26.07.2015., nedjelja

Patetika i tri točke

Sve je umrlo i svit umire.

Ljubav tone i ja ne znan kako ću dalje.

A i koga to boli kurac, ko te svaća.

Par prijatelja koji suosjećaju ali oni iđu kući sa svojin miron, ti ostaješ sam.

Sam ikad i ikome. Prokleto je što čovik nekad more da ne bude sam, to je prokleto.

Jer to očito nikad nije dovoljno dugo.

Nikad pa ni onda kad bi moglo bit.

Bilo bi najbolje umrit sam.

Plačimo plačimo, u tišini
Umrimo umrimo, u samoći.

Samo što mi se čelo ne žari niti mi se vjeđi pote. Žari se samo oganj s kojeg se dimi, na kojem je nekad stala moja slika i...... Samo smrt dolazi po svoje, ništa strašno. Tek neminovnost života pokazuje ko si i šta si. Pa se nadaj, laži se da ima nekog dubljeg smisla. Roni suze i nadaj se za drugi život. Pa se tada nadaj za treći, al se nadaj, nema veze. Nada umire zadnja. Ne umire nada zadnja. Zadnji umiru ljudi, nakon što zadnja nada umre.
- 13:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.07.2015., srijeda

Nešto razmišljan

Stvarno, ne mogu više svatit ovaj nacionalizam, homofobiju, sve ovo oko mene, evo baš ću o ovome post napisat - neki drugi put. :D Hahahaha, eto, da vas nekad i obradujen nečim. :D

Ali, nije neka ležernija tema vjerovatno. Baš nešto primjećujen neke stvari oko sebe, i vidin neke zanimljive i tek naizgledne paradokse. Jeste primjetili kako su ovi modni mačci, gurui itd, sve muškarci? Također, ove kulinarske emisije, uglavnon većina kuvara su muškarci. A to bi tribale bit tradicionalno ženske stvari, jel, kuvanje i moda, bože moj! I razmišljan, kako stvari stoje u našem društvu, kada se nešto ovako, općenito radi i postoji ko trend to onda more bit žensko, ko što je slučaj eto sa šopingon i kuvanjen, ali kad za to triba bit stručnjak i to stručnjak koji na televiziji pokaziva svoje znanje, onda društvo očito u toj ulozi puno rađe vidi muškarca. Žena ne mere bit autoritet ko muškarac, ona ne mere bit stručna. Ona more bit šopingerica i obožavateljica kupnje, ali ne i modni guru. Ona more kuvat svom mužu kući ali ne i na kulinarskom šou. Jer je znanje, ono pravo, kvalitetno znanje, rezervirano za muškarce. Daleko od toga da mislin da ne postoje kvalitetne kuvarice ili pak neke "modne guruice" to jest cure koje bi to mogle bit, zasigurno postoje. Ali društvo u tin ulogama želi vidit muškarce, i žene neće dominirat tim kategorijama na televiziji. Evo, uzmimo neka tradicionalno muška zanimanja, nogomet i pijenje pive, vidite li hrpu cura na reklamama za pivo? Vidite li žene kako vode nogometne utakmice, komentiraju ih, itd? Istinu na ruku, jednon san na Hrt-u vidija ženu kako vodi analizu neke utakmice, sa dva muška gosta naravno, u ulozi voditeljice. Eto i to je neki pomak, ali je nažalost iznimka.

Ne mislin da bi žene na silu tribalo ubacivat da vode sportske događaje itd. Mislin samo da bi tribalo stvarima pristupat objektivno. Realno, takozvani modni gurui su svi društveno konstruisani, ili pak bolje rečeno medijski konstruisani. Ne postoji nikakva diploma koja te osposobljava za to, naprosto mediji te odaberu na osnovu nekih kriterija i naprave te guruon. I očito te ne naprve tin ako si žena. Ako si žena, za te je rezervirana jedna, i samo jedna stvar - da budeš lipa. Ne traži se pamet, čak, i ako je imaš bolje da je ne pokazivaš, jer ćeš gledateljima pokvarit sliku seksi glupačice koju bi klepali do 5 do zore. Eto, primjer toga je ova hrvatska "starleta" (jako zanimljiva titula) Tina Katanić koju su trojica i klepala i na njenu nesriću to je snimljeno i sada je podobivala otkaze di god je radila. No, na stranu to, meni ne smeta što se ona seksala s troje likova, meni to čak i zvuči privlačno, jer je realno cura dobra pravo. Ne vidin što zbog toga triba dobit otkaz, ali jasno je zašto ga je dobila, jer poslovi koje je na televiziji radila je radila samo zbog svog izgleda. I sad kad je njen ugled propa (zbog licemjernog društva) taj izgled joj više ne vridi, jer niko ne želi da ima voditeljicu kojoj se cila država smije, pa sve da je dobra ko 15 Severina, Sharon Stone i Lissa Ann zajedno.

