Neki dan san sidija na svom mistu na brigu i posmatra svit. Bila mi je potpuno jasna ona istočnjačka mudrost po kojoj je po našoj uobičajenoj percepciji svit Maya - iluzija. Znan to jer san par puta osjetija dušu/svijest različitih drva i mačaka. Budizam spominje kako čula zavaravaju percepciju, te kako se triba težit čistom viđenju. Potpuno mi je bilo jasno, ja sidin na brigu i gledan šumu, šuma se zeleni, ali to nije ono što šuma jest, to je samo odsjaj svijetla od sunca koji moje oči upijaju. Isto tako mogu ta drva i opipat, ali i to je samo osjet preko kože, ne govori o tome šta to drvo jest. Tek kad osjetiš svijest tog bića, bilo drvo il nešto drugo, tek tada istinski vidiš šta to biće jest. To ne znači da nas naša uobičajena percepcija laže, nego jednostavno, ona nam ne pokazuje suštinu stvari. A suština je ono što te stvari jesu. Isto ko što mi nismo naše ruke i noge npr, nego smo naša psiha, svijest, duša. Dok san posmatra taj prizor, razmišlja san o živin biljkama, o tome šta jesu, šta osjećaju, kako im život izgleda... Uistinu san uživa u prirodi. Naša uobičajena percepcija, ona čulima nije nešto loše, nego prosto ne odaje šta stvari jesu. Ono šta jesu možemo osjetit samo našom sviješću, jer jedino svijest može osjetit svijest. A da bi to uspili, tribamo probit granice naše svijesti. Probijamo ih i prema unutra i prema vani paralelno. Kad ih probijemo, tada vidimo stvari kakve jesu. Ja san vidija da je sve što postoji ljubav, a mislin da se to poklapa s tim da je sve što postoji svijest ili svijesnost. To su samo različite manifestacije iste stvari, svijest i ljubav su u principu isto. I to je suština ovog svita, suština postojanja, koju vidiš kad se digne veo iluzije/uobičajene percepcije.
|
