U tom kontekstu valjalo bi promišljati i o tome da li se naš odnos prema Bogu i čovjeku pokazuje kroz obred ili bogoslužbenuu svečanost ili kroz odnos s čovjekom pored. Taj odnos je kompliciran, ali on postoji te se ne može religija promatrati odvojeno od njega. U mojoj naravi je osvetiti se, a to nužno znači u rasponu od aktivnog zla do pasivne mržnje koja se očituje u ignoriranju. Dok se tako spotičem o svoje bližnje zasigurno sve više revnujem za “crkvu” i za bogoslužbu ili obred. Međutim, moja spoznaja Boga nije ništa veća od one koju imaju pogani ili idolopoklonici ukoliko tako postupam. Velika je mudrost u riječima: činiti drugima ono što želim da oni meni čine. To može izvršiti samo čisto srce i zdrav razum. Tako da većeg dokaza odnosa s Bogom nema do li onoga ranije rečenog, a to je: biti drug nevoljnima (većina su takvi) i biti čist od ovoga svijeta koji je pobunjen protiv Boga mada to ne priznaje, već izmišlja neku svoju ljudsku religiju koja se bazira na obredima i to obredima koji isključuju samilost prema bližnjem. Tako se socijalna dimenzija moje vjere ne može odvojiti od obredne ili bogoslužne. Također to isto znači da je moja socijalna dimenzija bolja ukoliko se ne klanjam pred idolima i ukoliko općenito se moj odnos prema ljudima iskazuje onako kako to opisuje originalni Božji zakon. Kada sam zgriješio protiv bližnjih utekao sam se k bogoslužju i uhvatio za vjerska dostignuća te glupo držao da ću Boga naći u propovijedanju i nauci. Sve je to bilo prazno bez ove dimenzije tj. bez zdravog odnosa s “braćom”.