Društvu je potribno da cura bude lipa, i ko takvu je cjeni i ko takvoj joj daje ulogu, zato što društvo ne zanima žena sama po sebi, ne zanimaju ih njene intrizične kvalitete, njena vrijednost je onolika koliko je onda dobra, privlačna, vridna muškarcu. I nije to samo jer društvo još uvik dominiraju muškarci, mada je to svakako istina. To je zbog patrijarhata, ali jednako u glavama muškaraca kako i žena. Suština patrijarhata nije da muškarci smuntaju žene da budu poslušne, nego da i muškarci i žene viruju u svoje društvene uloge, koje su društveno konstruisane a oni ih vide ko produkt prirode. A s obziron da je društvo izdiglo muškarce da vladaju nad ženama, vrijednost žena se mjeri naspram muškarca. I to je suština svega, suština cilog patrijarhalnog društva. To je nepravda. Podiljene uloge u koju ženu zapada ženino a muškarca muškarčevo, samo kad se sve sabere i oduzme, muškarci dobivaju sve što in društvo more pružit, a žene su ograničene na svoju ulogu majke i supruge. Muškarci su dominantni, vladaju svin društvenin sferama, politikon, obrazovanjen, umjetnosti, sporton, evo i kuvanjen i modon, jer je to uloga muškaraca. Njiova uloga je da vladaju, da budu glavni, da budu vođa čopora. A žena ga gleda i divi mu se, pritom držeći se svoje sfere senzualnosti, obitelji, majčinstva i trudeći se da bude dobra u tome, i čak, biva ponosna na svoju "žensku prirodu" ponosna je jer je mužu senzualna i mistična, sama piše statuse o sebi kako ona nije intelektualna i kako je njena priroda naprosto nedokučivo apsurdna i nakaradna, ali kako je ona senzualna, zavodljiva itd.

Njena vrijednost je u onin kategorijama koje ona demonstrira svom muškarcu, dakle u njenoj ulozi prema muškarcu. Bilo da je to otac, sin, il brat. Dok muškarac se probija u društvu, on stiče vrijednosti koje su objektivne, koje su izvan njegove uloge a i strogo njegovog spola. Žena ostaje u okvirima svoje uloge a muškarac se izdiže do univerzalnosti. To je produkt patrijarhata i to je produkt patrijarhalnog društva. I zato su žene polugole na jumbo plakatima, u reklamama itd. Zato što je to njiova sfera, one se pokazivaju svojin potencijalnim mužjacima. I zato se ženama puno više forsira taj kult ljepotu, jer one moraju bit lipe za svoje mužjake, to je nešto čime se tribaju preokupirat. Dok mužjaci provode svoje vrime i dokazuju svoju vridnost na svojin poljima koja se ne tiču ni isključivo njih ni isključivo žena, nego se tiču sviju. I zato je apsurd kad vidin da ljudi ističu kako zapadno društvo ponižava ženu, koja se islamon i pokrivanjen štiti od toga. To dvoje je suštinski isto. Oboje je odvajanje žene isključivo u sferu njene uloge naspram muškarca, ili naaspram svoje dice.Ko što to taj monoteistički mit fino opisuje, Bog je stvorija Adama, i vidija da je usamljen, pa mu je zbog toga stvorija ženu. I to ju je još stvorija od njegova rebra. I šerijat, ko i zapadnjački trendovi diskriminira ženu i ponižava je muškarcu. Isto ko što ženama puno riđe potrefi da se dokažu ko javne ličnosti u nekoj univerzalnoj kategoriji, tako je u religijama ženi bukvalno zabranjeno javno ispunjavanje. U islamu je ta zabrana stroga i rigorozna, iako i to popušta u Sadašnjim šerijatskim zemljama, jer je liberalizam ko što san već pisa civilizacijski napredak kojeg je nemoguće zaustavit. A i islam, i katoličanstvo i pravoslavlje ne dozvoljavaju ženama da budu hodže /hodžinje možda?, a u slučaju kršćanstva i prvoslavlja ne dozvoljavaju in da vode misu. Žene, časne sestre imaju svoju sferu, koja spada pod "ženske stvari" poput brige za sirotišta, itd, ali one ne mogu istupat ko javne osobe i bavit se univerzalnin stvarima. Te stvari pripadaju muškarcu.

No, na našu sriću, živimo u društvu koje u dosta stvari ipak napreduje (što možda neki primitivnijeg svjetonazora vide kao nazadak), i moremo bit sritni da živimo u društvu di su mnoge predivne, zgodne, kao i ružne il prosječne žene, intelektualke, glazbenice, slikarice, političarke, novinarke, menadžerice, itd. I tu in je i dalje teže nego muškarcima i nose se sa diskriminacijon, manjin plaćama itd, ali ipak ih ima. I koliko bi samo društvo izgubilo da ih nema? Da je sav taj svit i dalje rezerviran samo za muškarce? Užas me spopadne samo od ideje da moran živit u takvom društvu. Živile žene, i svaka in čast što unatoč težin situacijama na svakon koraku, uspjevaju da se izbore za svoje želje i ciljeve!

