LOGOS

Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha, i u molitvama... Kao što su svaki dan postojano – kao po dogovoru – bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu. ( Djela ap.2, 42. 46-47.)
Posebnost je nužan uvjet prepoznatljivosti kao što se iz citiranog teksta moglo vidjeti da je prva kršćanska Crkva u jednom periodu ispunila uvjete koji su omogućili Bogu da spašava ljude. Crkva je imala život iznutra. Bila je prepoznata od ljudi kao pozitvna i drukčija zajednica. Da nije bila vidljiva suprotnost i originalnost zajednice novi članovi ne bi dolazili, jer ne bi mogli uvidjeti zašto, čak i ako bi se slagali s nekim idejama i stavovima zajednice ne bi imali valjanog razloga da joj pristupe. U ovom gubitku identiteta kojega obilježava ne postojanje vidljive razlike između vjernika i nevjernika nalazi se prepreka Božjem djelovanju. Bog djeluje na ljude, ali ih ne može dovesti na neko posebno mjesto, već su ljudi koji vjeruju u Boga razasuti posvuda, dok su crkvene zgrade zaposjednute od strane nevjernika koji imaju obličje pobožnosti. Razlike više nema u karakteru zajednice, već se razne grupe razlikuju po tome kada idu u crkvu te kako im izgleda bogoslužje. Isti potrošački duh i isti način života žive svi i vjerni i nevjerni. Zajedničkog života crkve više nema, jer je došlo do razdvajanja privatnog života od crkvenog koji se uglavnom sveo na crkvene aktivnosti kao probe zbora i orkestra, dolazak na važne dane i sl. Kada je Isus rekao da ne zna hoće li naći vjerne na zemlji kada se bude po drugi put vratio on je govorio upravo o ovome što mi sada gledamo. Danas je vrijeme bez punog prisustva crkve na Zemlji. Podjela na profesionalce i laike je više nego uvreda za Boga, jer onemogućuje razvoj zajednice koja živi zajedno, već razdvaja duhovno od svakodnevnog te tako oduzima silu evanđelju. (2. Timoteju 3.pogl.) Evanđelje je postalo dio crkvenog programa dok se svakodnevni život zajednice koja je različita od svijeta istopio te se slobodno može reći da zajednice ni nema, jer svi na zemlji žive na isti način tj. s istim ciljem kojega postižu na razne načine. Takvo stanje potpuno onemogućuje Božje djelovanje te se za kršćanstvo danas može reći isto što je Isus rekao za Božji narod – Izrael: ”Sami niste ušli i ne date drugima da uđu!” Danas smo u vremenu kada se čeka ponovno rođenje kršćanske zajednice koja se mora roditi u muci i trudovima.