|
Pitanje: Treba li Bibliju tumačiti "produhovljeno" ili "doslovno"? Jasno je da neke tekstove kao što su proročke vizije budućnosti ne treba shvaćati doslovno (Zvijer sa deset glava i sl.) , ali treba li Evanđelja koja su pisana kao izvješataj o zbivanjima koja je prouzročio Isus, tumačiti što je doslovnije moguće? Knjiga Postanak koja opisuje Božje stvaranje svijeta, naprimjer, treba li doslovno čitati da je BOG STVORIO SVIJET U ŠEST DANA TE DA JE U SEDMI DAN POČINUO I TO OD VEČERI DO VEČERI ( 24 SATA) ILI SU TO VEĆI VREMENSKI PERIODI ILI ČAK MOŽDA JE TO SAMO ŽIDOVSKA PJESMA O STVARANJU KOJA IMA SNAŽAN UMJETNIČKI ZANOS I MOŽE SE IZ NJE ISČITATI SAMO STANJE DUHA KOJI VJERUJE I VOLI BOGA , A DA ČINJENICE KOJE IZNOSI TREBA DOŽIVJETI KAO PJESNIČKE IZRIČAJE???????????? |
|
Isus je otkrio suštinu prave ljubavi u Ivanu 15,13.: "Od ove ljubavi nitko veće nema da tko život svoj položi za prijatelje svoje." Ovo je najveći ideal. Prvo moram sam biti zadovoljan Bogom da bi mogao biti pravi prijatelj drugima. Da li moram biti spreman umrijeti za prijatelja tj. trebam li uopće tako fatalistički razmišljati? Isus ovdje daje načelo: gledati nesebično na dobro prijatelja, raditi u njegovu korist, a ako treba i na svoju štetu. Koliko je to različito od pronalaženja interesa! Međutim, u svakom sebičnom interesu se krije strah od smrti, jer se svakim gubitkom može pasti "na prosjački štap" i to u materijalnom ali i u karakternom smislu. Tko se ne boji obojega?
"da svoj život položi za prijatelje svoje"!!! |
|
Kada kršćanin u ovom dobu koje je opisano kao doba Laodicejskih kršćana pokuša misionski djelovati i dovede u svoju sredinu novog čovjeka taj obično završi na jedan od moguća dva načina. Pošto je Laodikejac osoba nečistog karaktera tj. nije doživio iscjeljenje od grijeha on mahom navodi na grijeh novopridošle, mada mu govori o uzvišenim božanskim stvarima. Druga migućnosti je da novopridošli doživi šok i razočaranje kada ne pristajući na grijeh dobije sposobnost vidjeti Laodikejca onakvog kakav on jeste te gubi interes za kršćanstvo. Tako je Laodikejac smetnja za one koji bi se htjeli spasiti, ali ne mogu, jer kršćani ne daju dokaz o Božjoj sposobnosti da spasi tj. da iscjeli od grijeha. Velika je težina grijeha koju nosi Laodikejac, mada on to ne gleda na takav način. Pošto u dubini svoje duše ne vjeruje u Boga, Laodikejac ni ne pomišlja da bi mu Bog mogao dati ozdravljenje, već pokušava kao sam doseći pravednost. Kada uviđa svoju nemogućnost on pretpostavlja vjeru u Isusa kao nešto suprotno pravednosti. Tako pojmove uračunata pravednost i opravdanje vjerom vidi potpuno odvojeno od Božjeg zakona, mada ne može jasno definirati što je to on dobio “po vjeri” ili što će dobiti, jer je i dalje zaokupljen i opčinjen ovim svijetom te njegova sreća ovisi o stupnju priljubljenosti uz svijet. Tako on često u svojem govoru o Bogu i nebu i vječnom životu govori s pritajenim podsmjehom mada i dok propovijeda u crkvi. Iz prethodno rečenog mogli smo vidjeti dio razloga iz kojih Isus prijeti odbacivanjem Laodiceji. Isus misli ozbiljno, ali i kaže: “Savjetujem te” da kupiš od mene lijek, odjeću i pravog zlata tj. bogatstva. Savjetujem te da dođeš k meni po pomoć, savjetujem, a ne zapovijedam, jer si se ti tako postavio kao meni ravan te ti ja i nisam Gospodar da bi zapovijedao. Ali i kaže:”Ja koje god ljubim.....budi revan i pokaji se....” Revan znači cijelim srcem i svom snagom! Kada je Isus rekao : “Kada dođem hoću li naći vjere na zemlji..”upravo je opisao ovo današnje stanje. Vjerujem u Božju iscjeljujuću moć! Sila je izašla iz Isusa kada ga je žena dotakla vjerom i bila je iscjeljena!
|
|
Doživio sam motivaciju za potragu za iscjeljenjem ali još nisam doživio iscjeljenje od zla i grijeha koje nosim u sebi. Taj čas ozdravljenja nije još došao, tražim ga, ali da li ga tražim svom snagom ?
Hoće li mi Bog darovati iscjeljenje duše ukoliko to ne budem iz “petnih žila” tražio? Hoće li dati nešto takvo onome tko je zadovoljan sa sobom? To je problem Laodicejskog vjernika, dakle, mene. Zadovoljstvo sobom. Ali, uz takav pristup Bogu ne može nikad doći do iscjeljenja! Bog ne može blagosloviti takvog tragača za iscjeljenjem jer takav ni ne traži iscjeljenje svim srcem. Tražim li ja iscjeljenje svim srcem i svom snagom? Tražim li ga vjerom u Božju mogućnost da mi daruje ozdravljenje od grijeha? Ili, sam utonio u zadovoljstvo zbog nekih malih pomaka u životu i zbog nekih malih saznanja o istini. Možda sam potpuno zadovoljanj samim tim što tragam za ozdravljenjem te mi samo ozdravljenje više i nije cilj već mi je cilj sam život lutanja i traganja mada i ne želim doći do točke iscjeljenja? Duša Laodikejca je duša bez žudnje za ozdravljenjem, ona je troma i samozadovoljna, što ne znači da je bez problema, već da uspijeva pronaći svoje zadovoljstvo unatoč grijehu. Dakle u njemu. U vrijeme ovakvog kršćanstva kakvo je opisano Laudicejskim primjerom nastupaju najteža vremena za vjeru, jer ona prestaje imati svoj prvobitni cilj – iscjeljenje tj. spasenje duša. Cilj vjere je naći dobar posao , kupiti auto ili kuću, oženiti se, ozdraviti od neke bolesti i sl. Sve su to legitimni ciljevi, ali to nisu ciljevi kršćanske vjere. Cilj vjere je iscjeljenje od grijeha, kupnja tj. stjecanje Kristove pravednosti! Laodikejaci su raznovrsni, ali svi bez obzira na neke različitosti koje mogu biti i značajne kao što je npr. subota i nedjelja, ostaju isti u svojoj biti: ne žele iscjeljenje od grijeha cijelim srcem! Oni kažu:”Dobro nam je ovdje”, jer se njihova potreba za istinom i za vječnošću lako zadovoljava. Potrebno je vrlo malo da bi se Laodikejac osjećao sigurnim “u Kristu”, da bi se proglasio spašenim i “pravim” da bi doživio iskustvo vrijedno pamćenja koje ga uljuljkava u sigurnost Božje prisutnosti. Međutim, mada je to istina da je Bog prisutan, kakve koristi od toga ukoliko se ne doživi ili ne postigne izlječenje od grijeha tj. od zla? Upravo je tragedija Laodikejca što on zna da je Bog prisutan, ali za to nedovoljno mari. Njemu je Bog “pri ruci”, ali vrijeme prolazi , a spasonosni puni susret s Bogom, i to vjerom koja je spasonosna jer je od Boga prepoznata kao prava tj. ona koja dolazi iz najdubljih odaja duše kao vapaj želje za iscjeljenja, nije se dogodio. Tako Isus prijeti: “Izbljuvat ću te iz usta”. Drugim riječima – odbacit ću te kao onog koji se je udružio s grijehom i to iz ljubavi prema njemu. |