Oznake: Must see, obavezno čitat, uf
- 18:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.07.2015., utorak

Zvijer

Kad je doša ispod krhotina od smrvljenog praha od čvrste konstrukcije, dočeka ga je začuđujući mir. Nije vako zamišlja kraj prostora. Kraj sebe. Kraj svita. Šta je uopće tija? Danima i danima, noćima i noćima traga je i luta za utvarama. Glavu je gubija puno puta. Tisuće života je izda, izda je sve ideale i sve vrijednosti dobra. Uzima je hiljade nevinih života da bi sazna. Gleda je nevinoj djeci u oči dok su in iz skvašenih i prignječenih tijela tekli mlazovi krvi. Nije naučija. Okrenija je moral potpuno, za 360. Bija je dobra osoba, borac za pravdu, ljubavnik i iskreni prijatelj. Prostodušan otac koji se skrbi za svog sina, koji mu donosi plodove života u polju. Koji sa zalaskon sunca se vraća u kući, bistrog, dobroćudnog pogleda iz kojeg zrači beskraj ljubavi. Ljubav u koju, kad god zahvatiš ima još. Iz toga je posta krvnik i krvnik ljubavi. Ranjen iz ljubavi, iz rane, ubija je ljubav di god bi je vidija. Ali ipak svin trudon da ubije ljubav, i dalje je nije moga ubit u sebi. I dalje je rana zračila... A ranu na životu drži ljubav. Ipak, posta je hladan. Hladan i modrog tijela. U njemu je umrla krv, ali on je bija živ. Groteskno živ i bolestan. Privalija je cili krug života i smrti koji se ima provalit, živija je sve živote koji su postojali i one koji su ljudi želili da postoje. SVe je vidija i nije sazna. Okrenija je krug i resetira se. Nakon 360 stupnjeva sad je opet na nuli. I opet, kao i prije, jednako prazan. Jednako bez riječi i znanja, bez mrvice znanja. Valjda se sa sticanjen najvećeg znanja, vraćamo u potpuno neznanje. Ali ovaj put svjesno neznanje.

Prah se je komada i drža ga je u ruci. Tija je dalje, dublje. Dublje od prosvjetljenja, dublje od spoznaje. Tija je do osjećaja. Tija je do imanja. Ili barem do gubitka ikoga i ičega koji more da ima. Ispod velike kamene gromade, krhotine, ležalo je nešto. To nešto je bilo crno, sa svikastin nijansan. To nešto je bilo poput velikog svijenog trupa, kao kod ptice koja spava samo što nije imalo pera. Imalo je veliku, kamenoliku kožu, ali koža je bila zemlja. Crna, crnkasto-siva gruba zemlja koja je izgledala i pomalo meka. Dolazija je prema pojavi. Drhta je... Ni sam više nije zna. Izgubija je svrhu postojanja nađući je. Sve što je tražija, je sa pronalaskon izgubija. Doša je do točke kad se u njemu mišalo sve što zna... Prostor, vrime... Koliko li je samo ograničeno samo to razmišljanje o prostoru i vrimenu... Pored toliko kategorija stvarnosti, mi smo samo otkrili dvi... A unutar, unutar tih kategorija, kuca srce. Unutar, unutar besmrtnog i beskrupuloznog alata svemira, kuca jedno masno, izgubljeno srce. Zaboravljeno od svita, netraženo od mnogih, neobožavano od mase, sasvin ostavljeno i zapostavljeno. Ali to srce ne zna. Ono ne traži, jer ono jest. Ono ne gubi jer ono ne dobiva. Ono je.... Riječi posustaju. Kad je doša do Pojave, ona je stajala mirno. Kad je stavija ruku na nju, osjetija je... Da ona diše. Da zemlja lagano, lagano titra. Pojava je bila ogoljena od svega. Bila je to zemlja, zemlja dublja i golija od sve one koju je vidija odajuć po njoj. Zemlja golija od života koji živi na njoj. Samo zemlja, sama bez života. Život sam, bez života da ga krije. Pojava se je trgnila i pomaljala glavu. U trenu je stvarnost zatreperila... Izgubija se je... Naša se je u moru, crnom moru u kojem je bija u tečnosti ali bez tekućine koju osjećaš. Bija je u svijesti o tečnosti, ili pak u tečnosti o svjesti... Pliva je u moru i osjeća je kako ga pojava u svakom tom atomu, mrvici te tečne svijesti promatra. Kako ga sam prostor mrzi. Ali nije to bila mržnja na kakvu smo mi navikli. Nije to bila objektivisana mržnja. Nije. Nije to... čak ni bila mržnja. Oči koje su ga gledale ozbiljno i smjelo, je osjeća nas sebi. Na svakom svom tijelu ih je osjeća. Svaka mrvica i najsitnija njegovog tijela je morala opravdat svoje postojanje pred očima koje su ga gledale. Zaša je dublje nego što je smija, ako je mislija ostat nevin.

