Pesma
|
Vrijeme za poeziju je prošlo Kao kapljice rose koje kopne prid neumoljivin suncen Došli smo do teritorija strane zemlje Polako pazi korake i broji udahe i izdahe moj um luta po tvom tijelu i dodiruje ti sve točke koje premrežavaju ljubav i bol Hajdemo, zahvalit svemiru na noćnom nebu I hodati po mjesečini kao dica izderanih koljena hodati u rana jutra kad sunce budi usnule ti budi na distanci a ja ću mirisati cvijeće maslačaka dok ne dođe novi dan kad se nećemo poznavati i kad će naši životi okrenuti novi list Kad ćemo poletjeti, oh, zar ne želiš letjeti! Zaista, ne želim tratiti riječi na ljude koji nisu letači U mom umu ipak, ima mjesta za tebe stanu i svi koferi uspomena koje vežeš za sebe stane i tvoje ljetno biciklo stanu i tvoji snovi o tome da budeš pjevačica stanu i svi momenti smijeha sa prijateljicama stane i sva bol koja ti para srce i koja te obuzima stane i sav strah samo te pitam da li se usudiš? |
