LOGOS

Ivan Pavao II je pozvao sve kršćane na molitvu u kojoj će tražiti jednodušnost svih koji vjeruju u Krista, a u koga treba vjeru primati iz Evanđelja kao krune i vrha sve objave i vrela istine. Jednodušnost svih koji vjeruju u Krista po Radosnoj vijesti je Božji cilj kojeg želi ostvariti s ljudima i on ujedno predstavlja spasenje za ljude. To je pitanje oko kojega treba biti usmjerena sva ljudska molitva, jer ono u sebi obuhvaća sva druga pitanja. Jednodušnost je isto što i ekumenizam, ali je možda još bolja riječ, jer nema u sebi “izam” već je nekako toplija više se odnosi na svakog čovjeka, a ne samo na dužnosnike ili znanstvenike. Jedna duša znači jedno opće promišljanje s istim ciljem, jednak osjećaj tuge ili radosti zbog jednakog razumijevanja biti, jedno Tijelo koje diše skupa...

Papa Ivan Pavao II je rekao jednu od mnogih izuzetnih rečenica po tom pitanju, ekumenizma: “Lišili smo svijet zajedničkog svjedočanstva koje bi spriječilo mnoge muke, a možda i promijenilo smisao povijesti...”( Svi Mea Culpa Ivana Pavla II). Jedinstvo kršćana oko evanđelja koje potiče ljude u potrazi za Bogom ljubavi imalo bi takav pozitivan utjecaj da “bi promijenilo smisao povijesti” svijeta. U tu povijest spada i moj život, dakle, i moj smisao postojanja bio posve drukčiji da je kršćanstvo uspjelo u svojoj misiji. Mnogih patnji ne bi bilo. Sve bi bilo drukčije. Tako da za ono što ja jesam veliku odgovornost ima samo kršćanstvo kao cjelina kroz povijest. Ja sam se rodio u socijalističko-komunističkom društvu koje je direktna posljedica kršćanskog neuspjeha. Izronio sam po rođenju u svijet koji je bio obilježen razdorom kršćana i neuspjehom evanđelja koji je uzrokovan upravo kršćanskim razdorima. Zbog toga je ova Papina rečenica izuzetno teška i to pogotovu kad kaže: ”Lišili smo svijet”. To znači da su lišili i mene, jer sam ja dio tog svijeta. To isto tako znači da sam i ja kada sam postao kršćanin lišio svijet tj. druge ljude tog zajedničkog svjedočanstva, također. I ja sam pristao na kršćanske podjele i na nauke koje druge kršćane gledaju kao najgore moguće neprijatelje, gore od nekršćana. Sada se pitam: “Zašto?” Čemu “nauke” koje osuđuju druge kršćane kad se nalazimo u trenutku povijesti kada je jedinstvo nužno. Ono više nije privilegija već nužnost. Na tragu dva osnovna razdora nastaje mnoštvo. Razdor između istočne i zapadne Crkve, reformacijski razdor uzrokom su nastanka čitavog mnoštva novih kršćanskih pokreta u 19. st. Tu je riječ o metastazama. Sada sve izgleda nepremostivo.

Tek se danas, zahvaljujući ogromnom utjecaju Ivana Pavla II, kršćansko jedinstvo počinje razumijevati u svoj težini i sveobuhvatnosti. Ekumenizam je počeo na inicijativu protestantskih crkvi te je kao ideja dobio zamaha II Vatikanskim koncilom, ali je papa Ivan Pavao II otišao najdalje i najdublje u ideji koja je jedini pravi iskaz obraćenja Kristu. Dapače, ekumenizam je ono što vraća kršćanstvo na prvotnu stazu i ponovo mu otkriva smisao i svrhu. Isus je u Ivanu 17,21., iskazao najdublje moguće riječi kada je rekao: “Da svi budu jedno.” U tim riječima je bit kršćanstva. Obuhvatiti sve ljude, sav ljudski rod ujediniti zbog Isusa. Ekumenizam počinje s obnavljanjem kršćanstva, a završava s ujedinjavanjem svih ljudi i svih vjera i to zbog Isusa i u ime Isusa. To je cilj. Ako sagledamo kršćansko nejedinstvo i međusobnu mržnju kršćana kroz povijest postaje nam mnogo jasniji utjecaj kršćanstva na nastanak komunizma, ili Islama, koji su reakcije na zastranjenje kršćanstva.

