Doživio sam motivaciju za potragu za iscjeljenjem ali još nisam doživio iscjeljenje od zla i grijeha koje nosim u sebi. Taj čas ozdravljenja nije još došao, tražim ga, ali da li ga tražim svom snagom ?
Hoće li mi Bog darovati iscjeljenje duše ukoliko to ne budem iz “petnih žila” tražio? Hoće li dati nešto takvo onome tko je zadovoljan sa sobom? To je problem Laodicejskog vjernika, dakle, mene. Zadovoljstvo sobom. Ali, uz takav pristup Bogu ne može nikad doći do iscjeljenja! Bog ne može blagosloviti takvog tragača za iscjeljenjem jer takav ni ne traži iscjeljenje svim srcem. Tražim li ja iscjeljenje svim srcem i svom snagom? Tražim li ga vjerom u Božju mogućnost da mi daruje ozdravljenje od grijeha? Ili, sam utonio u zadovoljstvo zbog nekih malih pomaka u životu i zbog nekih malih saznanja o istini. Možda sam potpuno zadovoljanj samim tim što tragam za ozdravljenjem te mi samo ozdravljenje više i nije cilj već mi je cilj sam život lutanja i traganja mada i ne želim doći do točke iscjeljenja? Duša Laodikejca je duša bez žudnje za ozdravljenjem, ona je troma i samozadovoljna, što ne znači da je bez problema, već da uspijeva pronaći svoje zadovoljstvo unatoč grijehu. Dakle u njemu. U vrijeme ovakvog kršćanstva kakvo je opisano Laudicejskim primjerom nastupaju najteža vremena za vjeru, jer ona prestaje imati svoj prvobitni cilj – iscjeljenje tj. spasenje duša. Cilj vjere je naći dobar posao , kupiti auto ili kuću, oženiti se, ozdraviti od neke bolesti i sl. Sve su to legitimni ciljevi, ali to nisu ciljevi kršćanske vjere. Cilj vjere je iscjeljenje od grijeha, kupnja tj. stjecanje Kristove pravednosti! Laodikejaci su raznovrsni, ali svi bez obzira na neke različitosti koje mogu biti i značajne kao što je npr. subota i nedjelja, ostaju isti u svojoj biti: ne žele iscjeljenje od grijeha cijelim srcem! Oni kažu:”Dobro nam je ovdje”, jer se njihova potreba za istinom i za vječnošću lako zadovoljava. Potrebno je vrlo malo da bi se Laodikejac osjećao sigurnim “u Kristu”, da bi se proglasio spašenim i “pravim” da bi doživio iskustvo vrijedno pamćenja koje ga uljuljkava u sigurnost Božje prisutnosti. Međutim, mada je to istina da je Bog prisutan, kakve koristi od toga ukoliko se ne doživi ili ne postigne izlječenje od grijeha tj. od zla? Upravo je tragedija Laodikejca što on zna da je Bog prisutan, ali za to nedovoljno mari. Njemu je Bog “pri ruci”, ali vrijeme prolazi , a spasonosni puni susret s Bogom, i to vjerom koja je spasonosna jer je od Boga prepoznata kao prava tj. ona koja dolazi iz najdubljih odaja duše kao vapaj želje za iscjeljenja, nije se dogodio. Tako Isus prijeti: “Izbljuvat ću te iz usta”. Drugim riječima – odbacit ću te kao onog koji se je udružio s grijehom i to iz ljubavi prema njemu.
Post je objavljen 27.07.2004. u 14:52 sati.