebalo biti naprednije, ali ono to nije, mada u tom času povijesti djeluje pozitivno i dobro. Reformacija je dobar događaj u povijesti, ali kao što je u početku i bio njen cilj, ona je usmjerena ka reformiranju opće Crkve, a ne separatizmu koji je obilježio povijest nakon nje. Naravno, nemoguće je sagledati svrhe i ciljeve prije nego se cijeli Božji plan ostvari. Metastaze mogu značiti lošu stvar za bolesnika, ali ukoliko postoji lijek sve može završiti uredu. Tako u svojoj ne znatnosti Kristovo prisustvo u hostiji koje je znanstveno ne dokazivo, najbolje otkriva tajnu Boga. Često krivo shvaćena kao obred koji po svojoj magijskoj moći spašava ljude Euharistija čuva i prenosi istinu o Bogu- ne-tvari, onome koji je SVE U SVEMU, ali ipak Ga ništa ne obuhvaća, niti On nešto drži u sebi kao u nekakvom volumenu. Može li se bolje takvo postojanje uprizoriti do li onako kako je objašnjeno (ako to uopće jeste do kraja jasno) prisustvo Krista u prilikama kruha i vina? O tome preporučam proučavanje Šagijeve “Euharistije......”.i “Večere Gospodnje”, knjige koju je napisao mr.Vinko Mičetić. Filozofija Euharistije je vrlo bitna, jer ona nije filozofiranje već vodi ka konkretnoj i jednostavnoj istini tj. k razumijevanju nevidljivog Boga koji se daje na jedan zadivljujući način pred kojim se “zatvaraju svaka usta”. Euharistija je vrhunac ljudskog umovanja i vrhunac tumačenja Božje Riječi – Logosa. Ona je vrhunac, ali i početak nepregledne vječnosti koja se prolama iza nje. Euharistija ne daje znanje istine već razumijevanje istine. Znanje nadima, kako nam piše Pavao, znanje je blisko oholosti zbog posebnosti napredovanja koje prestiže većinu ili se to bar onome koji misli da zna, tako čini. Razumijevanje je ono znanje koje je malo kao Krist u hostiji, ali potpuno i cjelovito kao što je Isus prisutan u hostiji. To je znanje koje je tiho, ali koje je postojano, koje kao da ga nema, ali ga ipak ima, koje se ne vidi, ali se ne može zanijekati. Razumijevanje je mikro istina, ono je stanica, kodni zapis u stanici Logosa. Tvrdnjom kako je istina o Bogu pronešena i sačuvana u Euharistiji nipošto nemam cilj glorificirati svaku pojavnost katoličke Crkve niti poniziti pojavnosti odvojenih crkvi. Zanimljiv tekst iz franjevačkog mjesečnika “Svjetlo riječi” kojeg nalazim citiranog u Feralu od 22. listopada 2004. na str.32, donosi opis zbivanja u bosanskohercegovačkoj političko-vjerskoj stvarnosti riječima: “Znak je potpunog sumraka i negacije svakog poštovanja čovjeka smještati vjerski objekt u završene arhitektonske cjeline bez imalo spremnosti da se njegova nazočnost stiša, da ne smeta i ne iritira u vrijeme kada čovjek ostvaruje svoje građansko pravo na počinak i mir. Još je veći znak sumraka i da tako mora biti....Ono što bi trebalo biti molitva ili poziv na molitvu, preokreće se u svoju suprotnost i postaje zagađivanje čovjekova životnog prostora u civiliziranom svijetu nedopustivim decibelima, bilo da to čine zvona bilo mujezin....Rekao bih da je opravdano graditi vjerske objekte koji započinju na temeljima pučke kuhinje ili nekog drugog karitativnog projekta. Tako da iz ljudske solidarnosti izraste i zahvala Bogu...Postoje vremena-naše je takvo-kada se ne smije previdjeti kako nam u sjenama skupih vjerskih objekata ljudi gladuju. Možemo samo zamisliti s kakvim ogorčenjem ta naša braća i sestre prolaze mimo njih.“ Namjerno nisam želio pisati o prošlosti kad je i sadašnjost obilježena istim pojavnostima kao i čitava povijest. Tako se Crkva u B i H danas vidi kao potpuno suprotiva onoj istini koju “viče” Krist iz hostije,a ipak i ova kritička opservacija Crkve dolazi iz same Crkve. Isti je slučaj bio i s reformacijom koja nije pala s Marsa već je proizašla iz tada jedine Crkve, dakle, opet tako potvrđujući činjenicu kako Crkva nije bila toliko loša i “babilonska” s obzirom da se iz nje rađa pokret vlastite reformacije. Isto što vrijedi za B i H moglo bi se reći za cijeli prostor bivše Jugoslavije. Na tom prostoru je naglašeniji onaj nacionalno politilčki oblik vjere koja nije ništa drugo do li magijsko-poganski obred kojim narod iskazuje svoju nadmoć nad drugim. Međutim, zadivljujuća je sposobnost poruke evanđelja koja je sačuvana u Euharistiji! Krist tako tiho prebiva i u sablažnjujućim zdanjima izgrađenim političkim sredstvima i s političkim ciljevima iza kojih su uvjek mafijaško-interesne skupine, kao i u najskromnijoj kapelici neke pučke kuhinje. On kao da razumije i jedno i drugo! On kao da ne osuđuje niti jedno već razumije njihovu međusobnu uzročnost i povezanost. Tamo gdje su gorostasne zgrade tamo su nužno i siromaštvo i zlo. Nikad u povijesti nije bilo drukčijeg vremena. Oduvijek je tako. Krist naš pogled razumijevanja upravlja u “mikro sferu”, u bit, u ono što je kao nebitno, ali je i jedino bitno. Mirna i podatna hostija stoji na raspolaganju svima. Ona viče svojom tišinom i zastrašuje svojom postojanosti. Stalno preživljava i kao da se u sve ljudske vjetrove uklapa, a ipak ih nadživljuje i tim dokazuje kako nije imala ništa s njima.
Znak “negacije svakog poštovanja čovjeka”, kako navodi citirani tekst, je napravljen čovjekovom rukom. Čovjek je taj koji negira poštovanje samog sebe, ali i hostija je također znak Božjeg darovanja čovjeku kojeg je također načinila ljudska ruka. Hostija kao žrtva (“janje za klanje”) i hostija kao oblata savršeno jasno ukazuju na čovjeka i njegovo djelo. Dapače, sve je u znaku čovjeka. Isus je Bogočovjek, ljudi su izumili između ostalog i raspeće na križu, ruka čovjeka je ubila Isusa, Isus Bogočovjek je ustao iz mrtvih, i On kao takav “sjedi na prijestolu svega” te se vraća ”po svoje”. Crkva kao čovjekova, odrazuje čovjekov lik. Čovjek je Bog. “Čovjek je Bog” nipošto ne znači da je Bog – čovjek. Bog nije čovjek, Bog je netvar. Netvar kao pojavnost može biti u potpunosti brojiva, a da je ipak samo jedna, kao što smo ranije pisali. Netvar je Logos. Logos je Bog. Ime Isus ne bi bilo ništa posebno da On nije Logos, jer Logos se “priziva”, u njega se “vjeruje”. Vjera da je Isus Logos je kršćanska vjera. Grčka i općenito ne židovska misao, također štuje Logos, jednako kao i Izrael. Kršćanstvo tvrdi da je Isus Krist, glavom i bradom, taj Logos. A ako je Isus Krist čovjek tada je čovjek Bog. A ako je obećano “da ćemo biti kao što je On” onda je Čovjek kao Jedan – Bog. Ako svi ljudi čine tog jednog Čovjeka onda smo svi bogovi, ali ne po svojoj veličini već po svojoj metafizici. Dakle, mi postojimo pored onoga fizičkog i tu smo sa Bogom jedno. Rečeno ne daje odgovor na problem antilogosa. Od kud antilogos? Od kud suprotivost pramisli i prasmislu, ako ne iz samog Logosa? Ili, je nužno i normalno da svemu što postoji, ima i negacija? Je li sam Logos pružio mogućnost antilogosu tj. mišljenju i postupanju protivno “filozofiji Logosa”? Ako je od Logosa onda i nije neovisno i protivno filozofiji Logosa, već je samo opcija slobode u Logosu. Pojednostavljenim riječima iskazano, antilogos nije ništa drugo do li opiranje Logosu, a koje je Logos stvarajući apsolutnu slobodu omogućio. Čovjek kao slobodan može preispitivati vlastito