|
Nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek. Ponizio je sam sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu. Jer je Bog koji čini u vama da hoćete i izvršite, kako mu je ugodno. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja.................Držeći se riječi života................... (Filipljanima 2, 5-8.13-16.) Poznato je da je Krist stavio dobro drugih ispred sebe te da je da bi to mogao morao poništiti sebe. On je gledao kako da pomogne i posluži drugima ali drugi nisu gledali kako da pomognu i posluže Njemu. Možda nisu ni znali kako mada su neki i htjeli. U tome se nalazi suština života u zajednici Crkvi-staviti dobro drugih prije našeg dobra, a isto tako i da drugi stave naše dobro ispred svoga. Obično mi reagiramo po ljudskoj prirodi te se prije nekog angažmana upitamo: Što ja imam od toga? U kršćanstvu bi trebalo biti drukčije te bi u tome bila i posebnost i privlačnost kršćanstva kao zajednice u kojoj vlada nesebičnost. Kada se stavlja dobro drugog ispred sebe nužno dolazi do unutrašnje borbe u kojoj se onaj koji želi učiniti dobro bližnjem mora odricati sebe. To je tako jer je u ljudskoj prirodi da “poželi tuđe”, da “učini preljub” , “da ukrade”, “da štuje druge bogove (sebe)” te pravog kršćanskog zajedništva ne može biti bez te borbe u kojoj se treba opredijeliti za “riječ života”. Riječ života je Božji Zakon i to onakav kakav nalazimo zapisan u Izlasku 20. poglavlju.(Katekizam daje izmijenjene Božje zapovijedi). Da se pod riječ života misli na Božje zapovijedi vidi se u Djelima apostolskim (npr.) u 7,38. i u zadnjem retku. Zašto “držati riječ života” ? Jer se jedino tako odriče od sebe. Kada želim biti prijatelj nekome onda moram uz djela ljubaznosti i pomoći dobro paziti da ne bi poželio nešto što je od mojega prijatelja jer bi mu tada narušio njegovu osobu. Tako je određena granica koja garantira uspjeh na duge staze, u protivnom naš bi nas grijehom iskvaren um prevario te bi vrlo brzo završili kao oni koji pomažu u braku prijatelju tako što pomažemo njegovoj ženi ili da posredujemo u kupnji nečega tako što zarađujemo na potrebi prijatelja te mu još i posudimo s kamatama. Iz tog razloga “strah i drhtanje” pred Božjim zakonom imaju svoje mjesto jer jedino po njima možemo prepoznati grijeh u nama te mu se opirati. |
|
1.Korinćanima 11,34.: “Ako li je tko gladan, neka jede kod kuće da se na sud se sastajete...”
Juda 12.: “Ovo su oni što onečišćuju vaše gozbe ljubavi, gosteći se bez stida, pasući sebe same, oblaci bez vode, koje vjetrovi okolo gone, jesenska drveta bez roda što su dvaput izumrla, iz korijena isčupana.” 2. Petrova 2,13.: “I primit će plaću nepravde. Oni misle da je sva slast častiti se svaki dan; oni su sramota i gnusoba, koji se hrane svojim prijevarama kada se goste s vama. Njihove su oči pune preljubništva i svagda sklone na grijeh. Mame neutvrđene duše, imaju srce naučeno lakomstvu...” U početcima, kršćani su se sastajali svakodnevno te su živjeli zajedničkim životom po grupma. “Svi koji prigrliše vjeru držahu se zajedno i sve im bijaše zajedničko. Prodavali bi pokretna i nepokretna dobra i to bi dijelili svakom prema njegovoj potrebi. “ (Djela apost. 2,44-45) Na te večere ljubavi ili zajednička okupljanja svaki dan koja su imala za cilj prakticiranje ljubavi koja je pravedna i čista, počeli su dolaziti ljudi (kao Ananija i Safira) koji nisu povjerovali i voljemi braću već su zbog zajedničke hazne vidjeli priliku da bez muke žive na račun drugih. Takve opisuju uvodna tri retka. Oni su bili skloni na sve vrste užitka ne mareći na brak ili bilo koje druge oblike poštivanja bližnjega. Po smrti apostola koji su imali posebne darove i moć upravljanja (pročitaj što se dogodilo Ananiji i Safiri) i kroz kompromise sa poganskom religijom i grčko- rimskom politikom, Crkva je izgubila silu. Tada je po liniji manjeg otpora bilo lakše pobjeći u rituale i formalizam nego li se obračunati s takvima. Tako je nastao obred Večere gospodnje ili Euharistijsko slavlje. Bilo je to normalno da se zbog pobjede nepravednosti na zajedničkim skupovima kada više nije bilo poštivanja bližnjeg pokuša naći sklonište u formalizmu i ritualu, jer oni zahtjevaju vrlo malo međusobnih kontakata. Daljnjim slijedom zbivanja razvila se bogato ukrašena i pompozna ceremonija. Nakon toga se počelo iz filozofsko-teološkog kuta objašnjavati što se zbiva na ceremoniji jer je sve bilo bez doživljaja. Tako nastaje cijela filozofija koja se okrunila naukom o transupstancijaciji........................ |
|
Muku mi izaziva moja opčinjenost privlačnošću ovog svijeta. Čovjek je ono što razmišlja. Mojim intezivnim mislima o ovom svijetu pokazujem da mi se srce želi stopiti s ovim svijetom. Isus to naziva očitim i pogubnim za kršćanina. “Ako li sol obljutavi...” i “ Grad ......ne može se sakriti........” Isus mi ovdje kaže da ne samo da će me takvo mišljenje obljutaviti i učiniti ne podobnim za službu Bogu i da ću biti prepušten ovom svijetu koji u meni neće prepoznati nikakvu kvalitetu osim da poslužim za “gaženje” ljudskih nogu, već kaže da mi se nemoguće sakriti od pogleda svijeta, jer sam “grad na gori, svjetionik” i kada ja izgubim svoju svjetlost ljudi se ljutei proklinju me, jer su se namjeravali orijentirati po meni, a zna se kakvi su ljudi kada im pobrkaš planove. Ljudi su zvijeri. Ali, kako ne promišljati o ovom svijetu kada se sam nameće? Kako odoljeti kada se mora živjeti u njemu i s njim? Kako sačuvati misao Božju ? Možda je jedini način u proučavanju Isusa – utjelovljene misli Božje. Jer je On u svijetu bio čist i neokaljan istim te je bio i od koristi svijetu kao sol i kao svjetionik!
