U prolazu, dok gledam
golubovi lete i prave areole na nebu
mi se držimo za ruke
i osjećamo sitne titraje i pomake naših prstiju
Dok prolazimo ulicom
prolaznici šetaju, sudaramo se
kišobrani su u zraku
tisuće sudbina, prolaze u tramvaju
a ja gledam nihova lica koja
kao da prave krvavi odraz na staklo
Hodam i dalje i vidim
nema te
znao sam već, da će tako bit
jer ne može se prelijevat bol
u tuđe šolje, također prepunjene
Nebo, danas plači, dugo, dugo
Jer ja sam lutalica i vagabundo
Jer sretni dani su u mene
kao kapljice jutarnje rose
na pustinjskom pijesku
Šetam i vraćam se kući
sivi ljudi, sivih kaputa, sivih životnih priča
izrazima lica pjevaju svoje sive živote
iz prepunjenih tramvaja
tramvaja tragedije
svakodnevne, životne
one koja grize polako i uvlači se podmuklo
ulazi prvo u kutcima očnih kapaka, di zbija suze
onda u kičmu, u bolna leđa
onda u srce i njega rastvori
kao šećer na kraju
I dok krvarim, jer nisam ti
I dok krvarim, ne pitaj me zašto, jer
objašnjenje je odveć dugo
muzika se već stišava i popićemo još po jedno piće
šutke se vraćamo u svoje brloge jeze i bola
bola koji guši, bola koji tjera
tjera na zlo
Mi, osuđenici sudbina
isprepletenih vlastitim rukama
što kukavički gledamo na ono što kreiramo
što znamo vrlo dobro da će sutra
opet bit još jedno sutra
što nam u bubrezima ginu neispuhani baloni
neispoljeni pootencijali
Mi, mi smo zaboravljeni
i od samih sebe.
Post je objavljen 25.11.2019. u 22:56 sati.