Pregled posta

Psihologija mase je rukovođena strahom. Ljudi se u strahu opredjeljuju za onu opciju koja izgleda jača. Često se radi o fikciji snage koja samim tim akumulira sve veću snagu i prestaje biti fikcija.
Strah se najbolje prikriva aktivnom borbom za neko pravo s tim da se ne proziva konkretne krivce već se govori kao da su svi krivi ili se agresora i žrtvu stavlja u isti koš te se od oboje traži suradnja u ime nečega. Tako ta osoba koja se glasa nameće sebe društvu, koje će opet iz straha pred njenom agresivnošću iskonstruirati vlastite vizije onoga što je ista htjela reći, mada to ni sam govornik ne zna već je samo glumio ne bi li sebe istakao i lovio u mutnom. Jedini način oslobođenja iz tog začaranog kruga je ponuđen obećanim uskrsnućem iz mrtvih. Pismo kaže: “zbog straha od smrti ste bili robovi grijeha”. Dakle, uklonjen strah od smrti uklanja i ropstvo društvu gijeha mada ne otklanja ropstvo poretku grijeha. Tako kršćanin zbog spremnosti na smrt nije podložan manipulaciji psihologijom mase bar ne u tolikoj mjeri da ga “nose vjetrovi ljudske prijevare” tj. ljudskih strasti koje su pravi izvor ideologija i mišljenja onih koji kreiraju psihologiju masa. Strah proizvodi uzbuđenost kojoj je svojstveno ne oslanjati se na razum već požuriti do cilja. Tako se zasigurno biva prevarenim. Tako od “vjetra” do “vjetra” od “ljudske zablude” do “ljudske zablude” u “prijevarnoj ljudskoj igri”.
Proizvodi takvog ljudskog duha ne mogu ugoditi Bogu. Tako u Marku 7,7. kaže: “Uzalud me poštuje, nauka je njegova samo čovječja ustanova.” Da bi mogao graditi nauku o poštivanju Boga čovjek ga prvo mora poštivati. Teologija je isto tako samo tvorevina ljudskog duha ukoliko teolog ne poštuje Boga već poštuje svoju misao o pravilnom štovanju Boga. Čovjekove ustanove dakle proizlaze iz čovjekovog duha koji ne može Bogu ugoditi. Unatoč detaljnim naukama o vjeri ništa ne može nadoknaditi nedostatak vjere u osobi. Tako teologija sebi daje za pravo da Boga i o Bogu proučava, analizira i ocjenjuje! Ona vezano uz vjeru ili denominaciju to štovanje i propisuje svojim zaključcima i prosudbama, ali može li se štovanje Boga staviti u prostore mišljenja i forme? Može li čovjek proizvesti pravilnu misao o Bogu da bi ju gledao kao dogmu ili čak i kao doktrinu? Kako čovjek može štovati Boga? Slejdeći redak nastavlja 7,8. : “ Zapovijed Božju ostavljate...”!
Najbolje je zaključiti kako štovanje Boga mora proizaći iz samog Boga da bi mu bilo pravo.
Kad se danas govori o Večeri Gospodnjoj predmet se ograničava na shvaćanje rimokatoličke Crkve, Lutera, Zvinglija i Calvina. Kao da je nužno da baš neki od tih pravaca bude istinit ili da je istina nužno kombinacija između ta četiri pogleda. Može li naše štovanje Boga proizvesti i oslobođenje od misaonih formi koje su uspostavljene o Večeri Gospodnjoj? Postoji li peti ili šesti način sagledavanja predmeta? “Kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili.” U snazi tj. djelatno je i “ostvaruje se u stvarnosti”, a ne u mislima. Ostvarene misli, a ne filozofija o kraljevstvu. Zanimiljivo je da se razdori oko Večere Gospodnje uglavnom svode na različitost postavki i tumačenja, a da se onaj stvarni element hranjenja i pojenja i duhom i fizičkom hranom ostavlja za neki dugi aspekt života za život “van crkve”, koji se obično i doživljava kao onaj pravi vlastiti dok je onaj zajednički crkveni odvojen za obred ili bogoslužje zavisno od teološkog shvaćanja nekih pojmova i “stvarnosti”. Zašto Pavao u 1. Kor 5,13. kaže: “Uklonite zločinca između sebe” ukoliko je takav samo došao primiti hostiju ili poslušati propovijed? Danas se iz crkvi isključuje ili se od crkve prekorava neke osobe u ime nekakvog kršćanskog morala. Međutim, Pavao je ovdje vrlo praktičan, a ne moralista! Pavao otkriva da je kršćanska zajednica zamišljena kao “biće” koje živi i hrani se na zajedničkoj trpezi i tijelesne i duhovne hrane te kao takvo vrlo je ranjivo ukoliko unutar njega žive zločinci ili paraziti kao što je slučaj i u svakoj drugoj obitelji.

Priznanje krivice ujedno znači i prihvaćanje kazne tj. gnjeva.
Rim 5,19. : “..kao što nepokornošću jednoga čovjeka mnogi postadoše griješnici, tako će i pokornošću Jednoga mnogi postati pravednici. “ Samo se jedan upokorio Bogu! Mnogi, dakle i ja, možemo postati pravednici priznavajuću svoje nepokorenje zbog same činjenice da se Jedan upokorio. Kako se Isus upokorio? On je pristao na sramotu tj. na vlastito osuđenje zbog grijeha i na gnjev izliven na njega. On koji je “bio bez grijeha” je pristao na kazna za grijeh. Pristajući na Božji gnjev priznao je Božju volju. Pavao nastavlja u 20 retku:” A Zakon dođe za to da se umnoži prijestup, jer gdje se je umnožio grijeh(grijeh je prijestup), ondje se je još većma umnožila milost.”
Dok na drugom mjestu kaže “Zakon gradi gnjev”. Zakon je umnožio gnjev tj. osudu tj. kaznu. Čovjek pristajući na kaznu tj. na vlastitu smrt (i umiranje) koja uvjek uz sebe veže ono što joj prethodi, a to je odbačenost, sramotu, bol, bolest...postaje pravedan u subjektivnom smislu tj. pred Bogom, jer pristajući na kaznu ustvari priznaje svoju krivnju. Tako u Rim 6,5. piše: “Jer kad smo s njim najbliže združeni, sličnošću smrti njegove, biti ćemo i uskrsnućem.” Tako po Zakonu vidimo zašto smo pod gnjevom, jer nam on otkriva našu zloću i razloge Božjeg negodovanja, te nakon što je naša krivica u objektivnom smislu(jer je grijeh neoprostiv iz razloga objektivne štete i trajne deformacije koju uzrokuje) “prebačena “ na našu Žrtvu Isusa, mi u subjektivnom smislu primamo oprost, jer kao poslušna djeca pristajemo na kaznu i tim priznajemo autoritet svojeg roditelja, a on nas tada oslobađa vječne osude, jer svaki dobar roditelj kad vidi da je djete svjesno onoga što je učinilo (u našem slučaju onoga što mi jesmo) te bezpogovorno prihvaća svaku kaznu koju bi Otac odredio, neće ostati u gnjevu, jer mu nije cilj kazniti već spasiti.
Tako se naša subjektiva pravednost stvara unatoč toga što se nalazimo u nepravednosti u objektivnom smislu. Mada u stanju nepokornosti pred Bogom mi postajemo pravedni zbog našeg odnosa prema njemu.