07.08.2015., petak

Sveti naši roditelji

Nešto san raspoložen za filozofiranje večeras, razgovor sa Orao-na-ramenu u komentarima me inspirisa. :)) Ali nisan siguran oću li post objavit večeras, ipak oću da ovo slavlje zbog Grčkog referenduma ostane još malo tu. Nego, da krenen na stvar. Već dulje razmišljan koliko mi ustvari ljudi, imamo neke pervertirane vrijednosti. Imamo ih golemo i u vezi puno stvari, ali sad mi je na um pala jedna, za koju se vežu još neke koje ću isto dotać. Roditeljstvo. Svi mislimo više manje kako je roditeljstvo svetinja i kako su roditelji svetinja. Svi mislimo kako je pitanje časti da držimo riječ svojih roditelja, da ispunimo njiova očekivanja itd... Al ja se pitan, di smo tu mi i ko nas pita za ovo sve i za nečija očekivanja? Ko mene sad ode pita što san se ja uopće rodija? Ja jebeno mogu bit ljut što me roditelji nisu abortirali, neki ljudi se ljute zbog toga, jesu li sad roditelji krivi za to? Znate šta, neki i jesu. I jesu, jer neki roditelji dicu dovedu u situaciju u kojoj bi in bilo bolje da su završili ko abortus. Recimo, zapitajte se, bi li vi volili da ste abortirani ili da gledate kako vaš otac svakodnevno mlati i siluje vašu majku, ili pak da i vas siluje, da vašeg brata također uči da vas siluje, da van majku toliko umlati da je učini invalidon, itd? Šta bi volili, da ste mrtvi il da doživljavate to? A i to su roditelji.

Ja iman potrebu da nešto ovako potpuno transparentno i otvoreno kažen. To neko sveto roditeljstvo je mit. Mit koji služi samo da se dici nabije kajanje i da ih se natira da oni ispunjavaju želje neiživljenih roditelja i njiova zadrta i do boga primitivna očekivanja. Znate šta, roditelji imaju dužnost prema svojoj dici, imaju je bezuvjetno kakva god in dica bila. Znate zašto? Jer su ih napravili. Ako su ih se mislili odreć u po frke, zakidat in osnovna prava, terorisat ih i tjerat ih da budu ono što oni oće da budu, nisu ih tribali ni pravit. Dica nisu birala da li će se rodit il neće, njiovi roditelji jesu. Ako ni oni nisu birali, tribali su birat pametniji način da se seksaju ili abortus. Ako misle da abortus nije human, onda bi jebeno tribali znat i da diktatorsko odgajanje diteta nije humano ništa više nego abortus. Ili ustvari jest tek samo, samo malo više nego abortus. Tek mrvicu više, a možda nekad je i manje humano nego abortus. Roditelji imaju dužnost prema dici, jer su ih napravili. Ta dužnost je bezuvjetna, jedino ako dica fakat izdaju sve moguće ljudske principe, tipa da postanu serijski ubojice ili masovni ubojice i da ne pokazuju nikakvu namjeru da se pokaju. Ali u normalnin okolnostima, dite more bit kakvo god oće, roditelji imaju dužnost prema njemu. A ono ima dužnost prema njima, jedino pod uslovon da su mu oni fakat dali sve šta zaslužuje. I pri tom ne mislin na materijalne stvari. Mislin na ljubav, prihvaćanje i slobodu. Da su mu omogućili slobodan izbor, da su mu dali svoju ljubav prema njemu takvom kakvom jeste, ne njemu u slučaju da se uklapa u neke njiove norme, nego njemu baš takvom kakav jeste. Ako mu nisu dali to, onda dite nema nikakvu dužnost prema njima. Ako su koliko toliko normalni ipak, mislin da dite ima dužnost da se pobrine za nje kad ostare i budu u potribi. Ako su baš nenormalni i jako primitivni, dite nema ni tu dužnost. Nema jer su oni to svoje dite pogazili i bili mu njegov prvi ugnjetavač u životu. S takvin stavon nemaju šta očekivat nazad. I bez obzira šta ti roditelji misli o tome. Naravno da zadrt čovik neće sebe vidit ko zadrtog. Ali to nije bitno, ako on nije u stanju sebe vidit, i ne mora. Dite nema nikakvu moralnu odgovornost prema njemu ili njoj, ukoliko oni nisu ispunili osnove svoje dužnosti prema svom ditetu.

