Nachtfresser

Ja se stalno kobajagi vraćam

U kobajagi normalnu kolotečinu

Među kobajagi normalne ljude

Kojima kobajagi uvijek nedostajem

Kobajagi me oni baš cijene

Kobajagi im uvijek opraštam

Kobajagi savršen poput svog psa

Za sve nas kobajagi ima nade

Oni koji žele će kobajagi ozdraviti

Svi će kod nas kobajagi progledati

Iako je kobajagi kobajagi srpska riječ.

Dolores nas je pozvala na običan nedjeljni ručak, iako svi znamo da to baš tako teško može biti. Okupilo se vrlo ugodno društvo i naravno opet je počelo s ukusnim iznenađenjima tamo gdje ih baš ne očekuješ. Nakon aperitiva i uobičajene krepke goveđe juhe s komadima mesa koje su i Jina zadovoljili, glavno jelo su predstavljali odlično pečen odojak i puretina uz zelenu salatu s narom, s tim se prvi put srećem. Slatko je kao i uvijek bilo vrhunsko, od mojih fotki fejs je kod drugarice izdvojio “mini Pavlove”, ne samo ukusne nego i podatno fotogenične.

Izdvojit ću tri teme ugodnog ćaskanja. Prijatelj je naveo kako na riječkoj akademiji predaje najfotograf današnjice, a studenti ne znaju cijeniti što su u njegovoj klasi, nego uglavnom hvale drugog, ja sam se nadovezao s primjerom vrhunskog beogradskog profesora koji je nesretnih godina morao živjeti i raditi u Beču, mana mu je bila što su kod njega studenti uglavnom dobivali vrlo dobre i odlične ocjene, uvijek je i u ovakvim slučajevima ocjena važnija od toga nešto shvatiti i naučiti. Nakon što je društvo konstatiralo da je najnoviji album Rolling stonesa izvrstan, ja koji ga nisam slušao dodao da su dočekali vrijeme da i oni budu najbolji, razgovarali smo o hrvatskoj billboard listi, od prvih 25 sam čuo samo za onu Šerifović i eto preko blog naslovnice saznao za ovu koja drži prva dva mjesta. Objašnjeno mi je da su tu i neki hrvatski turbo folk reperi s zanimljivim tekstovima pa sam samo mogao konstatirati da je i to valjda bolje od Graši prethodne generacije. Nije moglo ni bez politike, naravno razumni ljudi se brzo slože oko frankfurtskog “skandala”, otišao sam malo u ne baš poznatu povijest “Handschar” kod nas poznatije kao Handžar divizije, čiji je jedan od ideologa bio jeruzalemski muftija, Himmlerov izabranik. Prijatelj je donio detalj o njihovoj kratkoj pobuni u Francuskoj, gdje su bili stacionirani, protiv njemačkih pokrovitelja. No ta diskusija nije dugo trajala uz konstataciju da najbučniji govornici danas ništa ne znaju o Palestincima prije Arafata i tko su im bili vodeći autoriteti.

Iako smo malo kasnili s drugom dnevnom šetnjom Jin je bio savjestan i sve obavio.

Komentari su duša posta, rijetko odgovaram jer ih shvaćam kao uglavnom dobrodošle dopune. Eto rečeno je da riječi opet dobivaju na važnosti, naravno ako ih se razumije. Čini mi se prateći polemike na njemačkom govornom području na twitteru ili sad x-u da rijetki žele razumjeti razliku između kontekstualizirati I relativizirati, prvo može eventualno doprinijeti rješavanju problema, ako je to moguće, nada uvijek zadnja umire, drugo je jednostavnije, zakopavanje u vlastite rovove I borba do istrebljenja.

Drugo navedeno u komentarima je manje važno za čovječanstvo, opetovano nerazlikovanje ekstremnog I radikalnog. Ekstremno je na krajnjim polovima definicija lijevog I desnog, djelovanje unutar sustava, recimo talijanska premijerka je prije dolaska na vlast zastupala I nekoliko ekstremno desnih stavova. Radikalno, sama riječ govori korjenito, je promišljanje van uobičajenih sustavnih vrijednosti I stereotipa, recimo Žižek izokreće I ono čuveno Marksovo svojim “Filozofi su dosad različito tumačili svijet, radi se na tome da se protumači.” Prije sam bio sudionik dosta polemika na blogu I bile su relativno zanimljive, sad mi sliče na ono kad golub igra šah I misli da je pobjedio ako posere protivnika.

Zahvaljujem na konstruktivnosti svim komentatorima prethodnog posta.