U momentu mu je blicnija trenutak... Slika je zatreperila i naša se je u samom srcu spoznaje. Samog srcu srca. U tunelu, mračnom i uskom, okruglih hodnika od crnog metala. Osjeća je kucanje srca u zraku. Osjeća je svjest kucanja srca. Kao da je dio njega. Nije više moga svatit je li on dija pojave ili je pojava dija njega. Svaća je pojavu, svaća ju je ko nikad do sad. Sasvim ju je jasno razumija, bez potrebe da se o njoj razmišlja. Sve one godine tuge, godine bez gledanja. Pojava je bia jako duboka, uistinu zahvalna. Zahvalna svakome, svakome ko je želi. Idealna svakome, svakome ko je traži. A mnoge oči su uprte od nje. Dok ona spava. Spava mirno svoj kameniti san. san tisućljeća i eona, san zaborava i bezbroja gladnih traženja i stvarnosti. Svemiri mogu umirat i rađat se i plesat, ali pojava to ne osjeća. Oči pojave ne doživljavaju te promjene. Pojava je mirna i jasna, determinirana. Ne traži i ne dobiva. Jer jest. Sasvim mu je jasno bilo, kad je prvi put doša do nje i vidija je, osjetija je kako diše, da ima posla s nečin što nije viđeno. Što nije opisano, što ne postoji. Namjera pojave je bila izvan vremena, ustvari, vrijeme je bilo tek hir te goleme i nemjerljive namjere. Golema je bila ideja pojave, ideja njena je rušila i rađala svitove. Svitovi su ko bijesna oluja izbijali i rađali se divlje i nesnosnosno iz nje. Ko divlja djeca tek rođena, sama, zasebna. Divlja i ljuta, spremna da se osvete za svoje rođenje. Da se osvete za život. Pojava je bila dalja od svega, a opet dublja od namjere... Dublja od... Dubine... Kad je doša na veliki proplanak iz kojeg je teka potok i raslo je cviće, pogled mu je puca na dolinu u sumrak. Vječiti sumrak. Vječiti sumrak pojave. Osjetija je njenu tugu. Osjetija je golemu tugu koja je rasla u njoj. Osjetija je da je ona majka. Osjetija je da joj je neispunjeno majčinstvo. Ali ona i dalje, u svom nagonu, rađa i rađa dicu. Ali, dojam ga je privarija. Jer je pojava privrnila iluziju i vratija se je u tunel. Doša je do prostorije di je triba doć do srca. Tuneli su bili hladni i nesnosni. Nemilosrdni. Pojava ga nije štedila. Nije poanta da se prema njemu bude fin. Poanta je da osjeti, da prođe. Da bude. Nema poante pričat o nečemu, osoba to triba doživit. Kako se približava srcu svaća je, da pojave ne briga. I to je suština, ha, tako golema misao! Pojave ne briga za nj! Pojava se ponaša i lomi, zla je, suštinski je zla. Ali nema potrebe da širi svoje zlo, zašto bi to radila? Pojavu ne briga. Ona jest to što jest. Ali kako se približava centru, centru prostorije, koja se sužavala oko njega... Sve je više osjeća njeno srce. Njeno besprostorno, opnasto srce. I osjetija je. Osjetija je to. Osjetija je eone koji se rađaju u opni, u kugli. Osjetija je kako smo svi pojava i kako je sami stvaramo. Osjetija je. Osjetija je zvijer. Zvijer koja je dublja od vrimena, od življenja. Zvjer koja je iskonska i koja postoji, mirna. Zvijer koja mirno gleda zalaske sunca. I ta zvijer, i ta zvijer je razorila bezbroj svitova. Sami mir je bija u njoj. I ta zvijer je uništila svo sjeme koje je posadila. I mirno je gledala u tragove. I ta zvijer ga je volila, volila ga beskrajno i bez razloga. Gledala ga je s najdubljon ljubavi koju je ikad osjeća. U očima su joj navirale suze. Ta zvjer ga je volila toliko, da ga nije mogla imat. Da nije moga bit njen. Ali ona je bila sva njegova. Njegova partnerica, i ljubavnica ako triba. Seks sa zvijeri je bija postajanje zvijeri. Ali je to volija. Ali je to tražija. I konačno je naša šta traži i konačno je naša šta oće. I konačno je naša kome će bit predan.

