Vrijeme za poeziju je prošlo
Kao kapljice rose koje kopne prid neumoljivin suncen
Došli smo do teritorija strane zemlje
Polako pazi korake
i broji udahe i izdahe
moj um luta po tvom tijelu
i dodiruje ti sve točke
koje premrežavaju
ljubav i bol
Hajdemo, zahvalit svemiru na noćnom nebu
I hodati po mjesečini
kao dica izderanih koljena
hodati u rana jutra kad sunce budi usnule
ti budi na distanci
a ja ću mirisati cvijeće maslačaka
dok ne dođe novi dan kad se nećemo poznavati
i kad će naši životi okrenuti novi list
Kad ćemo poletjeti, oh, zar ne želiš letjeti!
Zaista, ne želim tratiti riječi na ljude koji nisu letači
U mom umu ipak, ima mjesta za tebe
stanu i svi koferi uspomena koje vežeš za sebe
stane i tvoje ljetno biciklo
stanu i tvoji snovi o tome da budeš pjevačica
stanu i svi momenti smijeha sa prijateljicama
stane i sva bol koja ti para srce i koja te obuzima
stane i sav strah
samo te pitam
da li se usudiš?
Post je objavljen 15.05.2020. u 00:27 sati.