Ništa nije sanirano, kiša nemilosrdno pada I očekuju nas novi problemi. Novac nam nikad nije previše značio, ali sad kad iz niže srednje polako prelazimo u nižu klasu znači. Znamo što treba napraviti da ne bismo bili životno ugroženi, al to košta, a režije treba plaćati svaki mjesec. Zato I dalje premještamo moj radni stol kao privremeno rješenje.

Živimo u svijetu manipulacija I šarenih laži. Slovenski filozof Slavoj Žižek je govorio kao gost na otvaranju frankfurtskog sajma knjiga. Sablaznilo me kad sam na hrvatskim, sad namjerno ne kažem našim, portalima pročitao što je rekao o aktualnom bliskoistočnom sukobu I krvoproliću. Ipak pratim I portal “zeit.de” na koji se ovi pozivaju, tražim govor I čitam nešto drugo.

On je, ovi domaći pišu suprotno, bez “wenn und aber”, ako netko poput naših prevoditelja ne razumije, “bez ako I ali” osudio pokolj izraelskih civila s kojim je ovaj put sve počelo. Svi navode da mu se na licu mjesta zbog navodnih antiizraelskih stavova suprotstavio frankfurtski gradonačelnik I nekoliko puta, kao I još neki, protestno napuštao nakratko salu. Ne navode da je gradonačelnik iz redova CDU, a Žižek samo filozof I intelektualac. Slažem se da je politički neprimjereno u tom momentu nakon masakra Žižek rekao da za rješenje problema stvari treba kontekstualizirati, no to je uobičajeni filozofski ispravan način rješavanja svakog problema. Najgore što je Žižek napravio je što je citirao neke izraelske intelektualce koji su izrazili bojazan da se uvođenjem vlade nacionalnog spasa Izrael pretvara iz jedine demokracije u regiji u diktaturu.

Zašto je Žižek govorio? Pa Slovenija je ovogodišnji gost domaćin frankfurtskog sajma knjiga, a on je svjetski najpoznatiji slovenski filozof. Traženo je od strane gradskih vlasti da se slovenski organizator distancira od svog filozofa, ovi su pak odgovorili da ih raduje da postoji različitost promišljanja svih problema I da su oni mogli omogućiti suočavanje raznih stavova pa I Žižekovog, nebitno koliko se oni slagali s njim.

Ne govori ništa javno, ako nisi spreman na medijski linč ideoloških komesara iz “suprotnog” tabora.

Prilično sam depresivan zadnjih dana, sve što može ići na krivo uglavnom ide. Jutros sam počeo pisati post o tome kako se polako povlačim iz svih okršaja I privikavam se odlasku u jedinom sigurnom pravcu. U drugi smjer me ipak povremeno vraćaju neke osobe iz sustava kao jedna medicinska sestra: “Izgleda dramatično, ali nije.” Razmišljam tako jutros o frendu kojem je prekjučer trebao biti rođendan, ja unaprijed odlučio da mu neću čestitati, na fejsu mi nije lajkao čestitku prošle godine, vrag mi nije dao mira pa sam išao guglati njegovo ime, ipak je javna osoba, vlasnik jednog šahovskog kluba I prijatelj bivšeg svjetskog prvaka Karpova I saznam, preminuo 25.12.2021. Lete tako crne misli I tras, žestoko I bučno puklo tik uz mene, nisam se pomakao, drugarica koja je još spavala, dojurila za sekundu, pao strop, ne brinite, Jin je bio na balkonu, a kao što vidite, kompjutor I ja smo preživjeli. Snimio sam tu postapokalipsu dijela dnevnog boravka, još jednom me nije pogodilo, a bilo je teško I oštro.

Ne zaudara u bolnici ništa više

Nego svakodnevno u zdravom svijetu

Iste se rasprave i tamo vode

Tip s onkologije i invalid na štakama se svađaju

Tko će prije biti tretiran

Treći spretno barata glasom

I svi ga slušaju

Za korone je bilo bolje organizirano

Odmah su svi dobivali injekcije u oba oka

I drugi dan nisu morali dolaziti

Ja dodajem, ionako su svi slijepi

Potvrdno mi klima glavom mongoloidna djevojka s kuta

I meni je to dovoljna podrška

Jebote koje budale svugdje po svijetu

Ovi bi likvidirali židove

Ovi teroriste koji se kriju među ljudima

Svakog uvijek sve iznenadi

Sutra kad fašisti i rasisti dođu na vlast

Svi će likovati na masovne deportacije

Tako im i treba

Tako nam i treba.