Nachtfresser

Bavarski gradić skoro na pola puta između Rijeke i Berlina, već drugi put smo prespavali tamo u hotelu u centru starog grada (na slici) na putu ka njemačkoj prestolnici. Ovaj put smo došli u vrijeme pučke fešte te smo najbolje mogli vidjeti lice i naličje takvih mjesta. Jezgra starog grada i srednjovjekovne zidine su odlično očuvani. Kroz uske prolaze se s autom može ući i izaći, prednost imaju oni što izlaze. U cijelom starom gradu se za razliku od parkirališta van zidina parkiranje ne naplaćuje, al je vremensko ograničenje 5 sati, mi smo došli dovoljno rano za naći mjesto pred hotelom, tamo gostima toleriraju i ostanak preko noći pa valjda ponovo broje. Van gradske jezgre živi većina stanovništva, tamo uz parkiralište su bili i veliki šatori za feštu. Fešta poput naših fešta na obali gdje je npr. ljetovao jedini automehaničar koji je taj vikend radio. Dok smo se približavali velikom šatoru koji smo u širokom luku zaobišli, pjevušio sam u ritmu muzike "Ajde mala dođi u moju sobu...", koju je na engleskom pjevušila mlada pjevaljka. Na kraju će ispasti da nije samo Bijelo dugme slavu steklo na obradama ondašnjih hitova, nego su i drugi to radili, za ovu pjesmu nisam znao.
Van gradske jezgre stanovništvo živi u obiteljskim kućama s kultiviranim šarenim vrtovima i neizbježnim vrtnim patuljcima, sve jako lijepo uređeno. Blizu mjesta fešte pak su se osjećale alkoholne pare. Fešta je pak bila zastrašujuće slična našim pučkim feštama, jedino ujutro kad smo Jin i ja šetali blizu poprišta bakanalija, nije zaudarala mokraća. Primjetio sam dok smo pak večer prije šetali da su ključne točke, očito dobro pokrivene kamerama, više puta zalijevali vodenim šmrkovima.
Provincija ostaje provincija ma gdje bila, makar izuzetno uređena i zanimljivih originalnih pravila unutar gradske jezgre, osim parkiranja ima ih još, mi smo ionako došli samo relativno povoljno prespavati.