Svakako da od Zakona ne dolazi ni opravdanje ni posvećenje. Oboje je plod darovane vjere, koju Bog po svom predznanju daruje na spasenje onima koji imaju želju tj. volju biti pomireni s Bogom i voljni su živjeti u Božjoj državi, zauvijek.
Ali, to što od Zakona nije došlo prethodno navedeneo ni na koji način ne dokida ili mijenja Zakon. Sam Pavao kaže:”..zapovijed je sveta, pravedna i dobra..., ali kad bi spasenje bilo po Zakonu... Krist je uzalud umro”. On tu jasno podvlači dvije stvarnosti:
-Zakon je dobar
-Spasenje je mimo Zakona
Zašto promijeniti drugu i četvrtu Zapovijed u Zakonu za koji je rečeno da je “dobar “?
Tko bi u Novozavjetnom odnosu i s kojim ciljem ovlastio Crkvu ili Papu da mijenja Božji Zakon kada je novozavjetni odnos s Bogom utemeljen “ mimo “ Zakona?
Židovi su se toliko dičili Zakonom da su izvatke iz knjiga Zakonskih čak ušivali na odjeću kao trake. Pavao ih ne prekorava zbog toga već kaže: “vi koji druge učite sami sebe ne učite, jer kada učite da se ne krade... kradete, kada učite da se ne čini preljuba, činite preljubu......”
Pavao kada u Rim 2 piše o židoskom posjedovanju slova Zakona vjerojatno misli na takovo dičenje i reklamiranje Zakona koje je samo izvanjsko i teatralno, a bez nutarnjega “obrezanja srca”. On tu ističe i misao o neznabožačkoj poslušnosti Zakonu! Oni koji “nemaju Zakon”, ali ga izvršavaju pokazat će se poslušnima Bogu i biti će nagrađeni. Postavlja se pitanje od kuda poslušnost kod onih koji nemaju znanje o Božjim odredbama? Pavao daje odgovor: “po naravi”. Oni dapače tako “po naravi dokazuju da je Zakon upisan” u njima, a ne na njima kao što se to vidjelo u židovskom zastranjenju. Očito je kako Pavao ovdje piše o istom Zakonu i za Židove i za neznabošce!
Izraz “slovo Zakona” ima prethodno rečeno, ali i još jedno značenje. Naime, on odgovara našem današnjem izrazu “na papiru”. Pa se tako danas kaže da je neki zakon koji je Sabor izglasao još uvjek samo na papiru jer nije zaživio u praksi. Pavao na isti način objašnjava razliku između “slova” i “duha”. Slovo je samo na papiru dok je duh ono što on još naziva “obrezano srce” ili ti “unutarnje slaganje s Božjim Zakonom”. Znači Pavao hoće uvjeriti židovske čitatelje kako je njihovo dičenje slovom daleko od tog da su oni zaista poslušni tj. da je Zakon “zaživio u praksi”.
On ne govori o nekakvom dokidanju “starog” Zakona i uspostavi novoga, već baš suprotno tome!
Pavlove poslanice su zasigurno najviše zlorabljene u svrhu dokazivanja različitosti između nove vjere i židovske zablude, ali kao što smo ranije zaključili Pavao je sasvim drukčije pisao nego što su razni interpretatori tumačili. On nije ni izbliza išao za tm da dokida bilo što.
Ukoliko su neke Zapovijedi uklonjene ili izmjenjene, možemo li govoriti o nepravednosti?
Duboko u srži svih ideologija i religija koje su pokušale osvojiti svijet ne bi li samo jedna vlast -imperija vladala, bila je želja za postizanjem savršenog društva koje bi odlikovalo mirom i sigurnošću. Taj plemeniti cilj opravdavao je neplemenita sredstva. Međutim, iz pravog kuta gledišta, a to je onaj koji zbivanja promatra u kontekstu sukoba Satana s Bogom čak ni ti “plemeniti” ciljevi nisu baš tako plemeniti, jer imaju za svoj pravi cilj izgradnju dobre i pravedne države koja je neovisna od Božje vladavine.
Opstojnost Crkve kao one koja je izgrađena na stijeni ipak nije garancija da se ono što je na stijeni sagrađeno ne može iskvariti.