Gleda je tisuće i vidija je tisuće muka i tisuće umiranja zbog neprihvaćanja smrti, tisuće patnje zbog bjega od patnje. Tisuće gorkih patnji nastalih zbog prikrivanja postojanja patnje i laganja samog sebe da patnja ne postoji. Vidija je ljude, kako hodaju kroz vječnost, i kako in se haljine viore dok pružaju krake svoje ludosti, svoje ljubavi razrogačenih očiju i poludjelih umova. Down through all eternety, the cryings of humanity... Vidija je to, i vidija je zvijer. Mirnu, prostu, skromnu. Vidija je zvijer kako voli više nego što ijedno biće voli. Vidija je zvijer kako iskreno plače kad joj je ljubav ubijena. Vidija je zvijer kako iskreno ubija svoje vlastite ljubavi. Sve je to vidija i divija joj se je. Divija se je njenoj iskrenosti. Jer je sve nestalno kad je nastupila njena iskrenost. Svi čini, sve radnje i radosti, svi su postali samo projekcija koja izvire iz suštine zvijeri. A zvijer je gledala, tužna i zamišljena. Zvijer je sanjivo i ozbiljno razmišljajuć gledala naprid. I on je odlučija, da je dosta. Da je dosta bilo života bez zvijeri. Da je dosta bilo svega. Posta je žena. Skinija se je, skinija se je gol. Uša je u centar u kojem je stala fontana. Umija se je vodon, i potopija je svo svoje tijelo u vodu. Okupa se je i posta je zvijer. I vratija se je. Vratija se je odakle je još davno doša. Vratija se je u vječni početak i vječni povratak. Vječni soj.
- 19:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

19.07.2015., nedjelja

Jezik

Oklen. Sumljat, zajebajem se. Šta vas nervira kad ljudi govore? Koju nepismenost najviše mrzite? Il ono glova, broto, ono ookanje? A još tek kad ljudima kažeš da su nepismeni a onda oni to i dalje govore, ne znan šta mi je mrže... Ali često za zaboravljamo pitat, po kojem kriteriju je to nepismeno? Kako to da je "oklen" nepismeno a "odakle" pravilno?

Za vašu informaciju, jedini nepismeni u toj situaciji ste vi. Osnova lingvistike, za koju većina ljudi ni ne zna, je to da je jedini kriterij za jel nešto pravilno u jeziku taj: Da li se to govori? Ako se govori, pravilno je, bez obzira kako to vama zvučalo. Jedino što je u jeziku nepravilno je kad se zabunite pa recimo kažete "mas i pačka" umisto pas i mačka i tome slično, ostalo je sve pravilno. Sve, uključujući sve to što vi u glavi imate da nije, jedini je kriterij je li ljudi stvarno pričaju tako u svom kraju.

Standardolozi i jezički fašisti u školama nan svima utuvljuju u glavu kako moramo pričat "pravilno" kako je ružno kad se neko ne zna "lijepo izražavat" kako se to već često navodi, jer jel, odakle je lijepo, a oklen je ružno. Po nekom nepoznatom kritertiju, utvrđenom od strane nepoznatih ljudi po nama sasvim nepoznatoj logici, ali oni su rekli da je tako i to sad mora bit tako.

A tek kad ljudi kažu da oni vole jezik. Kao, ja volin jezik, od malena san obožavala Bosanski i tome slično, a nervira ih kad neko "nepravilno" govori i ispravljaju ljude kad pričaju kako pričaju. Il taj argument, "ti ne znaš Bosanski". Neko ne zna jezik kojim od rođenja govori i savršeno se njime sporazumjeva? Te osobe možda vole jezik, ja ne ulazin u to, al to njiovo voljenje jezika je isto ko npr, neki biolog koji pravo voli biologiju i misli da su po biologiji bijelci bolji od crnaca i slično. Tako oni vole jezik.

Jezik nije isto što i standardni jezik, ljudi ne znaju razlikovat ta dva pojma. U standardnom jeziku nešto jest pravilno i nepravilno, al to se odredi proizvojno, u najboljem slučaju odredi se po govoru većine govornika tog jezika, a najčešće nije ni tako, nego bukvalno standardolozi odrede nešto da je pravilno po nekoj svojoj uvrnutoj logici, i onda zaključe da čitav narod priča nepravilno i da ih se mora "naučit kako da pričaju".

Osoba koja voli jezik, voli i riječi obojica i obadvojica, svo i sve vrijeme, odakle i oklen, tvrdo i meko č, nazalno a koje zvuči slično kao o pa odatle ispadne ono "glova" itd. Osoba koja voli jezik bi tribala volit sve to, ako ne voli, onda ona ne voli jezik nego voli jednu varijantu tog jezika i nameće tu varijantu kao jedinu ispravnu. Ustvari, ta osoba je jezički fašista. Profesori Bosanskog jezika nisu autoriteti za jezik, oni su autoriteti za standardni jezik. Jezik kao fenomen proučavaju lingvisti. Tako da, ako nekoga zanima kako jezik funkcionira neka istražuje lingvistiku a ne gramatiku Bosanskog jezika.

