Kad se neko, koga stišću problemi, uhvati vjere, uvik mi se pomalo čini da je to iz očaja. Ono, da pronalazi lažnu sigurnost u vjeri i da se opsesivno hvata vjere jer mu vjera može dat identitet u kojem se more osjećat sigurno. Međutim, stvar bi se mogla gledat i s druge strane. Ako neko, koga stišću problemi se uhvati vjere, to može značit da je vjera baš prava stvar, jer ti pomaže kad je najteže. Mislin da je ključ svega toga od osobe do osobe. Ako nekoga opere na vjeru pa samo moli povazdan, ili čita svete knjige i vjera mu je glavna i malte ne jedina tema, to mi je pokazatelj da tu nešto nije ok. Međutim, ako se osoba pronađe u vjeri ali ostane prizemljena i ima i druge identitete osim sebe kao vjernika, to mi je ok. Što ovo pišen? Znan za slučajeve di ljudi imaju ozbiljne mentalne probleme i postanu baš vjernici, dubinski i ozbiljno, postane im vjera baš glavni idetnitet. S druge strane, znan ljude koji su jedno vrime bili u vjeri, pa su izašli iz vjere i više ne žive kao vjernici. Znan i sebe kojeg stišću žešći problemi pa opet nikako ne bi moga bit religiozan. Ajd imat nekakav pojam Boga, i zahvalit se Bogu il molit za pomoć, to mi je ok, pod uvjetom da san ja svjestan da ja ne znan šta je Bog. Neman sliku Boga iz monoteističkih religija, naginjen više panteizmu. Ili umisto Bogu, obraćan se Svemiru, a moguće da je to dvoje isto... A za ljude, svi mi imamo vlastite izbore kako ćemo se nosit s nečim u životu. Mojoj jednoj prijateljici, koja je jako mentalno patila, i sad se pokrila i pronašla kakav takav mir u vjeri, želim da joj taj mir potraje. Mojoj drugoj prijateljici koja je bila pokrivena ali je prestala bit pokrivena, želin sriću sa njenin životnin izborima. Nek svak bira za se šta mu je najbolje.
|