određenje i vlastiti smisao, a samim tim i onoga koji je to sve inicirao. To bi se moglo nazvati “spoznajom dobra i zla” u koju je Čovjek-Adam ušao. Kakao se najbolje uči kroz teoriju i praksu zajedno, tako i čovjek nije ostao razmišljati pored “drveta spoznaje dobra i zla” već je njegovo istraživanje stupilo u prostore prakse i iskustva. Tako je dobro i zlo postalo u čovjeka ugrađeno kroz iskustvo postojanja i to na različite načine zavisno od vremena i mjesta. Nemoguće je ne zapaziti suvišnost upoznavanja dobra i zla, jer ako razumijevam tekst iz Postanka na pravilan način, Čovjek – Adam (čovječanstvo) je mogao ostati u stanju “nevinosti” da nije “ubrao plod drveta dobra i zla”. Mogao je biti povjerenjem prepušten Logosu, bez da “provjeri” životni smisao i svrhu. Tako se jasno može zaključiti kako je Logos nešto veće i od dobra i od zla. Logos nije ni dobro, a ni zlo. Dobro i zlo je postalo Čovjeku dostupno tek po prvobitnoj “neposlušnosti” tj. zbog ne ostanka u nevinosti iz razloga nepovjerenja u vlastiti smisao. Tako se dobro i zlo pojavljuju tek kao subjektivni doživljaji jednog i jedinog Logosa. Dobro se stoga pojavljuje kao spokoj zbog prihvaćanja Logosa, a zlo kao ne spokoj zbog neprihvaćanja Logosa kao smisla, kao Riječi koja iskazuje Božju unutrašnjost, njegovu Dušu. Iz tog razloga je antilogos ustvari neprijateljstvo prema Bogu, dakle, antifilozofija, ne ljubav, neprijateljstvo prema Božjoj Mudrosti. A na primjeru Krista u prilici kruha koji je simbol opće stvarnosti, koji se lomi i žvače koji se daje i predaje, koji je kao prezren, ali ipak nezaobilazan, besmislen, a ipak ne može se zanijekati, nema ga, a ipak je tu, jasno se vidi prostor Božje mudrosti. Logos je tako postojan i nepomičan samo iz jednog razloga, a to je sljedeći: On nepokolebljivo voli sam sebe i vjeruje u samog sebe. Upravo je u tome bila kušnja kojom je kušan Isus – Logos kao čovjek. Isus je mogao izložen kušnji posumnjati u samog sebe i od onoga koji određuje smisao postati onaj koji ga traži, a što bi značilo poraz Božjeg smisla. To bi prouzročilo reviziju cijelog Postojanja, cijele Stvarnosti! Tada bi ono Satanovo “Zašto?” ostalo ne odgovoreno te bi zavladao opći besmisao. Nastalo bi opće “Možda”. Prokušani Logos je Božje “Zato!” Isus je rekao: “JA SAM” i “sve je zbog i za mene”. (citiraj taj stih iz poslanica.........................................................................)
Čovjek postaje jedno s Logosom razumijevajući Ga, vjerujući u Njega i pristajući uz njegovu filozofiju tj. Misao. Poučkom hostije vidimo da je dovoljno “imati” malo, a u tome sve. Dakle, i u najmanjem je sadržan cijeli smisao tj. Logos. Tako da bi se razumjelo i znalo Logos ne treba znati mnogo već je i ono najmanje cjelovito i dostatno. Iz toga razloga znati Krista nije niti znanje niti spoznanje već razumijevanje njegove biti. Ako Ga se razumije onda se i s najmanjim i s najvećim znanjem ili spoznanjem biva potpuno s njim sjedinjen ukoliko vjerujemo i pristajemo. Evanđelje je ustvari objava koja daje razumijevanje Logosa. Ono koristi i židovskoj i poganskoj misli, jer je ključ za sve. Ono je objava Boga kao Čovjeka. Ta objava je i tvrdnja o čovjekovom božanstvu i obećanje božanstva kao prave čovjekove sudbine. Iz toga razloga su evanđelja kao pisma ili knjige vrlo kratki i šturi. Cilj im nije reći sve znanje o Kristu, već dati razumijevanje Krista, a ona to čine u prostim situacijama, jednako kao i u nekim visoko umnim tekstovima iz evanđelja po Ivanu.
Daju nam “supstanciju” Krista kroz mikro prizore.