|
|
Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha, i u molitvama... Kao što su svaki dan postojano – kao po dogovoru – bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu. ( Djela ap.2, 42. 46-47.) Opis istiće sljedeće: Posebnost je nužan uvjet prepoznatljivosti kao što se iz citiranog teksta moglo vidjeti da je prva kršćanska Crkva u jednom periodu ispunila uvjete koji su omogućili Bogu da spašava ljude. Crkva je imala život iznutra. Bila je prepoznata od ljudi kao pozitvna i drukčija zajednica. Da nije bila vidljiva suprotnost i originalnost zajednice novi članovi ne bi dolazili, jer ne bi mogli uvidjeti zašto, čak i ako bi se slagali s nekim idejama i stavovima zajednice ne bi imali valjanog razloga da joj pristupe. U ovom gubitku identiteta kojega obilježava ne postojanje vidljive razlike između vjernika i nevjernika nalazi se prepreka Božjem djelovanju. Bog djeluje na ljude, ali ih ne može dovesti na neko posebno mjesto, već su ljudi koji vjeruju u Boga razasuti posvuda, dok su crkvene zgrade zaposjednute od strane nevjernika koji imaju obličje pobožnosti. Razlike više nema u karakteru zajednice, već se razne grupe razlikuju po tome kada idu u crkvu te kako im izgleda bogoslužje. Isti potrošački duh i isti način života žive svi i vjerni i nevjerni. Zajedničkog života crkve više nema, jer je došlo do razdvajanja privatnog života od crkvenog koji se uglavnom sveo na crkvene aktivnosti kao probe zbora i orkestra, dolazak na važne dane i sl. Kada je Isus rekao da ne zna hoće li naći vjerne na zemlji kada se bude po drugi put vratio on je govorio upravo o ovome što mi sada gledamo. Danas je vrijeme bez punog prisustva crkve na Zemlji. Podjela na profesionalce i laike je više nego uvreda za Boga, jer onemogućuje razvoj zajednice koja živi zajedno, već razdvaja duhovno od svakodnevnog te tako oduzima silu evanđelju. (2. Timoteju 3.pogl.) Evanđelje je postalo dio crkvenog programa dok se svakodnevni život zajednice koja je različita od svijeta istopio te se slobodno može reći da zajednice ni nema, jer svi na zemlji žive na isti način tj. s istim ciljem kojega postižu na razne načine. Takvo stanje potpuno onemogućuje Božje djelovanje te se za kršćanstvo danas može reći isto što je Isus rekao za Božji narod – Izrael: ”Sami niste ušli i ne date drugima da uđu!” Danas smo u vremenu kada se čeka ponovno rođenje kršćanske zajednice koja se mora roditi u muci i trudovima. 1.postojanost u nauku apostola 2.zajednički život 3.lomljenje kruha i zajednički objed 4.zajedničke molitve 5.svakodnevno okupljanje u hramu 6.bogoslužje i po kućama 7.uživanje naklonosti nekršćana 8.jednostavnost 9.zahvalnost i radost 10.rast broja putem Gospodinovog djelovanja |
|
Duh – Riječ – Misao U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Isus je ove riječi stavio kao riječi u čije ime se kršćani krštavaju u vodi koja simbolizira kupanje koje čisti savjest. U Ivanu 6,63., Isus je ustvrdio: “ Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. RIJEČI, KOJE VAM JA REKOH, JESU DUH I ŽIVOT.” Riječi koje je Isus rekao jesu duh i život. Isus je također rekao “Bog je duh i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i u istini.” Ivan piše o Isusu u 1.poglavlju Evanđelja: “U početku bijaše Jedan po imenu Riječ, i Riječ bijaše sa Bogom, i Riječ bijaše Bog. I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. I vidjesmo slavu Njegovu, slavu kao Jedinorođenog od Oca, puna milosti i istine.” Bog je riječ. Riječ je bila u Bogu i izašla iz Boga te postala tijelom-čovjekom. Isus je Riječ. Isus nadalje u 15, 26, retku Ivanovog evanđelj kaže: “A kad dođe Utješitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine, koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za mene.” Duh Sveti je duh istine koji izlazi iz Oca koji je duh tj. Riječ! Duh Sveti je stalna Božja objava – proročki duh. Tako možemo zaključiti da je Isus pod onim što mi danas shvaćamo kao formulu ili kao teško razumljivu nauku o Trojstvu, ustvari mislio reći: U ime Misli u ime utjelovljene Misli i u ime “žive” Misli (Duha proroštva-stalnog Božjeg govora po prorocima u Crkvi ili kako bi to neki nazvali RHEME) ! Mi se spašavamo kupanjem u Riječi tj. Božjoj misli! U Efežanima 5, 26., Pavao vuče paralelu između odnosa u braku i odnosa Isusa i Crkve te kaže: “Da je posveti, očistivši je kupeljom vodenom u riječi”! Isto kaže i u poslanici Titu 3,5.: “Ne za djela pravednosti koja mi učinismo, nego po svojemu milosrđu spasi nas kupeljom preporođenja i obnovljenja Duha Svetoga.” Biti okupan u Riječima, a riječi su iskaz nutarnje osobnosti koja se očituje kao Misao! Stoga rast Crkve je u stvari rast u zajedničkoj ili općoj Misli! Rast u “poznanju Krista”. O koliko je presudna čistoća i istinitost Božje objave! Kako bez nje upoznati Boga koji je Misao? Misao određuje volju, a volja određuje djela. Djela su iskaz tj. plodovi duha. Tako naš duh u dodiru s Božjim duhom po Božjoj Riječi- Misli postaje čist i sličan Božjem te se Bog “naseljava” u nama kao Misao. U 1. Korinćanima 2,16., piše:”Jer tko je upoznao misao Gospodnju da ga pouči? (to je citat iz Starog zavjeta) A mi imamo misao Kristovu. Međutim, Pavao nas ne ostavlja u apstraktnom misaonom svijetu jer već u 4, 20., kaže:”Jer kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili.” Sila ili snaga je rezultat čiste misli. Čista misao je jaka i kadra učiniti ono što je pravo. Iz toga razloga se borba za duše u Crkvi odvija na razini definiranja misaonih oblika ili kako bi teolozi rekli doktrine. Jer će pravilan način razmišljanja dati dobar rezultat. Grijeh u Crkvi treba vidjeti kao promašaj Crkve u “gajenju” čiste nauke tj. Misli. Kada se misao pokvari kvare se i djela. Sve što je u Pismu napisano za Crkvu, sva pravila i upute, napisano je kako bi se Crkva sačuvala “u istini”. Stoga je nužno i izbacivanje iz Crkve i sl. Međutim, sve te disciplinske mjere padaju u vodu ako dođe do općeg izopačenja misli, jer se tada zamjenjuje dobro i zlo te dolazi do gubitka pravilne orijentacije. Tada je svako prepušten da sam putem Biblije i molitve iskopa čistu riječ. To su teška vremena u kojim su dobra djela slabije sile nego zla djela. |
|
Galaćanima