Evo članak jednog lingviste upravo o ovome što ja pričan. http://www.matica.hr/kolo/313/O%20%C2%BBpravilnosti%C2%AB%20u%20jeziku/
- 21:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.07.2015., četvrtak

Tako

Ispašće da non stop kenjan o vjeri, a fakat iman par prijatelja vjernika koji su mi super, pre bliski i ono kontan ih ko prijateljice za cili život. Dvi cure su u pitanju, vidiš možda je ne-feministički od mene što san napisa par prijatelja al eto, ne volin ispravljat svoje postove jer mi nekako kad pišen sve ima svoj flow i volin da to tako ostavin. Iman dojam ako minjan da je manje iskreno. Nego, elem. :) Reče mi cura jednu zanimljivu činjenicu, kako je u islamu klanjanje, ne pijenje alkohola i to Farz, znači naredba, a sunećenje, obrezivanje, sunet, preporuka. Znači, neusporedivo je bitnije ovo prvo. A u društvu je naravno sasvin normalno da neko ne klanja, jer jasno, ko će klanjat 5 puta dnevno, jest Bog Bog al nije toliko bitan, a vala i ne pit, ko će i to, i ne seksat se prije braka također. Al ako nećeš dite sunetit, svi će se zabezeknit. To je strašno bitno, to pitanje za npr vezu dviju vjera, šta ćeš sa diteton, jedno ga oće krstit a drugo sunetit? Nema veze oće li to dite fakat ić na džumu il na misu, itd, bitno je čije će ono bit, njiovo il naše. Ovo je vako iz dva razloga, prvo, jasno je da je sunećenje lakše nego klanjanje pet puta na dan il cjeloživotno suzdržavanje od alkohola. Zato eto, ako si vjernik al si svjestan da ti baš ne mereš sljedit ono šta ti vjera nalaže, ajd, imaš izvlakušu da si osunećen, bar nešto. Ko što mi je jedan prijatelj na fejsu objavija status: Žene? - Može. Alkohol? - Donesi. Trava? - Može. Svinjetina? - Ne, ja sam musliman. Dovoljno govori. Drugo i bitnije, identitet. Nije bitno da li to ima smmisla ili nema, bitan je identitet. Nek se zna da si naš. A za te navodne zdravstvene razloge sunećenja, mogu se samo nasmijat. To je čisti mit. Navedite mi nekoga kome je išta bilo od tih navodnih bakterija u kožici od penisa. I uzmeđu ostalog, zašto služi sapun i tuširanje? Također san čuja, opet apsurdnu stvar, da kad si osunećen više uživaš u seksu. To svaćan da neki osunećeni lik misli, jer ne zna, da kad imaš kožicu kad je penis u erekciji, kožica spadne s glavića. :) Nego, nadalje.

Ista je stvar kod kršćana samo što je kršćanstvo samo manje zahtjevno. Kršćanstvo je naspram islama jedna light verzija religije, mislin kršćanstvo je poprilično lišeno same duhovnosti, ostalo je više na nivou teologije i etike. Da kršćanstvo na neki način ispunjava vjernicima njiov duhovni život, to je ustvari jako malo. Zato iskreno mislin da su mnogi ateisti koje znan duhovniji od kršćana koji su iskreni vjernici. Nekako se u kršćanstvu, a pogotovo katoličanstvu, vjera svela na čekanje smrti, raja i pakla i eto uz to imaš taj osjećaj sigurnosti jer te Bog i Isus vole. Moli i radi, ko što je geslo Benediktinaca. To je dobar opis kršćanstva. U islamu ima neke strasti, nečeg onako, privlačnog, vako kad čitaš blogove vjernika, al ono, nekih malo izraženije individualnosti. Iako s druge strane u islamu ima i puno više fatalizma. Mislin sa kršćanstvon se je desija jedan logičan proces, a to je da je sekularizam na zapadu, di je Kršćanstvo glavno jel, prvo razdvoija religiju od države, kasnije je odvoija segment ljudskih sloboda od religije, uz uspon kapitalizma, oduzeja je čoviku praktično svo vrime za duhovnost i eto, ostalo je samo etika i nada u spas nakon smrti. Radna mašina, koja je skromna, konzervativna, nastoji bit fina prema ljudima, ne buni se, sluša svoje vjerske oce i njiove diktate, to je danas prosječan kršćanin zapadnjak. Izuzetaka naravno ima, al ovo je pravilo. Što je ironično, s obziron na revolucionarni početak kršćanstva, kao pokreta koji je priobrazija rimsko carstvo, koji nije prihvaća u svoje redove nikoga ko je bogat, koji je poziva na obaranje cara i svih ovozemaljskih autoriteta. Samo pokazatelj šta se desi kad politika instrumentalizira religiju u svoje svrhe. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rima, a to je bilo onda kad je Rim uvidija da se više ne mere borit protiv kršćana i bacat ih lavovima, da ih je previše, pa su skontali jedan fin način, fino ćemo i mi svi postat kršćani, i ostavićemo sve isto ko sad. Tada je kršćanstvo prestalo bit kršćanstvo. Al to mislin bukvalno, jer su i same dogme mijenjane, sve. Kako divno. Fin pokazatelj koliko ustvari ljude na vrhu zanima vjera, koliko ih je ustvari ikad i zanimala.

