Kako sazrijevam
|
Avioni slijeću Vlakovi prolaze, ja kako starim tako sve manje marim za sve one što dolaze Sve manje marim za potvrde Ne moramo svi hodat sa istim etiketama Ne moramo svi javno pjevati o svojim dijagnozama Ne moramo aplaudirati istim veličinama Ne moramo se moliti istim Bogovima Autobusi dolaze, putnici užurbano ubacuju prtljagu i ulaze Ja, stojim i promatram i mislim si kako mi stoji ovih par sijedih na bradi prvi znakovi mog prolaska Jedino što ostaje je zaborav, jedino šta je sigurno je nestanak utapanje u tom vječitom vrtlogu Koji će nam tijela samliti a duše osloboditi Kako tramaji plivaju po svojim šinama tako ja, kao dijete, držim ravnotežu hodajući po istima igrajući se razmjene lica sa starcima uz autobusku Igram se kameleona mijenjajući boju na svaki pogled Kako starim tako sve manje i manje se trudim ikakav dojam da ostvarim i nije bitno, da li je crno il bijelo jer ne vrijedi trošiti riječi na one kojima je crno bijelo Kako starim, sve me manje zanimaju borbe i ispravne strane jer znam da smo rasčenute grane sa istog stabla izrasle i mada se mora, na bolan ugriz pustit krik nemam ni najmanju namjeru da provjeravam da li mi se krik čuje da li odjekuje |
