Tako
|
Ispašće da non stop kenjan o vjeri, a fakat iman par prijatelja vjernika koji su mi super, pre bliski i ono kontan ih ko prijateljice za cili život. Dvi cure su u pitanju, vidiš možda je ne-feministički od mene što san napisa par prijatelja al eto, ne volin ispravljat svoje postove jer mi nekako kad pišen sve ima svoj flow i volin da to tako ostavin. Iman dojam ako minjan da je manje iskreno. Nego, elem. :) Reče mi cura jednu zanimljivu činjenicu, kako je u islamu klanjanje, ne pijenje alkohola i to Farz, znači naredba, a sunećenje, obrezivanje, sunet, preporuka. Znači, neusporedivo je bitnije ovo prvo. A u društvu je naravno sasvin normalno da neko ne klanja, jer jasno, ko će klanjat 5 puta dnevno, jest Bog Bog al nije toliko bitan, a vala i ne pit, ko će i to, i ne seksat se prije braka također. Al ako nećeš dite sunetit, svi će se zabezeknit. To je strašno bitno, to pitanje za npr vezu dviju vjera, šta ćeš sa diteton, jedno ga oće krstit a drugo sunetit? Nema veze oće li to dite fakat ić na džumu il na misu, itd, bitno je čije će ono bit, njiovo il naše. Ovo je vako iz dva razloga, prvo, jasno je da je sunećenje lakše nego klanjanje pet puta na dan il cjeloživotno suzdržavanje od alkohola. Zato eto, ako si vjernik al si svjestan da ti baš ne mereš sljedit ono šta ti vjera nalaže, ajd, imaš izvlakušu da si osunećen, bar nešto. Ko što mi je jedan prijatelj na fejsu objavija status: Žene? - Može. Alkohol? - Donesi. Trava? - Može. Svinjetina? - Ne, ja sam musliman. Dovoljno govori. Drugo i bitnije, identitet. Nije bitno da li to ima smmisla ili nema, bitan je identitet. Nek se zna da si naš. A za te navodne zdravstvene razloge sunećenja, mogu se samo nasmijat. To je čisti mit. Navedite mi nekoga kome je išta bilo od tih navodnih bakterija u kožici od penisa. I uzmeđu ostalog, zašto služi sapun i tuširanje? Također san čuja, opet apsurdnu stvar, da kad si osunećen više uživaš u seksu. To svaćan da neki osunećeni lik misli, jer ne zna, da kad imaš kožicu kad je penis u erekciji, kožica spadne s glavića. :) Nego, nadalje. Ista je stvar kod kršćana samo što je kršćanstvo samo manje zahtjevno. Kršćanstvo je naspram islama jedna light verzija religije, mislin kršćanstvo je poprilično lišeno same duhovnosti, ostalo je više na nivou teologije i etike. Da kršćanstvo na neki način ispunjava vjernicima njiov duhovni život, to je ustvari jako malo. Zato iskreno mislin da su mnogi ateisti koje znan duhovniji od kršćana koji su iskreni vjernici. Nekako se u kršćanstvu, a pogotovo katoličanstvu, vjera svela na čekanje smrti, raja i pakla i eto uz to imaš taj osjećaj sigurnosti jer te Bog i Isus vole. Moli i radi, ko što je geslo Benediktinaca. To je dobar opis kršćanstva. U islamu ima neke strasti, nečeg onako, privlačnog, vako kad čitaš blogove vjernika, al ono, nekih malo izraženije individualnosti. Iako s druge strane u islamu ima i puno više fatalizma. Mislin sa kršćanstvon se je desija jedan logičan proces, a to je da je sekularizam na zapadu, di je Kršćanstvo glavno jel, prvo razdvoija religiju od države, kasnije je odvoija segment ljudskih sloboda od religije, uz uspon kapitalizma, oduzeja je čoviku praktično svo vrime za duhovnost i eto, ostalo je samo etika i nada u spas nakon smrti. Radna mašina, koja je skromna, konzervativna, nastoji bit fina prema ljudima, ne buni se, sluša svoje vjerske oce i njiove diktate, to je danas prosječan kršćanin zapadnjak. Izuzetaka naravno ima, al ovo je pravilo. Što je ironično, s obziron na revolucionarni početak kršćanstva, kao pokreta koji je priobrazija rimsko carstvo, koji nije prihvaća u svoje redove nikoga ko je bogat, koji je poziva na obaranje cara i svih ovozemaljskih autoriteta. Samo pokazatelj šta se desi kad politika instrumentalizira religiju u svoje svrhe. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rima, a to je bilo onda kad je Rim uvidija da se više ne mere borit protiv kršćana i bacat ih lavovima, da ih je previše, pa su skontali jedan fin način, fino ćemo i mi svi postat kršćani, i ostavićemo sve isto ko sad. Tada je kršćanstvo prestalo bit kršćanstvo. Al to mislin bukvalno, jer su i same dogme mijenjane, sve. Kako divno. Fin pokazatelj koliko ustvari ljude na vrhu zanima vjera, koliko ih je ustvari ikad i zanimala. Ista je stvar sa islamon samo što je razlika što je islam od svog početka država a ne samo religija. I kao takav od početka je u nj implementiran državni zakon, o kojem bi sad bilo potribno i više zasebnih postova da o njemu pišen pa ću to ostavit nekad za idući put. Religije su u momentu kad su postale službena politika države, kad su postale praktično državna ideologija, u pravilu služile samo za ekspanziju i akumulaciju moći. Ko i u ime svake ideologije, komunizma, liberalizma, i u ime religije su države samo osvajale tuđa područja i povećavale svoju moć. Jesu li sad neki državni vođe bili fatalisti i fakat virovali da su oni Božiji namjesnici na zemlji, da oni imaju svetu dužnost da šire kršćanstvo i islam, ne znan. Al znan jednu stvar, svi bi oni, da ih je situacija pritiskla, vrlo rado prominili svoju viru da ostanu na vlasti. Nego, inspiracija za post mi je bila situacija kod prijateljice mi. Ima prijatelja ovog Turčina jednog, i lik je svako malo smara kako bi se ona tribala vratit Bogu. Pita je posti li za ramazan. A lik, pazi, pije, jebe se ono za jednu noć, puši travu. Al nema veze, nema to veze ništa, sve je to normala, ali ako ne postiš za ramazan onda se tribaš vratit Bogu. Ostatak godine lutaj od Boga do mile volje. Isto ko kod nas za korizmu, kad se posti i kad se ne ide (ne jede) meso, pa te gledaju ko da si Sotona kad na dan posta naručiš normalan sendvić sa salamon. A da paradoks bude još veći, ta prijateljica mi je bila pokrivena. I držala se je islama. Eh, tako. Možda je i meni dosadno pa samo pričan o stvarima koje većina već zna, al eto Frustriran san. Frustriran san što mi taki ljudi, taki ljudi koji su u nečemu polovično, i to kako je jedna blogerka rekla ne zato što ne mogu bolje a trude se, nego baš zato što in je i cilj da to bude polovično, takvo, neiskreno, što mi takvi ljudi zagorčavaju život. Inače, odkad mi se desilo ovo s curinin roditeljima, drukčije posmatran ljude oko sebe. Više san svjestan nekih stvari. Tija san pisat post o tome, al jebiga u pičku sad ću sve nadrobit kad me je krenilo, uglavnon, kako mislimo da su ono, većinon ljudi dobri. Jel tako? Većina ljudi u svitu je dobra jel de? I vako gledan... Po selu mi. Ljude koji su mi bili dragi, koji mi je fakat bilo drago vidit. I skontan, šta bi ja u stvari o njima mislija da se ja kojin slučajen zoven Adnan i da mi je njiova ćer cura? Kakvi bi mi ti fini dobri ljudi tada bili? Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad svoje dite natraju da studira fakultet koji su oni odabrali zato što to svi u njiovoj familiji rade. Kakvi su ti fini dobri ljudi kad dite silon šalju da trenira nogomet i ne daju mu da nosi starke. Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad in sin radi u Međugorju a iz Ljubuškog je, i stopira na posa i nazad, a oni, njegovi vlastiti roditelji, ćaća u ovom slučaju, neće da mu posude, pazi, posude pare da kupi sebi auto pa da iđe na posa. Kako su divni ti ljudi, kako su divni roditelji. To je stvarno nešto neprocjenjivo, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sve mi diraj samo mi majku ne diraj. Nema veze što me je ona možda ostavila skupa sa mojin braton i otišla s drugin likon i nikad je više nisan vidija nakon toga. Također, još jedan primjer te ljudske dobrote... Lik iz sela mi, kad san ima frku kući, i mater i ćaća mi bili u bolnici, a ja slupa auto nakon toga, ima udes. I lik doša, ponudija se reka da će on izać u susret, ako triba bilo šta. Fakat čoviku svaka čast. I taj lik, taj dobri, fakat dobri čovik, svojoj ćeri zabranija da se uda za lika s kojin ima dite, i sad mu se ćer nekad potajno viđa s tin likon kad on ne zna. Kad je bila u nas, mi gledamo seriju, ona govori: Volin ovu seriju, al ne mogu je gledat jer mi ćaća uvik gleda neku drugu emisiju (rekla je koju al ne sićan se sad). Divan čovik jel de? Zaključak, lako je da ti neko bude dobar kad pričate samo par rečenica kad se vidite. Lako je da ti neko bude dobar kad ga samo viđaš na kavama, na faksu, u haustoru. A kad ti je neko ćaća, brat, sin, šef, kolega na poslu, muž, tada bi vidija jednu drugu sliku te dobre osobe. Tako da, i dalje ja mislin da je većina ljudi u svitu donekle dobra, da je na neki način dobra... Al stvarno, prosto da bi mi i dalje ostali tako dobri, neka ih što dalje od mene. |
