LOGOS

Papa Ivan Pavao II je rekao jednu od mnogih izuzetnih rečenica po tom pitanju, ekumenizma: “Lišili smo svijet zajedničkog svjedočanstva koje bi spriječilo mnoge muke, a možda i promijenilo smisao povijesti...”( Svi Mea Culpa Ivana Pavla II). Jedinstvo kršćana oko evanđelja koje potiče ljude u potrazi za Bogom ljubavi imalo bi takav pozitivan utjecaj da “bi promijenilo smisao povijesti” svijeta. U tu povijest spada i moj život, dakle, i moj smisao postojanja bio posve drukčiji da je kršćanstvo uspjelo u svojoj misiji. Mnogih patnji ne bi bilo. Sve bi bilo drukčije. Tako da za ono što ja jesam veliku odgovornost ima samo kršćanstvo kao cjelina kroz povijest. Ja sam se rodio u socijalističko-komunističkom društvu koje je direktna posljedica kršćanskog neuspjeha. Izronio sam po rođenju u svijet koji je bio obilježen razdorom kršćana i neuspjehom evanđelja koji je uzrokovan upravo kršćanskim razdorima. Zbog toga je ova Papina rečenica izuzetno teška i to pogotovu kad kaže: ”Lišili smo svijet”. To znači da su lišili i mene, jer sam ja dio tog svijeta. To isto tako znači da sam i ja kada sam postao kršćanin lišio svijet tj. druge ljude tog zajedničkog svjedočanstva, također. I ja sam pristao na kršćanske podjele i na nauke koje druge kršćane gledaju kao najgore moguće neprijatelje, gore od nekršćana. Sada se pitam: “Zašto?” Čemu “nauke” koje osuđuju druge kršćane kad se nalazimo u trenutku povijesti kada je jedinstvo nužno. Ono više nije privilegija već nužnost. Na tragu dva osnovna razdora nastaje mnoštvo. Razdor između istočne i zapadne Crkve, reformacijski razdor uzrokom su nastanka čitavog mnoštva novih kršćanskih pokreta u 19. st. Tu je riječ o metastazama. Sada sve izgleda nepremostivo.