Kroz priče sa ljudima, upozna san puno različitih slučajeva maksimalnog nepoštovanja dice od strane svojih roditelja. Iman prijatelja kojeg je ćaća zbog svog hira pribacija u drugu školu u drugom srednje. Taj prijatelj mi je nakon toga počeja punin pit, a ubrzo je počeja pušit travu tako da ne mere ni leć ni ustat bez smotanog džointa. Kasnije su se naravno oni ljutili jer in sin puši travu i dila je, ne znan jesu li to znali. I oni su bili ljuti na nj, on je bija krivac u njiovin očima. Taj sin in, moj prijatelj, je ipak ima nešto soli u glavi i trudija se je da sredi sebi život, iako mu nije bilo lako. Naša je posa u Međugorju, što je negdi 20 kilometara od njiovog sela. Par miseci je radija, stopira na posa i nazad, iša busen kad ga ima itd. Radija je u polju sa ćaćon, sadili su neke bostane (inače u nas se bostan zove ono žuto, a ne lubenica :D). Oko tih bostana su se najviše brinili on i brat mu, a ćaća ih je otiša prodat. Kad ih je proda, on je pita ćaću da mu posudi, znači posudi pare da kupi sebi auto, neko jeftino da ne mora stopirat na posa. Ćaća mu je reka kad ih zaradi da ih kupi, i uložija na svog busa pare koje uopće nije ni mora, nisu bile nikakva nužda. Danas moj prijatelj radi u Njemačkoj ko kuvar na poslu koji je sam sebi naša. I na čemu on da bude zahvalan svom ćaći? Što ga je odgoija, što ga nije bacija u šumu da umre od gladi? To je dovoljno da mu bude zahvalan? Nije. Jebeno nije. To je dužnost roditelja, ako nije mislija odgajat dite nije ga triba ni pravit. Nema mu ni na čemu bit zahvalan a da je to rezultat neke ljubavi njegovog ćaće a ne prostog egoizma. Jer roditelji, koliko i iz ljubavi, a možda još i više, prave dicu iz čistog egoizma. Pola ih ima neproživljene živote pa se tješe da će bar odgojit dicu pa da in život ima neki smisao. Dica ti ne bi tribala bit smisao života. Ona bi tribala bit šlag na vrhu torte. A kad nemaš tortu, moreš i lizat samo šlag, al realno nećeš se nikad od njega naist i to ti jebeno nije kriv taj šlag nego si kriv ti sam sebi što nisi bolje kuva dok si moga.

Takoođer, upozna san curu kojoj je ćaća udara mater konstantno pijan. Jednon je naša njen dnevnik i pročita da ga ona mrzi, i šokira se. Potpuno se šokira jer ga njegova ćer mrzi, a on joj udara mater, svoju ženu, on je udara pijan i on se čudi jer ga njegova ćer mrzi? Pa šta da ja kažen na ovo? Znan curu koju je ćaća pribija kad je sazna da ima momka 'drugačijeg' imena. I šta da oni svojin roditeljima budu zahvalni? Da in budu zahvalni jer eto mogli su bit i gori? Ako ti je argument za zahvalnost roditeljima to što nisu bili gori, nemaš in na čemu bit zahvalan. Nemaš. Roditelji misle da su dica roboti koji će se ponašat kako ih programiraju, pa još doživljavaju ko uvredu ako ti ne sljediš neki njiov suludi program. Meni su moji govorili kako bi ja iz poštovanja prema kući triba virovat u boga, ili bar da ne bi o tome kako ne virujen triba drugima pričat. Ja bi iz poštovanja prema kući triba virovat u nešto što ne virujen, a oni iz poštovanja prema meni ne moraju ništa? Da ne moraju oni možda iz poštovanja prema meni da me puste da ja sam odaberen šta je najbolje za me i da moja srića bude njiova srića? Da ne moraju možda roditelji uopće, iz poštovanja prema dici ih i sami uputit da istražuju druge vire, a ne odgajat ih da viruju u samo jednu i da je samo ta jedna jedina prava vira? Di je tu poštovanje? Ili da ne govorimo očito najteže pitanje zadrtom balkancu, šta ako mu dite bude gej? Kako je mom prijatelju što zna da nikad ne smi svome ćaći i materi pričat o tome ima li momka il nema? Što ako danas sutra bude živija s momkon ih mora lagat sve o svom životu? Kako se on osjeća kad sidi za ručkon u jebeno presvetoj porodici i kad mu roditelji daju komentare o 'pederima' itd? Kako je njemu? Ko njega tu poštuje? Kako je curi iz Rijeke koju su njeni poslali na psihijatriju, i psihijatar je pod boga pitaj kakvin uvjetima smistija unutra i dava joj tablete jer je leubejka? Na čemu ona da svojima bude zahvalna? Al ne, nema veze. Dite je konj koje moreš jašit dok ne krepa, pa kad krepa onda se misli šta si uradija. Ima film, ne znan mu ime al taj prijatelj ga je gleda, po istinitom događaju, o liku koji je bija gej i reka svojima da ima momka, na šta su ga se njegovi odrekli. Kasnije nekad je otiša kod momka i njegove obitelji na večeru, i dočekali su ga ko da je njiov sin. Iste te večeri se je ubija. I mater mu je nakon toga postala gej aktivistica, jedna od najglasnijih u Americi. Na vakat se je sitila, nema šta. Stvarno za pohvalu. Znate šta je ona tribala uradit? Tribala je zovnit novinare, ispričat svoju priču, i nakon što je ispriča prid kamerama stavit si pištolj u glavu i opalit. Eto to je tribala, da pokaže koje su posljedice onoga što je ona svom sinu radila i što masovno roditelji dan danas svvugdi u svitu, a kod nas pogotovo, rade. Eto to je tribala. A mislite da se zbog toga što mu roditelji brane da bude s momkon/curon nikad niko nije ubija? Eto, pa zapitajte se šta bi vaši roditelji, il roditelji ljudi oko vas da ste vii gej, il da imate momka druge vire. Eto, to su roditelji kod nas, to je garant jedno bar 60 posto roditelja kod nas. Ubojice vlastite dice. I na tome in tribamo bit zahvalni?
- 17:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #