Šah me nikad nije previše zanimao. Kao mali sam bio jako boležljiv, morao sam se uz školu nečim baviti i šah je ispao logično rješenje za mene onako slabašnog. Išlo me je i bio sam u pionirskoj konkurenciji treći u državi, prvak je bio Predrag Nikolić kasnije najjači velemajstor na prostoru bivše države, ja sam osvojio prvu kategoriju koja se više ne oduzima. Za studija i dugo godina poslije sam potpuno prestao igrati i ništa mi nije falilo. Onda su u mjestu za koje me sad vezuje samo rođenje i loše uspomene s rođacima odlučili osnovati šahovski klub, registrirali me i dugo godina sam bio prva ploča i najbolji igrač, ali igrao sam samo ekipno i nazadovao dok su drugi grizli. Ipak upoznao sam dosta osoba iz šahovskog miljea i na fejsu imam impresivnu zbirku ponajboljih svjetskih šahistica kao prijateljice, od muških samo one koji fotografiraju natjecanja, ostali su dosadni. Profesionalne šahistice zanimaju i mjesta na kojima se natječu, duše gradova. Tako je Maria Manakova čiju fotku ponavljam, objavila uz velik broj lajkova iz cijelog svijeta fotke grafita s riječkih zidova. Rođena Moskovljanka sad putuje i igra po SAD-u, jučer je oduševljena objavila fotke Nijagarinih vodopada s američke strane, rekli su joj da su još ljepši s druge strane, ali za to bi trebala vaditi novu vizu.
Jedino s hrvatskim šahisticama nisam prijatelj. Danas igramo protiv Goranke iz Ravne Gore, igrom slučaja sam četvrta ploča i kako sad stvari stoje mogao bih lako igrati protiv šahistice, ili majstorice ili kandidatkinje koja pak ima veći rejting od ove. Ne znam kako će me oči služiti u prostorijama polumračnog šahovskog doma gdje je i ova fotka snimljena, budemo vidjeli. Naša ekipa Krka nije dvaput igrala u istom sastavu tako da oni i da ih zanima ne mogu pretpostaviti koji su im pojedinačni protivnici.
Zabrazdio tako ja s ozbiljnim temama ovdje, zaboravio gdje se nalazim. Isprika Lucidu i Anni zbog odjave prethodnog posta, al eto staro zlopamtilo, sjetio sam se naknadno da mi je jedina iz one ekipe blog mudrijaša koju cijenim, popljuvala na drugom blogu baš dobar esej o Gerhardu Richteru, što sam ovdje objavio, kao plagijat, pizdarija kakvu od nje nisam očekivao, pa si nisam želio priuštiti slično palamuđenje.
Ajmo na nezdravu hranu, ono u što se svi razumijemo. Na tržištu se pojavila po povoljnoj cijeni suha šunka, ne znam koje su to makinacije, al odlična je, drugarica je puno kupila pa sad radimo kombinacije, pica je prva došla na red. Danas smo pak konačno stigli nakon Berlina posjetiti majstora za sve i već prijatelja, radi sve što drugi neće, ovaj put su bile u igri drugaričine drage cipele i moji kožni pojasevi, na jednom otišla kopča, drugi se skoro prekinuo na dva dijela, još nešto je bilo, kaže za sat vremena i pita jel puno 10 eura za sve. Nisam morao pridržavati hlače na predstavljanju roditelja prvih razreda koje smo imali danas na tapetu, dobar epilog dobrog dana. Bilo je zabavno kod laboranata, jedna mama kasni kao nekada, moja bivša učenica, kratka isprika svima te maše prije sjedanja u klupu meni u nastavničkom stroju.
Inače sve skupa smo proslavili u Trsatici, uz ono što tamo najviše volim, ovaj put nisam ni panoramu fotkao, vjerni pratioci se valjda sjećaju pogleda, mislim da se prošli ručak od tamo još nije blogladio.
"Odrastajući me pogađalo što nemam duže noge." "Ali Vi imate jako lijepe noge." "I to je točno." "Hipotetski gledano, kad smo već ovako počele razgovor, da li biste iz današnje perspektive mijenjali Vaše lijepe noge za duže i drugačije?" Ne, ni u kom slučaju." "Moda Vam nije puno značila u životu?" Baš ništa. Preko 80 posto moje garderobe je crnobijelo. Iz prije navedenog razloga cijeli život sam provela u hlačama, tu me ograničavala." "i veliki pauk sa zida Vašeg apartmana je crnobijeli..." "Pauci su u mom životu duga posebna priča." "Znači možemo zaključiti, boje Vam baš ništa nisu značile u životu?" "Kako ne, pogledajte palme i svo to šarenilo boja ispod mene."
Dio intervjua prepričanog po sjećanju s June Newton suprugom čuvenog fotografa Helmuta Newtona preminuloj 2021. u 98. godini života u gradu svog izbora Monte Carlu, u svom apartmanu smještenom na 19. katu. Nakon suprugove tragične smrti u automobilskoj nesreći u 83.godini života, osnovala je u Berlinu zakladu "Helmut Newton" koja je uredila veliki muzej fotografije s pripadajućom bibliotekom u centru grada, koji je June vodila do svoje smrti.
Ove godine je muzej organizirao retrospektivu fotografija poznate modne portretistice Alice Springs, poznata je postala vrlo rano s dizajnom cigareta Gitanes, a poslije je portretirala mnoge slavne osobe, a na njoj je bio i autoportret fotografkinje bez odjeće s fotoaparatom. Vraćajući se po drugi put pred fotografiju saznao sam ono što nisam znao, pogađate, Alice Springs je bio umjetnički pseudonim samozatajne June Newton, supruge i muze Helmuta Newtona.
Bavarski gradić skoro na pola puta između Rijeke i Berlina, već drugi put smo prespavali tamo u hotelu u centru starog grada (na slici) na putu ka njemačkoj prestolnici. Ovaj put smo došli u vrijeme pučke fešte te smo najbolje mogli vidjeti lice i naličje takvih mjesta. Jezgra starog grada i srednjovjekovne zidine su odlično očuvani. Kroz uske prolaze se s autom može ući i izaći, prednost imaju oni što izlaze. U cijelom starom gradu se za razliku od parkirališta van zidina parkiranje ne naplaćuje, al je vremensko ograničenje 5 sati, mi smo došli dovoljno rano za naći mjesto pred hotelom, tamo gostima toleriraju i ostanak preko noći pa valjda ponovo broje. Van gradske jezgre živi većina stanovništva, tamo uz parkiralište su bili i veliki šatori za feštu. Fešta poput naših fešta na obali gdje je npr. ljetovao jedini automehaničar koji je taj vikend radio. Dok smo se približavali velikom šatoru koji smo u širokom luku zaobišli, pjevušio sam u ritmu muzike "Ajde mala dođi u moju sobu...", koju je na engleskom pjevušila mlada pjevaljka. Na kraju će ispasti da nije samo Bijelo dugme slavu steklo na obradama ondašnjih hitova, nego su i drugi to radili, za ovu pjesmu nisam znao.
Van gradske jezgre stanovništvo živi u obiteljskim kućama s kultiviranim šarenim vrtovima i neizbježnim vrtnim patuljcima, sve jako lijepo uređeno. Blizu mjesta fešte pak su se osjećale alkoholne pare. Fešta je pak bila zastrašujuće slična našim pučkim feštama, jedino ujutro kad smo Jin i ja šetali blizu poprišta bakanalija, nije zaudarala mokraća. Primjetio sam dok smo pak večer prije šetali da su ključne točke, očito dobro pokrivene kamerama, više puta zalijevali vodenim šmrkovima.
Provincija ostaje provincija ma gdje bila, makar izuzetno uređena i zanimljivih originalnih pravila unutar gradske jezgre, osim parkiranja ima ih još, mi smo ionako došli samo relativno povoljno prespavati.
Više ne postoji kao ni jučer. Upotrebljen je u dobre svrhe i svi su pohvalili njegov učinak. Dobro je bit poštovan.
Uobičajeno je da se jučer precjenjuje kao i prošlost koja je svakim danom nešto drugačija..
Neki dan smo spominjali mlađeg prijatelja koji nas je prerano napustio, al je barem znao da je nešto ostavio iza sebe.
Sretoh Šabota. Dok je živio i radio uJužnoj Africi imao je jedan od ponajboljih blogova ikad "budalacobanin", svima nama se blog sviđao, tek nakon njegovog povratka u Rijeku smo saznali da je blog njegov, ubrzo je kaže nešto sprčkao i blog je nestao. Svakih par godina kad se sretnemo imamo vremena za popričati. Bio je u radnim hlačama, kaže zida sebi za dograditi za rentati za iduću sezonu, ništa pretjerano, nigdje nije stalno zaposlen, nađe posao kad mu zafali za režiju i osnovne potrebe, jebiga, godinama je postao potpuno alergičan na hijerarhiju u radnim odnosima.
Odmah nakon povratka iz Berlina, sam završio na očnoj hitnoj, tako da već više ood mjesec i pol dana nemam informacije o ukrajinsko-ruskoj bojišnici, a mašile su me i dvije nogometne utakmice naše reprezentacije, moj odabir, nije bilo nužno ostati potpuno neinformiran. Šetnje s Jinom su duže, a i radi se. Puštam Jina da vodi i zahvaljujući tome shvatio sam da je Rijeka puna slijepih ulica i ćorsokaka. Ljudi ograđuju sve očito nekadašnje prolaze. Ipak moram priznati moj grad me učinio ponosnim na njega. Reprezentacija je zabila kako sam u šetnji drugo jutro saznao pet golova i nije se pucalo osim na punom riječkom stadionu. Moj sušetač i tadašnji informator je pogriješio i u prognozi da će se sve nadoknaditi bude li pobjede na gostovanju, opet je ostalo bez detonacija petardi i gorih stvari, tako se već da veseliti pobjedi.