Naše razumijevanje kršćanske misli zastaje pred onim što Pavao piše u poslanici Galaćanima u 3. pog. 28. retku: “Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog roda ni ženskog, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu.” Zasigurno da ovdje Pavao ne negira stvarnost te podjele što je očito iz ostalih njegovih tekstova. On u poslanici Galaćanima obrazlaže suprotnost tjelesnog-ovozemaljskog shvaćanja na koje se odnosi Zakon od nebeskog na kojeg se Zakon zbog nedostatka grijeha niti ne može odnositi. Pavao ovdje ne piše ništa drukčije no što je i sam Isus rekao kada je izjavio da se oni koji budu dostojni vječnog života, neće udavati ni ženiti, jer će biti kao anđeli Božji! Međutim, Pavao ovdje ne ostavlja mjesta nesporazumima jer kaže u 5, 24.:”A koji su Kristovi, razapeli su tijelo sa strastima i požudama.” Kod Pavla nema zabune! On cilja van ovog svijeta: “A onaj Jeruzalem, koji je gore, slobodan je i taj je naša majka.” (4,26) On za cilj sebe i vjere općenito ima nekakvo nebesko obličje i nebesko stanje u kojem je sad već Isus, te on i crkva teže biti s Kristom ne bi li i sami postali slobodni od stanja ovog svijeta koji je “pod Zakonom” koji rađa muku, osudu i gnjev, ali ne zbog samog Zakona već zbog grijeha koji djeluje kroz Zakon i vara one koji žele ugoditi Bogu tj. opravdati se pred Bogom. Sila grijeha koja djeluje kroz Božji Zakon pokazuje se na dva načina: prvo, kao život otvorenog prijestupa, a drugo, kao život držanja Zapovijedi, jer u 3.pog., 12. retku Pavao piše o Zakonu, citirajući Stari zavjet: “ A Zakon nije od vjere, nego kaže: - Onaj tko ih vrši, živjet će po njima-.” Znači takav život je opet život bez vjere, jer se živi po Zakonu i očekuje se da iz poslušnosti tj. držanja zapovijedi proizađe Božja naklonost. Nužan zaključak će biti da je Božja naklonost stupnjevita tj. da ovisi od stupnja vjernosti tj. držanja zapovijedi kod pojedinca. To nadalje nužno vodi u očekivanje ovozemaljskog Božjeg blagoslova u vidu uspjeha u ovom svijetu. Iz toga proizlazi da se po držanju Božjih zapovijedi postiže ono što pojedinac želi te da se isti po postignuću tj. ostvarenju svojih želja osjeća uspješno tj. ponosno. Ovdje pozivamo u pomoć apostola Ivana koji ima ključ za razumijevanje Pavlovih riječi u svojoj 1. poslanici 2. poglavlju 15., 16. i 17. retku: “ Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, nema ljubavi Očeve u njemu. Jer sve što je u svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost života(ponos zbog imetka), nije od Oca, nego od svijeta. I svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” Božja volja očito nije da poslušnošću tj. držanjem Zakona sa Sinaja čovjek uspješno zadovolji svoju požudu(želju) za ovim svijetom, već je Božja volja da čovjek ode s ovog svijeta i to tako da bude spašen od ovog svijeta i njegove sudbine. Život vječni se suproti ovome svijetu koji je u poretku grijeha i smrti. On ne samo da ima drukčiji način života i da u njemu nema zla već je on u samoj svojoj biti drukčiji. Stoga na jednom drugom mjestu piše da je onaj tko želi biti prijatelj ovome svijetu samim tim postao Božji neprijatelj! Trebam se pitati jesam li obožavatelj ovog svijeta? Želim li s tim što neću krasti i činiti preljub, što ću držati subotu te se neću klanjati kipovima i slikama, te što ću pjevati i moliti se Kristu kao jedinom pravom Bogu ustvari postići isti cilj koji i oni koji kradu i čine preljub i koji su otvoreni nevjernici, tj. želim li pokazati da sam od njih pametniji na način da imam više ili da sam ponosniji na svoj uspjeh u životu jer sam “sve stekao pošteno”. Zar tada nemam isti cilj kao i bezakonici? Zar nije razlika samo u metodi postizanja istog cilja? A još kao šlag na tortu ja tada imam i argumente da ću živjeti i vječno za razliku od onih koje smatram manje pravednim od mene! Ali, Pavao je jasan kada kaže: “..samo vjerom u Isusa Krista da se opravdamo vjerom u Krista, a ne djelima zakona, jer se djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek.” Neće se opravdati ne jer bi to bilo pogrešno već jer je to nemoguće! Pavao piše u 5.pg., 3.retku: “ A opet svjedočim svakomu čovjeku, koji se obreže da je dužan izvršiti sav zakon.” Biblija za razliku od grčke filozofije koja je danas nažalost temelj razumijevanja teologije ne poznaje pojmove kao što je moral i etika. Biblija poznaje Božju volju te kad se govori o Zakonu misli se na sve, a ne kao što je to moderno kod teologije da razlučuje moralni od obrednog i građanskog zakona u Bibliji. Deset Zapovijedi je Ustav tj. temeljna Božja volja iz koje se u praktičnoj primjeni stvaraju mnogi podzakoni tj oživotvorenje načela. Tako nije ništa odvojeno od “morala”. Obred prinošenja žrtve je također moralan čin, jer bi bez ispravnog prinošenja žrtve došlo i do “moralnog” raspada države Izrael (kao što to Pismo i bilježi na više mjesta). Isto tako kada građanski zakon nalaže da se izmet nosi “van okola- tabora” to je također jedan od moralnih načela, jer ako bi netko počeo bacati izmet pred svoj šator ne bi li tako pokazao i nemoralnost prema bližnjima? Stoga kada Pavao kaže Zakon, on misli na sve! Tako on zaključuje u 5, 14.: “Jer se sav Zakon izvršuje u jednoj riječi: -Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe-!” Tu je velika sloboda, kreativnost i improvizacija, jer je “kao sebe” širok i subjektivan pojam te u ovisnosti od mnogo čega. Tako bi valjalo zaključiti da je poziv na spasenje ustvari poziv koji kida samu bit i srž onoga koga Isus privlači kod sebe na nebo, gdje “priprema stanove” u novom svijetu. |
|
Da bi Crkva dobila silu da svjedoči i objavi evanđelje potrebno je svakodnevno krštenje Svetim Duhom njenih članova. Krštenje Duhom je uvjetovano i nije proizvod slučajnosti. Nužno je sljedeće:
1.ozbiljna molitva za sposobnost govoriti riječi koje će grješnike dovesti Kristu 2.odbacivanje takmičarskog duha među članovima 3.priznanje grijeha i pokajanje - jednom rečenicom: potrebno je biti na raspolaganju Isusu Kristu kako bi On našao nas za vjerne te upućivao svoj poziv putem nas- Ima li veće časti od biti od Krista pozvan u neku službu preko koje će on pozivati nove ljude u svoje kraljevstvo! Poziv u službu je upućen svima koji su sami čuli poziv Duha i Zaručnice! Svatko tko je čuo neka “govori: dođi”, a oni koji opet čuju neka “dođu” i neka “piju” od vode života. Isus poziva sve i to “zabadava” da dođu kod njega na nebo u Nebeski Jeruzalem – Božji Grad, gdje vlada pravednosti (savršena poslušnost Božjoj volji) i gdje se nalazi voda života na koju su pozvani svi putem lančanog prijenosa kao što je i rečeno: “tko čuje neka govori: dođi!” (Otkrivenje 22,17.) Neka govori: DOĐI ! Neka prosljeđuje POZIV u KRISTOVO KRALJEVSTVO! Svi su pozvani i to” zabadava”! Trebam pozivati ljude u kraljevstvo. Koji je poseban način najbolji? Određuje li ga moj Duhovni dar ili praktična potreba? Ili, da uradim “sve što mi dođe pod ruku”? Gdje god vidim “žedne” trebam ih pozvati. Isus te poziva u svoje kraljevstvo, u svoj grad, u svoj svijet! Pitanje je kako to najbolje učiniti? Osobni kontakt je najbolji, ali dobro je i imati neke oblike za uspostavljanje osobnog kontakta kako on ne bi ovisio o slučajnosti. Naravno, najbolji je “Filipov” model kada mu je sam Isus rekao da ide na tu i tu cestu i da čeka tog i tog prolaznika. Dakle, svakako da je preduvjet biti otvoren za čuti Krista, a i On te mora držati vjernim za određenu službu. |
