LOGOS

Imajući u vidu opće zazive za mir u svijetu kao ideje i cilja oko kojega se ujedinjuju i istočne religije(koje sebe ne vole tako zvati, već se doživljavaju iznad tog pojma) i kršćanstvo, moram utvrditi da se isti vrlo dobro razumiju i prožimaju. Naime, imaju isto izvorište u čovjekovoj neovisnosti i samoostvarenju. Očito je da im je cilj isti: izgradnja novog svijeta. Drugim riječima kako bi to zvučalo iz filozofskog kuta, koji je opet svojstven istom izvoru, oni grade savršenog čovjeka u vidu opće svijesti ili misli čovječanstva koje po svom doživljaju materije oblikuje istu.
Kain i Abel su zaista vječni (u konačnom smislu) protutipi dvaju stvarnosti. Kain, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja ide toliko da je spremna i samu stvarnost promišljati onakvom kakva ona to nije, i Abel, stvarnosti čovjekove pobune protiv Boga koja to priznaje i miri se s Bogom. Afirmacija čovjeka je zaista pojam koji dobro opisuje tu pobunu. Čovjek bi se afirmirao i to kao grešan tj. s pogreškom u programu koja sve okalja. Tako taj pobunjeni čovjek u želji da pobjegne od stvarnosti svoje pobune stvara misaoni svijet i to svijet dogmi i doktrine koje proživljava, proučava i koje obožava kao svoje žrtve pred Bogom i za Boga. Želeći tako ugoditi Bogu kao i Kain na način koji je protivan Božjoj volji on čini pobunu i dalje. Takva praksa “guta istinu”, jer je istina ono što čovjek može razumijeti kao stvarnost. U tom dvostrukom svijetu čovjekove umisli zapravo se nalazi nekakva “duhovna šizofrenija”. Ta “psihologija masa” je ono što se onda od masa prima kao “demokratski izraz volje većine” koja misli upravo onako kako se i može očekivati s obzirom na kolektivnu utvaru koja se štuje u liku duhovnog-misaonog tj. ljudskog duha. Pismo taj ljudski duh izjednačava s đavolskim. Tako se dakle, štuje Đavla u liku vlastite umisli koja projecira vlastitu grešnost i pobunjenost te potom služi kao novi izvor nadahnuća i novih ideja, jer predstavlja jedan posve paralelan svijet kojega se ljudskim umom proglašava pravim, zaboravljajući da je um iz kojega proizlaze misli također materijalan. Što je onda tu duhovno, a što materijalno? Iz toga uma danas vidimo kako “zeleni” i oni koji brane “prava čovjeka” oblikuju političko-vjersku stvarnost imajući za cilj savršeni svijet u kojem vlada mir jer čovjek svojim mislima koje se drži čistom istinom može djelovati u praksi te svijet oblikovati prema tom modelu savršene misli. To je neki apsolutni ljudski duh kojega se štuje kao duhovno apsolutno biće ili božanstvo koje bi trebalo biti oživotvorenje onog biblijskog cilja: “rasta u savršenog čovjeka zrelosti Kristove”. Tako se u toj ideji poljubilo kršćanstvo, ateizam i istočnjaštvo. To je neki lokalizirani panteizam. Lokaliziran u čovjekovoj misli.