Mi
|
U prolazu, dok gledam golubovi lete i prave areole na nebu mi se držimo za ruke i osjećamo sitne titraje i pomake naših prstiju Dok prolazimo ulicom prolaznici šetaju, sudaramo se kišobrani su u zraku tisuće sudbina, prolaze u tramvaju a ja gledam nihova lica koja kao da prave krvavi odraz na staklo Hodam i dalje i vidim nema te znao sam već, da će tako bit jer ne može se prelijevat bol u tuđe šolje, također prepunjene Nebo, danas plači, dugo, dugo Jer ja sam lutalica i vagabundo Jer sretni dani su u mene kao kapljice jutarnje rose na pustinjskom pijesku Šetam i vraćam se kući sivi ljudi, sivih kaputa, sivih životnih priča izrazima lica pjevaju svoje sive živote iz prepunjenih tramvaja tramvaja tragedije svakodnevne, životne one koja grize polako i uvlači se podmuklo ulazi prvo u kutcima očnih kapaka, di zbija suze onda u kičmu, u bolna leđa onda u srce i njega rastvori kao šećer na kraju I dok krvarim, jer nisam ti I dok krvarim, ne pitaj me zašto, jer objašnjenje je odveć dugo muzika se već stišava i popićemo još po jedno piće šutke se vraćamo u svoje brloge jeze i bola bola koji guši, bola koji tjera tjera na zlo Mi, osuđenici sudbina isprepletenih vlastitim rukama što kukavički gledamo na ono što kreiramo što znamo vrlo dobro da će sutra opet bit još jedno sutra što nam u bubrezima ginu neispuhani baloni neispoljeni pootencijali Mi, mi smo zaboravljeni i od samih sebe. |