|
Zapovijedi su prestale važiti kao slova Zakona, jer su "postale" osobom - čovjekom Isusom Kristom. Stoga je kako piše Pavao Filemonu najbitnije voliti i vjerovati Isusa te voliti “svete”, vjerojatno one koji vole Isusa. Jedino ljubav prema Isusu može zadovoljiti Boga, jer je Isus apsolutno živa i djelotvorna Riječ- tj. Deset Riječi- (Dekalog) te se ljubeći Ga zapravo iskazuje ljubav prema Božjoj volji za čovjeka. Mada u nemogućnosti biti savršen pred Bogom, moja ljubav prema Isusu koji jeste očitovanje onoga što je Bogu ugodno, uračunava mi se u pravednost tj. kao da jesam savršen. Stoga je pitanje: Da li volim Isusa; presudno. Ljubavlju se “rađa” tj. kroz muku i trpljenje poroda dolazi na svijet novorođenče. Isto je i u kršćanskoj zajednici, samo se ljubavlju između vjernika mogu oni sami roditi i biti othranjeni i odgojeni u pravdi. Strpljenje, ustrajnost, nadanje dobru, povjerenje, praštanje, ne činjenje zla jesu ono po čemu se očituje ljubav i ono što prethodi rađanju novih kršćana- ljudi koji vole Isusa i to ne “od nevolje, nego od dobre volje” (posl. Filemonu). Postoje ljudi koji na pitanje; da li vole Isusa; odgovaraju da vole, jer osjećaju da se Isusa mora voliti te se trude u tome da ga zavole, ali to nije ono na što se ovdje misli kad se kaže: Volim Isusa! Ljubav nije od “moranja” niti kao “trudim se”, već je od dobre volje i to kao “slobodan”, kao onaj koji “ne mora, ali hoće”, kao onaj koji nije apsolutno poslušan, ali je voljan tražiti popravak, oprost te primiti posljedicu, jer je “svim srcem” za to, u “nutrini” je bez “dvoumljenja” te od srca voli Isusa. |
|
1. Ivanova poslanica 2,15. : “Jer SVE što je u svijetu, požuda je tijela, požuda je očiju i oholost života, nije od Oca nego od svijeta.” Sve što je u svijetu potječe od samog svijeta, a ne od Boga!
Svijet se nalazi u stanju i poretku grijeha te živi od grijeha i u grijehu tj. u protivnosti Božjem Zakonu, jer “grijeh je bezakonje”. Zapazite riječ: SVE! Ne netko ili nešto, već sve! “Ali, čekamo po obećanju njegovu novo nebo i novu zemlju, u kojima stanuje pravednost” 2.Petrova 3,13. Očekujući novi poredak u stvari mi očekujemo novi svijet, svijet koji živi po Božjoj volji tj. koji se ne nalazi u bezakonju. Taj svijet “čini Božju volju” te stoga ostaje dovijeka. U samoj biti toga svijeta je Božja volja i on se ne nalazi u protivnosti Božjem zakonu. Tako i svatko od nas koji čeka taj svijet i gleda ga u vjeri biti će preobražen u njega tj. u bezgriješnost ili stanje savršene poslušnosti Božjoj volji. Mada se već sada može znati da li je netko prešao iz smrti u život. To može znati svatko sam za sebe. “Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću” 1. Ivanova 3,14. i “ tko drži zapovijedi njegove, u njemu ostaje i on u njemu; i po tom poznajemo da ostaje u nama, po Duhu kojega nam je dao.” (24.) Tako neka svatko preispituje sam sebe te će uvidjeti da li je prešao iz smrti u život. Bog nema ništa s onima koji su izabrali smrt tj. kojima je srce prionulo uz ovaj svijet. Bog nema veze s ovim svijetom! “ Jer SVE što je u svijetu, požuda je tijela, požuda očiju i oholost zbog imetka, nije od Oca, nego od svijeta.” “I svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.” |
|
Odnos Isusa i Zakona je otkriven!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Tko jede i pojede kruh s neba više ne umire (usp. Ivan 6,50.) U židovstvu kruh je znak (mana) Zakona, a i vino je znak Zakona jer je plod Izraela tj. Božjeg kraljevsta u kojem vlada Božji zakon. Pojesti Isusa značilo bi ubaciti u organizam prožvakani i svareni Božji zakon po vjeri u Krista kao osobu koja je taj Zakon poosobljen tj. Isus je pisajući Zakon pisao iz sebe tako da je Zakon ili Riječ ustvari sam On- Isus Krist! Vjerujući u Isusa vjeruje se i postiže se pravednost Zakona i pokazuje se prihvaćanje Zakona. Vjerujući u Isusa koji je Riječ. Isus je sebe predstavio kao Riječ i to koristeći se židovskom terminologijom u kojoj se Riječju nazivalo deset riječi tj. Dekalog! - Deset Zapovijedi! Isus je obećao da će onaj tko “jede” Njega tj. Riječ i to vjerom u vijest da je On Riječ i to utjelovljena postati pravedan pred Zakonom tj. savršen jer je vjerovao u savršeno. Taj će primiti Riječ i to živu Riječ – Zakon tj. još bolje Zakonodavca u svoj organizam nakon što sve dobro sažvače i probavi. Stoga Zakon nije više na papiru “mrtvo slovo”, već je po poosobljenju živ i sa sposobnošću da Ga onaj tko je po svojoj osobnosti taj Zakon, utisne u narav onih koji u Njega vjeruju, jer mu je Bog dao “da vlada dok se sve njemu ne pokori”. Tj. dok u one koji mu vjeruju ne utisne svoj pečat tj. karakter Riječi! Samo u Božjem kraljevstvu što ustvari znači tamo gdje vlada Bog, a to je tamo gdje je Božji Zakon prihvaćen i poštovan može se doživjeti istinsko prijateljstvo , ljubav, radost i sreća. Vječni život je život u Božjem kraljevstvu po Božjem zakonu. Međutim, ta spasonosna poslušnost Zakonu se ne postiže odanošću slovu Zakona, jer zbog griješne naravi i izopačenog uma čovjek ne može razumijeti i apsorbirati i praktično primjeniti Zakon. Isus je utjelovljena tj. živa Riječ tj. Zakon, i samo On može u svakoj situaciji postupiti sukladno Zakonu jer je živ da reagira sukladno konkretnoj situacijii. Bez vjerovanja da je Isus živa Božja Riječ tj. Zakon nema opravdanja pred Zakonom niti postignuća pravednosti tj. savršenstva. To je tako iz dva razloga: 1. Isus je savršenstvo Riječi te ljubeći ga i vjerujući (prvo) da je On ta Riječ čovjek pokazuje da bi volio Božji zakon i da bi bio savršen kada bi to mogao. Ali, on to ne može jer je osakaćen grijehom te je rob grijeha. 2. Isus je Vladar nad svima te On pošto upravlja vremenima i događajima može iste tako oblikovati da one koji u njega vjeruju “učini” tj. u njih utisne tj. pruži im kruh i čašu da ju ispiju te tako “prožvaču” Božji zakon u praksi te se po tome očiste tj. prokale za život u Božjem kraljevstvu, jer su prokušani do srži kostiju i našli su se vjerni Bogu! Dar pravednosti Bog daruje u osobi Sina tako što se vjerujući u postojanje Sina vjeruje u pravednog Boga i čovjeka, a ljudi to usvajaju vjerom. Vjernik u ovom kontekstu grijeha ne će biti savršen pred Zakonom u praksi, ali će biti u sebi tj. u svim svojim pobudama tj. u karakteru. Stoga Isus vodi vjernika tako da kroz život dobro prožvače i probavi Riječ te da ona postane dio njega. Iz toga razloga spasenje nije ekspresno već traje onoliko koliko je potrebno. |
|
“Zar je oko tvoje zavidno što sam ja dobar?”(Matej 20, 15.)