Sada bi po slijedu logike trebalo zaključiti kako svaki pojedinac po svojem izboru pristaje uz Isusa ili uz Adama tj. novozavjetnim rječnikom rečeno uz “svoju staru narav”. Stvari nisu jednostavne, zaključuje svatko tko je to probao. Odlučiti slijediti svoju predstavu Krista još je i moguće, ali zaista stvarno ju slijediti, ne. Nije moguće slijediti Krista zbog nemogućnosti analiziranja, procjenjivanja i djelovanja u svakoj situaciji posebno, niti u velikim odlukama. Čovjek ne može kao pojedinac biti svjestan svojeg položaja u Čovjeku. Stoga je Isus ne samo Začetnik, već i Završitelj toga spasenja. On iz svoje božanske sfere utjecaja može pravilno prosuđivati uzimajući sve parametre u obzir te svrsishodno djelovati. U Isusa se vjeruje na dva načina. Prvo, kao u onoga koji je stvarno bio i koji je Temelj nade i vjere, a drugo , je kao u onoga koji jeste sada jednak Bogu i koji djeluje kao Bog. Znači, Isus je djelovao kao čovjek i otpočeo mogućnost spasenja, a Isus sada djeluje kao Bog i to isto spasenje ostvaruje vodeći računa o svakom pojedincu. Vjerovati i prizivati Isusa ima spasenjski značaj za pojedinca. Isus koji može davati sve što je davao i kao čovjek na zemlji, i sada može i više od toga, zdravlje, mudrost, znanje, vodstvo....... Pismo kaže u Rim 10. poglavlju: “..kako će prizvati onoga za koga nisu čuli, a kako će čuti bez propovjednika”. U svijetu je stalni nedostatak prizivanja Isusa i to pravilno shvaćenog. Zbog toga je sablazan nejedinstva u kršćanstvu strašan. Razdori i međusobna proklinjanja samih kršćana uzrok su odbacivanja Isusa kao živog Spasitelja. Kršćansko nejedinstvo je najveći grijeh, jer je bacilo ljagu na “jedino ime s kojim se može spasiti”. Isus je ime koje se sve manje veže u njegovo pravo značenje. To nije čudno s obzirom da je ono najvažnije. Iz toga razloga je ekumenizam od presudnog značenja i iskaz je žaljenja kršćana zbog sablazni koje su obilježile povijest.

Bog ne ljubi svijet, ali ga želi ljubiti, ili Bog ljubi svijet, ali ga ne može prihvatiti. Ova biblijska proturječnost kada se govori o ljubavi prema svijetu s jedne strane, a s druge se kao npr. u Ivanovoj poslanici kaže da onaj tko ljubi svijet postaje Božjim neprijateljem krije blagonosno razumijevanje. Ove tvrdnje uzete zajedno daju blistav zaključak o Bogu. Bogu koji ne može reći blagoslov i odobravanje za svijet, ali koji će sve učiniti da svijet bude dostojan njegove naklonosti. Tako je On u svojoj nepromjenjivosti pokazao kako je i njegova ljubav nepromjenjiva, ona se ,dapače, prilagođava potrebi. Svijet koji je obilježio Adam-prvi Čovjek, treba biti promijenjen po Novom Čovjeku – Isusu koji je za razliku od Adama rođen, a ne stvoren. Adam stvoren, načinjen od “praha zemaljskog” nešto je drugo od Isusa koji je rođen iz utrobe žene koja je načinjena od Adamovog “rebra”. Tako Adam spada u ono prvotno stvaranje svijeta dok Isus otpočinje novostvaranje tj. rođenje Čovjeka koje je proces, a ne čin. Ono traje dok se Čovjek ne “rodi na svijet” te tako i taj svijet spasi. Spasenje svijeta je stoga isto što i spasenje Čovjeka. Svijet nema smisla bez čovjeka, a čovjek se ne može više načiniti već jedino roditi iz toga svijeta u kojem se i nalazi. To nije zbog neke Božje nemoći, već iz osmišljenosti postojanja. Čovjek se budući jednom stvoren, može jedino sukladno svojoj volji “nanovo roditi”. Isus je začetnik tog novog Čovjeka, a tim i spasenja čovječanstva, svih ljudi. Isus je jedini čovjek koji je želio da se svi ljudi spase te tako otvorio put “zidanju” Tijela Čovjeka -novog Adama. On je tako dao izbor svakome, između pripadnosti Adamu kao kolektivnom tijelu ili Isusu kao kolektivnom Tijelu. Pojedinac se tako “uzidava” u jedno ili drugo po svojoj volji te stapajući se sa svojim izborom dijeli i njegovu sudbinu. Božju naklonost Kristu zbog činjenice da je poželio spasenje svih ljudi bez razlike ili sudbinu Božje osude Adama na smrt tj. nestajanje uz opću osudu njegovog čina izdaje. Presudna je bila Isusova ljubav tj. “želja” da se Svi spase kojom je On obgrlio cijeli svijet te tako inicirao ustoličenje novog Čovjeka, jer ne bi ga moglo biti bez da je netko poželio njegovo stvaranje tj. u ovom slučaju rođenje. Tako se iz Adamovog tjelesnog obličja rađa novi čovjek, napuštajući “staro” obličje i oblačeći novo po Isusu Kristu definirano. U tome je bitna razlika između Isusa i Adama i to je pokazatelj grešnosti jednoga i pravde drugoga. Naime, Adam je čovjek podjele i onaj koji nije poželio da se svi ljudi spase, već je uspostavio sud i nagovijestio presudu kada je za grijeh optužio ženu, te tako sebe opravdavao pokazujući sebe pravednijim u grijehu od nje. Isus je za razliku Čovjek ujedinjenja koji je oprostio i onima koji su bez dvojbe krivi za njegovu smrt,a nije zaboravio poželjeti spas i za one koji su mu bili daleko i nepoznati. Tako Adam započinje podjele po “stupnjevanju pravde”, a Isus ustanovljava ujedinjenje svih te tako omogućuje nadu i vjeru po svojoj ljubavi. Od Isusa postoji nada i vjera u spas Čovjeka tj. svijeta, svih ljudi.