Zapovijedi su prestale važiti kao slova Zakona, jer su "postale" osobom - čovjekom Isusom Kristom.
Stoga je kako piše Pavao Filemonu najbitnije voliti i vjerovati Isusa te voliti “svete”, vjerojatno one koji vole Isusa. Jedino ljubav prema Isusu može zadovoljiti Boga, jer je Isus apsolutno živa i djelotvorna Riječ- tj. Deset Riječi- (Dekalog) te se ljubeći Ga zapravo iskazuje ljubav prema Božjoj volji za čovjeka. Mada u nemogućnosti biti savršen pred Bogom, moja ljubav prema Isusu koji jeste očitovanje onoga što je Bogu ugodno, uračunava mi se u pravednost tj. kao da jesam savršen. Stoga je pitanje: Da li volim Isusa; presudno. Ljubavlju se “rađa” tj. kroz muku i trpljenje poroda dolazi na svijet novorođenče. Isto je i u kršćanskoj zajednici, samo se ljubavlju između vjernika mogu oni sami roditi i biti othranjeni i odgojeni u pravdi. Strpljenje, ustrajnost, nadanje dobru, povjerenje, praštanje, ne činjenje zla jesu ono po čemu se očituje ljubav i ono što prethodi rađanju novih kršćana- ljudi koji vole Isusa i to ne “od nevolje, nego od dobre volje” (posl. Filemonu). Postoje ljudi koji na pitanje; da li vole Isusa; odgovaraju da vole, jer osjećaju da se Isusa mora voliti te se trude u tome da ga zavole, ali to nije ono na što se ovdje misli kad se kaže: Volim Isusa! Ljubav nije od “moranja” niti kao “trudim se”, već je od dobre volje i to kao “slobodan”, kao onaj koji “ne mora, ali hoće”, kao onaj koji nije apsolutno poslušan, ali je voljan tražiti popravak, oprost te primiti posljedicu, jer je “svim srcem” za to, u “nutrini” je bez “dvoumljenja” te od srca voli Isusa.