“A ja hoću” dati milostinju i ovome koji ju po tvojoj ocjeni nije zaslužio. Bog je osoba koja ima volju tj. htjenje. On nešto hoće ili neće, ima namjere i planove, a oni su dobri. Čovjek je stvoren s istim osobinama tj. s voljom ili htjenjem. Sloboda čovjeka se nalazi u njegovoj volji. Bog ima planove, ali oni se mogu opstruirati čovjekovom voljom. Čovjek koji zavidi na Božjoj dobroti koja se iskazuje prema bližnjima sklon je uraditi zlo, ne bi li privukao ovisnost i poštovanje bližnjih prema sebi. Stoga Isus kaže u Mateju 21, 13: “Stoji pisano: Kuća moja neka se zove kuća molitve; a vi načiniste od nje špilju razbojničku.” Zanimljiv kontrast : kuća za molitvu i špilja razbojnička! Je li moguće da se Božja nakana s “tom kućom” toliko izopačila po čovjekovoj namjeri da čini zlo? “Tko je ispunio volju očevu?”(21,31.) Božja volja se mora ispunjavati, ona nije “samoispunjiva”! Božja je volja učiniti dobro čak i onima koji dobro ne zaslužuju, ali nakon što su se “glavari svećenički i književnici(teolozi)” pobunili protiv iskaza zahvalnosti naroda prema Bogu i “rasrdili se”, Isus na primjeru smokve koju je prokleo da “više ne rodi roda” pokazuje što biva kada čovjek opstruira Božje namjere. U 21. poglavlju 43. retku kaže: “Zato vam kažem: kraljevstvo Božje uzet će vam se i dat će se narodu koji donosi rodove njegove.” Tko je ta j narod koji donosi rodove Božjeg kraljevstva? To su oni koji imaju htjenje da poslušaju Boga i sudjeluju u ostvarivanju Božjih nakana. Rod dolazi kada se volja ljudi i Boga sjedini u jedno. Kada čovjek i Bog imaju jedno htjenje. To ne znači da čovjek može razumjeti Boga, već se odnosi na čovjekovo unutarnje opredjeljenje da Boga posluša. U tome se nalazi izabranje kao što je Isus rekao: “Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.” Tih malo izabranih su oni koji su imali isto htjenje s Bogom. Stoga ako se pitamo otkuda zlo u svijetu, odgovor nas upućuje upravo na taj nesrazmjer Božjih i ljudskoh namjera i htjenja. Čovjek se po propovijedanju Božje riječi upoznaje s Božjim planovima i odlukama te ukoliko Riječ prima kao Božju ona u njemu i djeluje na sjedinjenje njegove volje s Božjom. ( Solunjanima 2, 13.) Međutim, oni koji se “Bogu protive” imaju htjenje usmjeriti vjeru ljudi na sebe te nastoje “zamutiti” Riječ Božju i učiniti je nedjelotvornom. Stoga je danas možda najvažnije pitanje na koje čovjek mora pronaći odgovor: Gdje da iskopam Božju Riječ???????? |
|
“Tako da nemate nedostatka ni u jednoj milosti vi, koji čekate objavljenje Gospodina našega Isusa Krista” 1. Kor. 1, 7. Isus je umro , uskrsnio i javio se mnogima živ, a Pavlu i proslavljen te je obećao da će se javiti i onima koji budu “čekali” da im se javi. Onima koji su smisao i razlog svog života stavili u nadanje i čekanje susreta “licem u lice “ s Kristom kao onim koji je zaokupio njihove osobe toliko da im je susret s njim postao od najveće važnosti. Isus nas poziva k sebi kad kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni”. Gdje je to Isus? Isus je pokazao put k sebi. On je rođen, umro je, uskrsnio te je sada u stanju proslavljenosti na nebu, gdje vlada “dok se sve ne upokori”. Dakle, Isus je iza “zastora” tj. iza onoga što razdvaja ovaj svijet od onog u kojem je Isus. Isus nas poziva da prođemo istim putem kroz smrt (sličnu njegovoj) te obećaje da ćemo proći i kroz uskrsnuće te biti i preobraženi u proslavljeno stanje tj. slični njemu u vječnom životu. U susret Kristu! Sve dobiva drukčiji smisao, smrt više nije kraj, već “vrata”, uskrsnuće je činjenica, jer se Isus kao uskrsli javio apostolima i još oko 500-tinjak ljudi te su mnogi nakon toga imali doživljeni susret (ne filozofski) s živim Kristom. Tako je on i obećao da ćemo ga gledati licem k licu. Pri tome je obećao da će otkloniti svaku krivnju od nas kako bi ga mogli gledati otkrivenim licem. On to može kad je postao besmrtnim svećenikom i vladarom. Obećao se je objaviti svima u točan dan , tzv. Dan drugog dolaska Isusa Krista. Apostoli su već imali doživljen taj dan jer im se Isus javio kako bi ih stavio u povlašteni položaj iz kojeg su oni mogli hrabro razglasiti vijest o njemu, koja je eto stigla i do nas danas. Isus će se javiti onima koji ga očekuju, jer su gladni i žedni susreta s njim, jer očekuju odgovor na pitanje svog života. Očekuju milost od njega, istinu i pravdu. Jer su uvidjeli promašaj ovog svijeta kao projekta koji je osmislio Satan i čovjek kad su se pobunili protiv Boga. Isus je amnestirao sve i svi koji imaju volju doći ka Kristu mogu. Stoga u susret Kristu!!!!!!!!!!!!!!!!!! Ali, pri tom ne zaboravimo da je ključna riječ u očekivanju Kristovog dana objave: čekati. Međutim, Pavao još kaže i: “trčim u susret nagradi koja mi je obećana”. |
|
Želiš li vidjeti Boga? To je još od biblijskih vremena (mada su ona i sada) problematično pitanje. Jer se znalo da tko vidi Boga mora umrijeti. Umire najvjerojatnije zbog ugledane ljepote tj. slave Božje. Međutim, neki su ipak smatrali da je ugledati Boga veći događaj i doživljaj od vlastite smrti. Tako David u 63. psalmu piše kako je provirivao u Svetinju nad Svetinjama (to je dio židovskog hrama u kojeg je dolazila Božja slava, a u koji se nije smjelo ulaziti niti zagledati) ne bi li vidio Božji sjaj pa makar umro, jer ljubav je Božja “bolja od života”. Dakle, tu se nije radilo o tome da bi Bog ubijao one koje bi ga vidjeli, već o tome da bi za grešnog čovjeka susret s njim značio nešto neizdrživo. Ta Božja slava je bila u Isusu Kristu kada je pred smrt viseći na križu rekao: “ Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Ove riječi su Božja poruka oprosta