Muku mi izaziva moja opčinjenost privlačnošću ovog svijeta. Čovjek je ono što razmišlja. Mojim intezivnim mislima o ovom svijetu pokazujem da mi se srce želi stopiti s ovim svijetom. Isus to naziva očitim i pogubnim za kršćanina. “Ako li sol obljutavi...” i “ Grad ......ne može se sakriti........” Isus mi ovdje kaže da ne samo da će me takvo mišljenje obljutaviti i učiniti ne podobnim za službu Bogu i da ću biti prepušten ovom svijetu koji u meni neće prepoznati nikakvu kvalitetu osim da poslužim za “gaženje” ljudskih nogu, već kaže da mi se nemoguće sakriti od pogleda svijeta, jer sam “grad na gori, svjetionik” i kada ja izgubim svoju svjetlost ljudi se ljutei proklinju me, jer su se namjeravali orijentirati po meni, a zna se kakvi su ljudi kada im pobrkaš planove. Ljudi su zvijeri. Ali, kako ne promišljati o ovom svijetu kada se sam nameće? Kako odoljeti kada se mora živjeti u njemu i s njim? Kako sačuvati misao Božju ? Možda je jedini način u proučavanju Isusa – utjelovljene misli Božje. Jer je On u svijetu bio čist i neokaljan istim te je bio i od koristi svijetu kao sol i kao svjetionik!
Post je objavljen 26.07.2004. u 07:55 sati.