Ista je stvar sa islamon samo što je razlika što je islam od svog početka država a ne samo religija. I kao takav od početka je u nj implementiran državni zakon, o kojem bi sad bilo potribno i više zasebnih postova da o njemu pišen pa ću to ostavit nekad za idući put. Religije su u momentu kad su postale službena politika države, kad su postale praktično državna ideologija, u pravilu služile samo za ekspanziju i akumulaciju moći. Ko i u ime svake ideologije, komunizma, liberalizma, i u ime religije su države samo osvajale tuđa područja i povećavale svoju moć. Jesu li sad neki državni vođe bili fatalisti i fakat virovali da su oni Božiji namjesnici na zemlji, da oni imaju svetu dužnost da šire kršćanstvo i islam, ne znan. Al znan jednu stvar, svi bi oni, da ih je situacija pritiskla, vrlo rado prominili svoju viru da ostanu na vlasti. Nego, inspiracija za post mi je bila situacija kod prijateljice mi. Ima prijatelja ovog Turčina jednog, i lik je svako malo smara kako bi se ona tribala vratit Bogu. Pita je posti li za ramazan. A lik, pazi, pije, jebe se ono za jednu noć, puši travu. Al nema veze, nema to veze ništa, sve je to normala, ali ako ne postiš za ramazan onda se tribaš vratit Bogu. Ostatak godine lutaj od Boga do mile volje. Isto ko kod nas za korizmu, kad se posti i kad se ne ide (ne jede) meso, pa te gledaju ko da si Sotona kad na dan posta naručiš normalan sendvić sa salamon. A da paradoks bude još veći, ta prijateljica mi je bila pokrivena. I držala se je islama. Eh, tako. Možda je i meni dosadno pa samo pričan o stvarima koje većina već zna, al eto Frustriran san. Frustriran san što mi taki ljudi, taki ljudi koji su u nečemu polovično, i to kako je jedna blogerka rekla ne zato što ne mogu bolje a trude se, nego baš zato što in je i cilj da to bude polovično, takvo, neiskreno, što mi takvi ljudi zagorčavaju život.

Inače, odkad mi se desilo ovo s curinin roditeljima, drukčije posmatran ljude oko sebe. Više san svjestan nekih stvari. Tija san pisat post o tome, al jebiga u pičku sad ću sve nadrobit kad me je krenilo, uglavnon, kako mislimo da su ono, većinon ljudi dobri. Jel tako? Većina ljudi u svitu je dobra jel de? I vako gledan... Po selu mi. Ljude koji su mi bili dragi, koji mi je fakat bilo drago vidit. I skontan, šta bi ja u stvari o njima mislija da se ja kojin slučajen zoven Adnan i da mi je njiova ćer cura? Kakvi bi mi ti fini dobri ljudi tada bili? Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad svoje dite natraju da studira fakultet koji su oni odabrali zato što to svi u njiovoj familiji rade. Kakvi su ti fini dobri ljudi kad dite silon šalju da trenira nogomet i ne daju mu da nosi starke. Kakvi su ti fini dobri ljudi, kad in sin radi u Međugorju a iz Ljubuškog je, i stopira na posa i nazad, a oni, njegovi vlastiti roditelji, ćaća u ovom slučaju, neće da mu posude, pazi, posude pare da kupi sebi auto pa da iđe na posa. Kako su divni ti ljudi, kako su divni roditelji. To je stvarno nešto neprocjenjivo, poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Sve mi diraj samo mi majku ne diraj. Nema veze što me je ona možda ostavila skupa sa mojin braton i otišla s drugin likon i nikad je više nisan vidija nakon toga. Također, još jedan primjer te ljudske dobrote... Lik iz sela mi, kad san ima frku kući, i mater i ćaća mi bili u bolnici, a ja slupa auto nakon toga, ima udes. I lik doša, ponudija se reka da će on izać u susret, ako triba bilo šta. Fakat čoviku svaka čast. I taj lik, taj dobri, fakat dobri čovik, svojoj ćeri zabranija da se uda za lika s kojin ima dite, i sad mu se ćer nekad potajno viđa s tin likon kad on ne zna. Kad je bila u nas, mi gledamo seriju, ona govori: Volin ovu seriju, al ne mogu je gledat jer mi ćaća uvik gleda neku drugu emisiju (rekla je koju al ne sićan se sad). Divan čovik jel de?