i pomirenja za sve ljude, a ne samo za one koji su u tom času Isusa razapinjali, jer je poznato da je Isusov život imao veći smisao od samog življenja i smrti. Imao je smisao odaslati Božju poruku oprosta ljudima i pozvati ljude da oproste Bogu. Zašto čovjek da oprašta Bogu? Isus je rekao da pastir ostavlja 99 ovaca ne bi li otišao potražiti onu jednu koja se izgubila. Sigurno su se onih 99 osjećale zanemareno! Pogotovo ukoliko je prošlo više vremena od pastirevog odlaska. Tako se i mi osjećamo zanemareni te smo ljuti na ljude oko nas mada duboko u sebi znamo da za ponašanje tih ljudi krivimo Boga jer on je svemoguć i može svakoga natjerati da uradi bilo što. Međutim, Isus nas poziva na razumijevanje, jer nekad moramo biti zanemareni kako bi on spašavao druge. Neka ovca bi mogla (od onih 99) kad bi vidjela da se pastir dugo ne vraća odlučiti otići u “svijet”, jer se osjećaj zanemarenosti može pretvoriti u očaj, ali ona može i vjerovat da će se pastir vratiti te ga nastaviti čekati. Ovce mogu i blejati tj. glasati se te tako pomoći izgubljenoj da po njihovom glasu pronađu put nazad u stado. To je najbolji izbor jer to rade one ovce koje razumiju gdje i zašto je pastir otišao i koje mu pomažu svojim blejanjem da nađe izgubljenu ovcu. Ali, većina ovaca ipak se naljuti na pastira. Stoga nas Isus poziva da oprostimo Bogu! I još daje i obećanje da ćemo “ga vidjeti licem u lice”. Postoji obećanje da ćemo vidjeti Boga! To je nada zbog koje se može krenuti naprijed i to uvijek “zbog Isusa”. Zbog Isusa ću danas uraditi to i to, zbog Isusa ću otići tamo i tamo, jer se nadam vidjeti Ga i znam da će On doći. Tako je i David bio spreman pogledati iza zastora ne bi li ugledao Boga pa makar mu to bilo i zadnje. |
|
“Bog je bogat za sve koji ga prizivaju”
Prizivati se može individualno, ali najbolje je onako kako je to Isus obećao: “Gdje dvoje ili troje nešto zamole jednodušno bit će im” Isus kao preduvjet uspješnog prizivanja njegovog imena stavlja jednodušno jedinstvo makar dvije osobe. Da bi se taj uvjet ispunio mora postojati uzajamna “služba ljubavi” među tim osobama i to u potpunoj međusobnoj otvorenosti uz milost i praštanje. Stoga si trebam postaviti pitanje: Jesam li s lažju u nekom odnosu zapriječio upliv Boga u naš život? Jesam li onemogućio jednodušnost jer sam zapriječio put istini, pa tako se ni milost i praštanje nisu mogli manifestirati u pravoj mjeri potrebnoj da bi se ispunio uvjet koji je Isus postavio pred useljenje Boga u naš život. Sprječavam li tako istinu da pripremi put pravdi koja donosi oprost i smilovanje? Jesam li tako zauvijek zaustavio milost Božju? Može li se ipak postići jednodušnost? Hoće li se uvjet ostvariti mada se više istina ne izrekla? Ima li onaj tko istinu iznosi pravi uvid što je uopće istinito? Tu se svakako ne može raditi o impresijama već isključivo o objektivnim činjenicama. Možda treba napraviti rez i sa činjenicama te ih ipak ne iznositi ukoliko one mogu uvećati štetu. Ali to će to procijeniti da li nešto što je istinito uvećava štetu ili ne? To su neka od mnogih pitanja koja bi se mogla postaviti kad bi se analizirali razlozi zbog kojih Bog ne daje od svojega bogatstva više. Da li ga uopće prizivamo u jednodušnom jedinstvu? Možda je Isus kad je to rekao mislio čisto na okupljanje na istom mjestu u isto vrijeme ili je ipak mislio na prisnost i međusobni odnos među onima koji prizivaju? Kako ga izgraditi ukoliko dođe do raspada osobnosti kod jedne od osoba u zajednici te istoj postane teško raspoznavati vlastite osjećaje, stavove i iskustva? I takav može unutar svog poimanja “služiti iz ljubavi” te prihvaćati službu ljubavi drugih prema njemu. Jednog srca mogu biti oni koji unatoč raznih prepreka ipak nadvladaju iste na način da ih nadilaze s onim što je “veće od života”. U grijehu koji je izražen na bezbroj različitih načina ipak se milost, oprost i ljubav u svoj svojoj širini poimanja pronalaze kao jedini odgovor i to primijenjen u svakoj situaciji ponaosob sa svim posebnostima koje određena situacija zahtijeva. Ništa ne može zaustaviti voljno, shvaćeno iskazivanje ljubavi bilo u obliku čiste ljubavi, bilo kao oprost ili milost. Bez obzira na mogući promašaj, ostati će ono “nešto” u zraku kao dokaz Božjeg prihvaćanja. |
|
Gal. 5,11-26. Ipak jeste na križu kao jednoj prelomnoj točki došlo do ispunjenja Zakona i do nove ere u kojoj više Zapovijedi nemaju istu ulogu. Očitovalo se da je ljubav tj. služba iz ljubavi ispunjenje Zakona ili još bolje da je ona cilj i svrha Zakona. Redak 14. i 15: “..ljubavlju služite jedan drugome! Jer se sav Zakon izvršuje u jednoj riječi: Ljubi bližnjega svojega kao sam samoga sebe!” Pavao, mada u 11. retku počinje s obrezanjem ipak nastavlja i s tzv. moralnim zakonom te “spoticanje križa” usmjerava na cio Zakon kao izraz Božje volje koja se pošto je to postalo po Isusu poznatim, može ispuniti samo službom iz ljubavi. Potrebna je motivacija ljubavi da se bude na usluzi bližnjemu kako bi se Bogu ugodilo i ušlo u kraljevstvo ispunjenog Zakona. Ono ne negira tzv. pisani Zakon, već predstavlja njegovo ispunjenje u ljubavi koja služi te tako predstavlja najveću snagu i motor Crkvi u svijetu, jer ljubavlju pokretani vjernici jedan drugog njeguju, skrbe se i hrane kao same sebe , a da pri tome opet zbog ljubavi koja raspoznaje potrebe drugog, raspinju vlastite želje za imetkom, za tijelom bližnjega i za općenito uzimanjem sebi najvoljenijega, jer se sebe raspinje iz ljubavi koja je spremna na žrtvu ne bi li drugome pružila ono što taj drugi zaista hoće, dakle bez prijevare, obmane ili bilo čega što ne bi bilo temeljeno na