Zanimala bi me jedna stvar, zašto nikad ne čujemo ispovijesti silovanih muškaraca? Jer ih nema? To bi moga zaključit samo neko ko nema interneta da provjeri statistike i stvarne informacije, to jeste slučajeve silovanih muškaraca. Malo se priča i o silovanim ženama, naravno da se premalo priča, ali ipak se priča. Procenat silovanih žena je zasigurni veći nego muškaraca, ali ipak, da ni jedna priča sa balkana o silovanom muškarcu ne postoji, nešto ozbiljno sumnjan da je samo stvar tog omjera. Rat, ne postoji ni jedna javo objavljena priča o nekom muškarcu silovanom u ratu? A da ih nije bilo, to more mislit samo budala. Siguran san da bi puno tih priča se moglo čut, što silovanih od strane suboraca, što silovanih zarobljenika, što kojekakvih dječaka i staraca po selima. Ali ipak nešto nan nije ugodno o tome čut, pričat. Zašto? Moguće da je stvar patrijarhalnog društva u kojem bi muškarac ima deset puta veću sramotu i teret u društvu ako bi se znalo da je silovan, pa i ne govore to. A i sami se sigurno osjećaju jadno na n-tu pa ne govore ni zbog sebe. A nešto kontan, da bi moglo bit i malo do toga da bi brojke silovanih muškaraca i njiove ispovijesti mogle malo stavit naglasak i na to da se neki muškarci više pale na druge muškarce, pa da zato radije njih siluju. Mislin da bi bilo malo i toga. Kako god, kako mi reče jedan prijatelj, u gradu u Hrvatskoj, koji je nedaleko od mog, ima jedan beskućnik, klošar, luđak, sve il nešto od toga troje, koji vazda visi u parku i koji je, navodno, silovan na brodu na kojem je radije od strane trojice Rusa. I to se dešava. Kako stvari stoje, postoje parametri za ispravno i neispravno silovanje, o kojem se more a o kojem ne mere javno govorit, imat suosjećanje i kaznu za počinitelja.
|