Zaključak, lako je da ti neko bude dobar kad pričate samo par rečenica kad se vidite. Lako je da ti neko bude dobar kad ga samo viđaš na kavama, na faksu, u haustoru. A kad ti je neko ćaća, brat, sin, šef, kolega na poslu, muž, tada bi vidija jednu drugu sliku te dobre osobe. Tako da, i dalje ja mislin da je većina ljudi u svitu donekle dobra, da je na neki način dobra... Al stvarno, prosto da bi mi i dalje ostali tako dobri, neka ih što dalje od mene.

Oznake: super, uuuuu, jea jea
- 19:25 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.07.2015., srijeda

Smisao

Pitan se jedno onako, prosto zdravorazumsko pitanje. Kakva smisla ima da stvoriš nekoga samo da tebe štuje i da ti odaje počast? Što je Bogu potribno da mi njega veličamo, da ga obožavamo, da mu robujemo? Jel on ima neke traume iz djetinjstva pa mu mi tribamo da ih kompenzira? Ne, u čemu je smisao fakat, da nas neko stvori samo zato da mi njemu odajemo počast? Zamislite vi da napravite dite i da zahtjevate od tog diteta da ono u vaše ime po tri sata dnevno klanja, da van moli, odaje počast, itd, i da, ako ikad pomisli da je neka druga osoba od vas na zemlji bolja, ako pomisli da ste vi ko roditelj bezveze da ćete na nju bacit vječno prokletstvo i prognat je na vječne nezamislive muke. Jel to vama imalo normalno?

Update... Evo sad kako ovo napisa, pade mi na pamet još tih nekih nelogičnosti, al ne bi da previše razdužin post pa ću probat bit kratak. Evo na primjer Sotona. Kakva, al kakva smisla ima da postoji neko biće koje je apsolutno zlo? Znači pazi on je bija anđeja, koji se je okrenija protiv Boga i sad mu je cilj iskvarit Božije stvaranje. Pa sve da je moguće da neko bude tako apsolutno zlo (što je po svakoj logici apsurd) kako tom Sotoni, Šejtanu bar ne dosadi za ve vlike iljade godina to radit? Kako on ne skonta više da je to bezveze i ode radit neke druge zanimljivije stvari?

Treće, zašto Bog uopće dozvoljava Sotoni da to radi ako je on svemoguć? Šta on ima od toga da nas "testira" čuj testira? Zar se i Sotona ne mere priobratit? Što Bog ne proba bit fin prema Sotoni pa kad ovaj skonta koliko je u krivu, da se sažali i pokaje? Što je Bog stvorija nešto što je apsolutno nemoćnije od njega, i sad mi njemu na tome tribamo bit zahvalni još? Znači pazi on je mene stvorija, muči me i "testira" ako ja kojin slučajen prominen mišljenje o njegovom postojanju on će me bacit na vječne muke i ja njemu još triban bit zahvalan za to? Što nas ne stvori kao jednake? A ako i neće, zar nije logičnije da nas pusti da imamo slobodu, da živimo u lipoti i radimo sve šta želimo? Zašto moramo to zaslužit? Zašto je uopće stavija jabuku u Raj ako nije tija da je mi uzmemo? I da, na kraju će Bog uništit cili svit koji je stvorija (hm, to je tek zanimljivo) napraviće sudnji dan i ljude će podilit i poslat u raj il u paka. A šta će on radit nakon sudnjeg dana? Šta će bit nakon toga? Piće kavu i igrat plejstejšena?

Gledaj, ja mislin da je ovo sve jedna velika, velika podvala. Bog je jabuku namjerno stavija u Raj jer je tija da je mi uzmemo. Poslje toga je posla svoje poslanike da uvjeravaju narod u tu nelogičnu priču prosto da vidi koliko ih ima koji se drznu, koji imaju dovoljno karaktera da mu proturječe. To jeste da proturječe poslanicima. U biti je to najveći test, najveća prevara. Bog želi da ga se mi odreknemo, jer je to potvrda naše samosvjesti, razuma i slobode. I čak naše ljubavi. A također je i potvrda njegove ljubavi njegova apsolutnog ne-egoizma, za razliku od lažne i do kraja egoistične slike koju plasira da bi nas zavara. I oni koji prođu test, koji skontaju da to sve nema smisla, oni će bit nagrađeni za to. A koja je nagrada? Nagrada je da svate da su oni također Bog, i da nakon toga žive u miru i eto rade šta in se već radi, i uživaju. :)

P.S. Evo i jedno pitanje za kraj: Ako je Bog svemoćan, more li stvorit kamen koji ni on sam ne mere pomaknit?
- 19:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #