Avioni slijeću
Vlakovi prolaze, ja
kako starim
tako sve manje marim
za sve one što dolaze
Sve manje marim za potvrde
Ne moramo svi hodat sa istim etiketama
Ne moramo svi javno pjevati o svojim dijagnozama
Ne moramo aplaudirati istim veličinama
Ne moramo se moliti istim Bogovima
Autobusi dolaze, putnici užurbano
ubacuju prtljagu i ulaze
Ja, stojim i promatram i mislim si
kako mi stoji ovih par sijedih na bradi
prvi znakovi mog prolaska
Jedino što ostaje je zaborav,
jedino šta je sigurno je nestanak
utapanje u tom vječitom vrtlogu
Koji će nam tijela samliti
a duše osloboditi
Kako tramaji plivaju po svojim šinama
tako ja, kao dijete, držim ravnotežu
hodajući po istima
igrajući se razmjene lica sa starcima uz autobusku
Igram se kameleona mijenjajući boju
na svaki pogled
Kako starim tako
sve manje i manje se trudim
ikakav dojam da ostvarim
i nije bitno,
da li je crno il bijelo
jer ne vrijedi trošiti riječi na one
kojima je crno bijelo
Kako starim, sve me manje zanimaju
borbe i ispravne strane
jer znam da smo rasčenute grane
sa istog stabla izrasle
i mada se mora, na bolan ugriz pustit krik
nemam ni najmanju namjeru da provjeravam
da li mi se krik čuje
da li odjekuje
Post je objavljen 11.11.2019. u 03:52 sati.