istini, koja je pojam koji obilježava objektivnu stvarnost, za razliku od one “privatne” koja ostvaruje individualne maštarije i zamisli. Stoga Pavao može reći: “Vodi li vas duh (ljubavi) niste pod Zakonom.” Jer Zakon je dan kao što piše Pavao Timoteju za bezbožnike i zločince i ubojice oca i majke i bludnike, lažljivce, kradljivce, a ne za pravednike! Pravednici su stoga oni koji ljubavlju služe jedan drugome, oni su uvjek u zajedništvu ljubavi i u njemu tvoreći zajedno Božju volju: ljubav, ostvaruju Božji naum s ljudima. Tako se iz shvaćene ljubavi postaje sličnim biću koje ljubi tj. Kristu. Svjesna i shvaćena ljubav je Božja volja za vjernika, za čovjeka. Razumjeti i voljeti, voljeti i služiti iz ljubavi! Ako je za zapovijedi rečeno da su one život za onoga tko izabere ići njima kao putem, tada se može reći zajedno s psalmistom da je “ljubav veća od života”. Ali, ljubav zbog ljubavi nikada ne pronalazi svoj izraz u djelima tijela koje je podložno zbog svoje požude osudi Zakona, već je spremna “raspeti” tj. ne ugoditi tijelu tj. sebi, iz ljubavi prema bližnjemu. Sklonost tijela je da nahrani sebe i da izjede druge, dok je sklonost ljubavi da se odrekne svoje požude i da hrani bližnjega. Stoga je vrlo bolna i teška zajednica u kojoj opstoje zajedno oni koji izjedaju i oni koji se daju izjesti. U takvim odnosima ljubav postaje žrtvenom ljubavi, jer se žrtvuje na oltaru tuđe požude. Idealna je zajednica u kojoj se svi vole, jer se tada samo raste u međusobnoj brizi te nema boli, već samo mira i radosti. O tome se govori u 22. retku kada se nabrajaju “plodovi duha” tj. plodovi te izvorne ljubavi koji se očituju u samim djelima ljubavi koja se očituju kao djela milosti i oprosta tj. bezuvjetnog prihvaćanja, u miru, radosti koji su obilježje života uronjenih u međusobnu ljubav, strpljivosti, blagosti, dobroti, vjernosti, krotkosti, umjerenosti koji su karakter onih koji “raspinju” svoje požude kako ne bi izjedali jedan drugoga, a sve to iz ljubavi prema bližnjem koja razumijeva njegove potrebe. Tako se postiže cilj evanđelja: rast u “savršenog čovjeka” koji je sastavljen od ljudi koji iz ljubavi služe jedan drugome. To je u stvari Božje kraljevstvo, to je pobjeda nad grijehom, to je prihvaćanje Božje volje na zemlji. To je raj! |
|
“mnogo je zvanih, ali malo je izabranih”
Sva muka koju proživljavam, taj gorki pelen, ta vatra kušnje je Božja volja za mene, mada On zlom ne kuša, ali u procesu operacije grijeha samo kirurg zna što je dobro a što zlo. Moja požuda me kuša i mami da ja učinim zlo i to nije Božja kušnja kao da bi On mene mamio da učinim zlo pa da vidi kako ću postupiti, ali On me zaista kuša da vidi hoću li Mu biti vjeran kao Gospodaru do kraja i bezuvjetno. Smisao sveg života je samo jedan: Pokazat se dostojnim ili nedostojnim za nebeski život. Prokušavanje ima svoj izvor u Isusovom vladanju s nebeskog prijestolja odakle On testira hoće li se naći tko vjeran, jer će samo apsolutno i bezpogovorno vjerni biti s Kristom u vječnosti i samo će takvi uživati u Kristovoj baštini. “Ništa nečisto neće ući” u Nebeski Jeruzalem- Božji grad- Pošto će sve nečisto morati ostati pred vratima nužno je obaviti precizno testiranje “do rastavljanja kostiju i srži” ne bi li se pošteno i pravo moglo znati tko je dostojan Neba i Krista. “Tko se ne odreče svega što ima, čak i samog sebe i ne uzme svoj križ i ne ide za mnom, nije mene dostojan” To je put idite s njim, govori Krist s neba onome koji stane svaki dan u zbor svjetova koji obožavaju Krista neovisno od uvjeta u kojima se našli. Tako okupljeni oko Krista kao središta života i bogoslužja na riječi i pjesme hvale On šalje zrake sile i mudrosti sa svog prijestolja te objašnjava i objavljuje što čini i zašto. Tko ustraje u tom zboru svjetova pa makar svoje posljednje obožavanje uputio i s lomače taj se pokazao dostojnim jer je bio vjeran Kristu do kraja. Ustrajao je u vjernosti i prinosio hvalu i pristajanje na Kristovu volju, svojim usnama. Tu se očituje apsolutna poslušnost, jer se Krista iz srca obožava neovisno od onoga što je On u svojoj Vladalčkoj sili odredio za mene. Kao što su nekada ljudi pred kraljevima stajali apsolutno poslušni njhovoj riječi koja je bila zakon i bog za njih, tako oni “koji su pozvani” trebaju stajati pred vječnim kraljem – Isusom. Kralj ima pravo iz toga mnoštva izabrati one koji su mu po volji, one koji su mu ugodili i čiju vjernost je prepoznao da budu u posebnoj časti pred njim pa čak i da dijele od Njegovog dostojanstva i imanja. “Onaj koji govori s nebesa” očekuje da se stane u zbor štovatelja i da se sluša Njegova riječ s apsolutnom poslušnošću. On kaže da “njegove ovce poznaju i slušaju njegov glas” dok glas stranaca ne žele poslušati. Svatko sluša glas onoga kojega poznaje i od koga je upoznat. Jednako kao što je “ljubav veća od života” isto je i poslušnost Kristu veća od života. Kao što postoji bezuvjetna ljubav tako postoji i bezuvjetna poslušnost. “Tko je vjeran u malom biti će i velikom”. Te Isusove riječi se upravo odnose na vjernost u ovom zemaljskom životu kao nečemu što je malo nasuprot vječnom životu kao nečemu što je veliko. Stoga, ako mislim da sada u ovom životu mogu biti nepokoran Kristovoj volji za mene, zavaravam se da ću Mu biti poslušan cijelu vječnost. Ako ne mogu biti poslušan na “lomači” zasigurno to neću biti na mjestu vječne “radosti” i “sreće”, jer će taj vječni užitak biti poticaj za moju nesputanost u uživanju te bi Bog opet bio zaboravljen u vlastitom kraljevstvu. Krist govori s neba: “Nauči se poslušnosti!” |
| < | srpanj, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv