Nachtfresser

Svake godine neki cirkus oko divljih životinja tamo, već par dana pratim potragu za navodno viđenom i snimljenom lavicom, portali objavljuju kako se ponašati pri eventualnom bliskom susretu, na twitteru je najpopularniji upit jednog šaljivdžije, sretne vas lavica i uljudno pita za put do Springerovog nebodera (to je najzloglasnija novinska izdavačka kuća), što ćete joj odgovoriti, prvi komentator odmah tristotinjak srca odnosno lajkova, zaustavit ću joj i platiti taksi i zaželjeti dobar provod, dalje stotine komentatora dokazuju da Nijemci nisu baš bez smisla za humor. Sad je izvjesno da uskoro ipak putujemo, ovo sam shvatio kao uzbudljivu uvertiru, Berlin u opsadnom stanju zbog lavice, međutim stigle su nove vijesti, obustavlja se aktivna potraga, dvoje eksperata je pogledalo video snimke i prosudilo da se po konturama, gotovo sigurno, radi samo o većoj divljoj svinji, a te tamo u zelenom velegradu nisu više ni vijest dana. Piše jedna bavarska eks piratica, dok svi normalni bježe iz velikih gradova ljeti na more, eto ima čudaka koji to rade obratno. Neka vas, mislim si ja, trebat će napuniti proračun da uz sve te lopove, ostane nešto i za mirovine radnih ljudi.

Prije par dana mi je ostao u glavi komentar američkog mladog turista u Splitu, koji je upozoren da ne smije gol do pasa šetati centrom: "Nemate pojma koliko sam platio ovu tetovažu i ne pada mi na pamet skrivati je na ljetovanju." Ne znam kako je to završilo, ovi dolje su navodno prilično rigorozni čuvari morala.
Jednom me u diskusiji o tetovažama prije maturalca za Amsterdam jedna učenica pokušala poklopiti "argumentom", u diskusijama o urbanom i ruralnom, Vi i u kulturi i glazbi pogotovo zastupate urbano, pa eto u mom "urbanom" društvu većina starijih cura ima tetovaže, ja nisam vidjela tetoviranu seljančuru, osim pijandura koji u srcu imaju armiju. Navodno ih ima koliko hoćeš po narodnjačkim klubovima, odgovorio sam istom mjerom i naveo da argument ne drži vodu. U selima pored Vareša u Bosni, znatno duže od jednog stoljeća, generacije žena se tetoviraju, između ostalih tetovažu je imala i mama moje kratkotrajne bivše cure. Jedan ne baš anoniman pisac mi je u birtiji pričao da je to uobičajeno i u drugim krajevima srednje Bosne, žene su se po njegovom, a i on je to od nekog čuo, tetovirale da bi se razlikovale od onih iz "poturčenih" obitelji. U vrijeme pokojne Piratske stranke velika većina članica i članova je bila istetovirana i s ponosom su pokazivali svoje tetovaže, drugarica i ja smo bili izuzeci. Završit ću priču započetim, iz mog razreda iako je bio "najurbaniji" na kraju se nitko nije tetovirao u tom raju tetovaža, ne, nemojte misliti da sam bio ponosan, ja iznesen svoj stav, a onda sam indiferentan kako će se stvari odvijati.
Jučer je Zagrebom, Slavonijom i još nekim krajevima države protutnjalo nevrijeme. Pratio sam sa strepnjom, najprije sam saznao da su moja omiljena blogerica Ani ram kao i njeni dobro prošli, to me zbilja razveselilo. Odustao sam od posta planiranog jučer kad sam saznao da je jednoj drugoj isto bivšoj blogerici potpuno uništen vrt, danas ću objaviti fotku planiranu jučer, koja je jučer mogla djelovati kao provokacija, mini rajčice ubrane samo jučer u vrijeme ručka, koliko puta sam upotrijebio riječ jučer, ne neću kontrolirati rečenice, danas imam pametnija posla. Ani je na jednom portalu pisala o nečemu što me uvijek tjera na razmišljanje, ljudi su se okupljali poslije nevolje, nudili pomoć jedni drugima, izuzetna pozitiva koja normalnim danima ne postoji.
Mi se i dalje pripremamo za skori put, ne tražeći uvijek optimalna nego rješenja koja si možemo priuštiti, jučer nam je vulkanizer zamijenio mjesta prednjih i zadnjih guma univerzalki.

Svaki put kad se u vrtu pojavi dosadan posao poput pljevljenja ili birkanja lovora za darove dođe mi u glavu hit mog djetinjstva "Trla baba lan" Korni grupe. Jednom sam potiho isto tako na sjednici komentirao jedno dosadno izlaganje. Poslije mi je kolegica rekla da je dovoljno stara da bi se sjećala te pjesme, al nikad nije shvatils što bi to značilo. Ništa, to je samo rokenrol, odnosno pop muzika, reagirao sam na prvu, s pravom je konstatirala, najlakše je tako odgovoriti, na taj način bi i ja mogla biti jezičarka. Uozbiljio sam i konstatirao da to dolazi od glagola trljati, ona je odgovorila da misli da se lan baš ni ne smije trljati, zaključio sam, Hjuston, onda imamo ozbiljan problem.

Nedavno je "najaktivniji suradnik" možda i najčitanije specijalizirane riječke stranice, inače svestrani intelektualac koji se izgleda u sve kuži, postavio pitanje i naišao na opće odobravanje, zar nikome zbilja ne smetaju te zgrade silosi, koje toliko narušavaju konture našeg lijepog grada. Znajući mentalitet naših blogera odmah ću odgovoriti na nepostavljeno pitanje, zašto,ako mi smeta legitimno postavljeno pitanje, nisam tamo ušao u diskusiju nego kukavički piskaram ovdje gdje ionako nitko ne čita. Zato što tamo nema smisla, a ovdje ionako propitkujem svoja razmišljanja. Čim je post objavljen odmah je desetak ljudi reagiralo i prolilo žuč po arhitektonskim rješenjima prošlih stoljeća, jedan junak je izustio da su silosi ipak u funkciji, reagiralo se u stilu, onda ih pak ofarbati, mi barem imamo umjetnika na izvoz.
Šetajući psa sam saznao od čovjeka koji dolje radi, da ne samo da su silosi i sušare u funkciji, nego bilježe popunjenost kao u najboljim vremenima, nešto poput turističke sezone koja je i u Rijeci u punom zamahu. Inače prije par godina, nešto prije pandemije, u organizaciji Goethe instituta u Zagrebu je gostovala izložba renomiranog njemačkog fotografa na kojoj su tematizirane napuštene i devastirane tvorničke hale kojima prostor bivšeg DDR-a obiluje.
Izložba me oduševila i dobio sam ideju prošetati ciljano industrijskom zonom svog grada, te fotografijama napraviti na blogu paralelu s tad aktualnom izložbom u Zg. Možeš misliti, uglavnom je to zapušteno, devastirano i što je najvažnije zaključano, stanje se nazire kroz rešetke i slične estetske dodatke.
Mene osobno čudi zašto to nije porušeno, pa nalazi se na atraktivnom pomorskom dobru, bilo bi to lako prodati.
p.s.
Uobičajeni dodatak s važnim životnim stvarima, sinoć je bio gotov izuzetno ukusan kolač, kreiran kao kombinacija postojećih i već imenovanih i uljepšao mi večer...

Nastavljam se na prethodni post, ovako su izgledale prve pješačke oaze, ova u Bergmannstraße, kad su se 2019. dvosmjerne ulice pretvarale u jednosmjerne, još nije bilo radikalnih rješenja sa zatvaranjima, sad se odvijaju retrogradni procesi, pobijedila je "stranka vozača" CDU, kamioni odvoze ovakve oaze, to je problem gubitka na izborima, zajedno s gubitnicima odlaze i njihova dobra rješenja. Kod nas je sreća, obično se nizakim ne žali, jer nema baš nekih razloga. Meni je npr. u dobrom sjećanju ostao "seljak" Strugar kao ministar zbog jednog parcijalnog rješenja, preporučio je po regijama koji se drugi strani jezik uči, u Istri je bio talijanski, kod nas njemački, naravno da mojim kolegama u Istri to nije bilo pravo, ali eto, od silnih ministara se nije imalo ništa pozitivno upamtiti, samo ovakve stvari kod kojih si osobno imao sreće.



Berlin 2019. Bergmannstr., fotografirala drugarica, čisto zbog onih neupućenih koji i mene optužuju za skidanje fotki s interneta...

Friedrichstraße je jedna od najvažnijih ulica u centru Berlina i nakon ujedinjenja su je smatrali prometnom žilom kucavicom, jedna od paradigmi koje se nisu propitkivale. No eto, vremena se barem u Berlinu jako brzo mijenjaju, stranka Zelenih je osvajala kvart po kvart i uvodila na svom teritoriju neobične zabrane, kao onu voženja kofera na kotačiće, te posljedično postala važna karika bivše berlinske vlasti. Realizirali su i "nemoguće", zatvorili ulicu za promet, pretvorili je u pješačku zonu, ubacili klupice. Očekivani potpuni prometni kolaps je ipak izostao, nemoguće je ostvareno. Onda se dogodilo silvestrovo 2023., opći kaos od pucanja i petardi do prije par godina nezapamćen u Berlinu, uvijek su za to bili krivi sporadični afrikanci i zatucani balkanci, policija je bila nemoćna, nesigurnost na ulicama, i vlast je na izvanrednim izborima pala, CDU je nakon čudnih pregovora dobio gradonačelnika i jedan od prvih poteza nove vlasti, inače u koaliciji sa socijaldemokratima, je bio ponovno otvaranje ulice za promet.
Zeleni kao gubitnici su naravno optuženi za enormno trošenje proračunskog novca za propali projekt.
Christopher Lauer, bivši član Pirata, sad istaknuti član vladajućih socijaldemokrata, opisuje na twitteru kako se prije par dana morao uputiti autom u grad, inače Berlin ima moćan javni prijevoz i većina domaćih izbjegava vpžnju autom u centar. Milio je gradom mada je kroz Friedrichstraße bila još ponajmanja gužva, tu je mogao stisnuti gas do 30, navika je vrag, većina je već navikla izbjegavati tu ulicu, sad ću opet dodati "nepovezani" komentar po kojima sam poznat, isto kao u Kini gdje je odavno kao sad ekonomski neopravdana ukinuta državna politika jednog djeteta, svejedno parovi sad odlučuju u gradovima maksimalno za dvoje, no prosjek je niži, sad više odjednom to ne ide "po narudžbi". Ljudi su komotna i prilagodljiva bića, te se nove navike brzo prihvaćaju. Lauer se do cilja vozio prosječnom brzinom oko 20km/sat, iako nije bila špica i sad se pita jel im trebalo to vraćanje na staro. I djeca se tamo lijepe na ulice, uglavnom petkom, ali to nije ovaj put bio slučaj
Komuniciram s Nijemcima, pripremam se, mada ću morati ograničiti, povećao sam slova na kompu, nije to dobro.
Kraj obično za važne životne stvari, male rajčice se crvene kao lude, volovska srca su napali nitko drugi nego mravi, dobio sam savjet za limunove kore staviti okolo, probat ću, mada sam skeptik.

Napokon je stigao i Jinov termin, od jučer i on i ja lakše dišemo, on nakon šišanja, ja jer mi je počeo godišnji.
Još je Fromm pisao da se jako zloupotrebljava umijeće prilagodljivosti ljudske prirode, uvjeriti čovjeka da voli raditi ono što mu društvo nameće da mora raditi. Ipak postoji kod nas ne zanemariv postotak sretnika koji obožavaju svoj posao i posvećuju mu često i petnaestak sati dnevno, gori su mi samo oni privatnici koji su uvjereni da su tako sposobni po prirodi sami kovači svoje sreće, dok samo nesposobni propadaju, naravno dok jednog dana i oni ne dođu na red.
Ja sam odabrao svoje zanimanje, ali nisam odabrao administraciju, birokraciju i sve besmislenije zahtjeve odabranih predstavnika društva, koji kako kaže poznata vinkovačka profesorica uglavnom nisu ni radili u struci.
Zato sam od jučer odbacio zbilja nepotrebni jaram i lakše dišem, ništa mi neće nedostahjati i mogu se posvetiti ljepšoj strani života. Naravno tu se pojavljuju problemi druge prirode, za njih rješavati ipak imamo neki izbor, veći manevarski prostor. Budući da naš pas, pa već i mi, imamo dosta godina, uobičajeno putovanje u jedan dan do Berlina će ipak, kao već još od par godina prije, vjerojatno otpasti. Jučer smo tražili na netu smještaj negdje oko polovice puta. Zanimljiv problem, do sad nismo išli za tim, svugdje se rezervacija stornira u 18 sati,ako ne plaćamo preko kartice. Volimo komotno putovati, put je cilj što reče jedan mudrac, izbjegavamo koristiti kartice ako je ikako moguće, tako da smo odlučili riskirati.
Ponašamo se kao da je Berlin već potvrđen, mada još nije. Jučer smo Jina čekali u parku ispred Guvernerove palače, kupili smo rashlađene male bočice s našim pićima Radenskom i Švepsom i u njih ćemo dolijevati piće tijekom puta, još nas nije dovoljno prestrašila antiplastična kampanja. Moram izraziti zadovoljstvo što u Sloveniji još nisu ekološki osviješteni poput naše avangarde, kupujem uobičajeno Radensku 1,5 litara i čep nije ekološki pričvršćen.
Prije nego što smo se skrasili u hladovini parka, prošetali smo Korzom. Meni nekad najcraži dio grada djeluje zastrašujuće, van svake estetike, jučer sam na prvu upotrijebio riječ odvratno.
Prvu fotku sam napravio tek kad smo se penjali prema Guveru i salonu za pse Zmaja, mogu ih preporučiti, godinama smo im vjerni. Slija s pješačkog, malo ljetne mode...

Sve češće se na blogu, kao nekad u dobra stara vremena, održava privid diskusije. Razlika je u predvidljivosti, mi sad unaprijed znamo, kad vidimo temu, s izuzetkom dva tri blogera, kakav će biti stav pojedinca. Ta predvidivost se brka s onim "ja imam svoj stav iza kojeg stojim". To znači samo da igraš ulogu koju si odabrao i s tobom je unaprijed besmisleno upuštati se u bilo kakvu diskusiju. Kod ranijih produktivnih blogera je ipak to izgledalo malo drukčije, karte su slično bile izmiješane, ali samo okvirno. Tako mi je npr. jedna blogerica, sad moja dobra prijateljica, inače u javnosti percipirana kao istaknuta sudionica domovinskog rata, postavila pitanje odakle mi ideja da napišem da je desničarka, ona uopće ne razmišlja u tim kategorijama, u nekim pitanjima je desna, ali u drugim pak dijeli lijeve stavove i navela mi privatno neke primjere što sam ja prihvatio, dok sam ja npr. kao "eksponirani ljevičar", što je stvarno prenapregnuta konstrukcija, stajao na njenoj strani u diskusiji kontra "mojih" feralovaca u Puli. Druga, njena sumještanka, je na blogu pak igrala ulogu konstruktivne desničarke i antikomunistice, s njom sam imao etičke svjetonazorske rasprave, u jednom je momentu pukla, iskopala moj privatni broj telefona i prijetila mi tužbom, ali ne oko svjetonazorskih ili ideoloških prijepora, nego kritike iz područja njezinog "zabrana", ulaženja u područje njene struke. To danas djeluje smiješno kad vidimo da svaka baraba pljuje na blogu o npr. učiteljskoj struci. Uglavnom u skoro svakom odgovoru tih polemika se krio neki argument koji te tjerao na razmišljanje, recimo zahvaljujući Draženu, sad spominjem samo aktualne blogere, ipak sam izbistrio i čak korigirao neke stavove, neki kao Vjetar npr, sad oko smrtne kazne, Annaboni, Morska me "tjeraju" da njihove komentare čitam komotno preskačući komentare onih na koje se isti odnose. Pozitivka uvijek nameće zanimljive teme, no kao post i kod nje su kratki komentari, to ne preskačem, a ostali apolitični postovi koje komentiram su mi kao praktična razmjena savjeta daleko zanimljiviji i naravno korisni.

Upisi su trebali završiti u 12 sati, ovaj put se moglo sve elektronskim putem obaviti, moglo ali, svašta je stizalo daunlodano u školu, dobro nije bilo Sevkinog filmića, vidio sam naslov Eurovog današnjeg posta, nisam stigao još pogledati, uglavnom ja sam oko 15 obaviješten, "imamo Hrvatsku". U tom momentu sam užasnut dopunjavao na kompu e maticu, nešto mi s vidom danas nije bilo u redu, držao sam tipkovnicu u zraku da bih nekako vidio tipkati slova, nadao sam se samo da nitko neće ući u "malu" zbornicu i pitati se što radim, ipak većina je nakon završenog zadnjeg NV, osim naravno onih koji su radili na upisima, odjurila svojim domovima, i onda stiže radosna vijest. I sad dok ovo tipkam, stanje s vidom se nije u potpunosti normaliziralo, još bi mi samo trebalo zezanje s tim kad se treba početi psihički pripremati i pakirati za još uvijek nepotvrđeni put. Jin sutra ima davno prije zakazan termin za šišanje, ni on zadnjih par dana nije najbolje, a ne dopušta pregled šapica, sutra ga čeka i kupka kod tete.

Dobio sam rješenje, prekosutra mi počinje godišnji, situacija oko norme mi normalno još nije riješena, zabavlja me ije i je, zašto je u imenici je, a ovo drugo ije. Sjećam se kao nadobudni student sam kod reforme jezika zastupao drukčije rješenje tog famoznog jota, još uvijek mislim tako, jer nam je dobar dio naroda zbog tih, ipak gluposti, polupismen, al eto, ništa u tom smjeru nije riješeno.
Dok sve ide dobro s druge dvije vrste rajčica, volovska srca su sve teža, jedna grančica je neprimjetno klonula na zemlju i jedno je nažalost strunulo, sad je drugarica napravila praktično muzej, sve se vidi, na drugoj fotki je dio toga. Prvu sam fotku snimio kao dokaz, ako ih ne uspijemo konzumirati, da su dobro uspijevale, da sam napisao uspjevale pola naroda, a možda i više, ne bi ništa primijetilo, zbilja su te nedoumice suvišne.
Ponosan sam na sebe, ne dam se više uvući u blogovske polemike, danas me baš vuklo, al ne dam se više uvući u loše društvo. Možda bude post, al vjerojatnije ne...

Ne slavimo ništa, ništa se odavno ni nema za slaviti. Upisi za nas koji predajemo strane jezike koji nisu engleski prošli katastrofalno, nastavlja se trend od prošle godine. A valjda ćemo za tu zadnju godinu doći do norme i oprostiti se sa sustavom kao i ovi prije mene, koji ne dolaze na razne proslave povodom uvijek novih školskih uspjeha, koja su to čašćenja u ona mračna vremena i oproštaji bili.
Susjed slavi useljenje, odojak je jedina poveznica od vremena trulog socijalizma do danas. Mi se častimo i slatkim, naravno našim, dok nas i to ne dođe glave.
Pojavio se tračak nade i za Berlin, tamošnji prijatelji zovu u goste, Nijemci, barem progresivno nastrojeni ne gledaju samo svoje interese poput većine Hrvata, kako se samo vremena mijenjaju, ja se sjećam onih kad smo mi bili oličenje empatije. No kao i uvijek, sve super, ali treba uskladiti neke detalje. Klimu u autu smo popravili.

Izašli smo jučer nas troje na ručak, uvodna fotka, iako nije izuzetak u gradu, ne treba vas dovoditi u zabunu. Rijeka, saznajem od osobe koja je "iznutra" ruši sve rekorde po posjećenosti turista,Split trenutno zbog onog dvodnevnog festivala jači, ali ovdje se za razliku od dolje, ne trude previše potjerati strance doma. To što privatan smještaj nije popunjen, kao ni dio hotela druga je priča. Birtije osim onih sa stalnom klijentelom i onih tik uz more propadaju, evo zatvorio se i kafić s lijepom terasom uz Lidl čiji se gazda zbilja trudio.
Mi svoj restaurant biramo po ambijentu i zbilja dosta dobro pripremljenim, za Hrvatsku kvalitetnim ćevapima, koji su ujedno i najjeftinije jelo, eksperimentirali smo mi i s platama, te raznim "vrhunskim delicijama" koje su u ponudi, ali neka, hvala. Za vrijeme bivšeg vlasnika su ražnjici bili odlični, bit će zanimljivo vidjeti što će dominirati kod budućeg, jer kod restauranta jedina stalna je promjena vlasnika nažalost, samo ovi s dostavom se prirodno još drže. Uz ćevape smo imali sezonsku salatu, zabavljali smo se usput analizirajući što još ne uspjeva u našem vrtu, nije čak ni loša, al mi se salate nekako ne da fotkati. Zato evo, ono što obavim prije nego što sjednemo, snimanje za pogledom.







Na fejsu sam objavio samo prvu fotku kreirajući javno mijenje, bilo je negodovanja što nema hrane, naravno ufotkano je:

Sve što radimo s dizanim tijestom se često pretvara u dramu, al su rezultati sve bolji, posebno otkako ja u kritičnim situacijama uskačen upomoć, a i Jin bogami u skladu s ozbiljnošću trenutka rezolutno zalaje, ovo je ispalo perfektno, ja sam jutros u kombinaciji s nareskom preskočio kruh.
Naravno ja uvijek sve pokvarim s obaveznim slatkim poslije u obliku kupovnog sladoleda.



Odmara i umorni pomagač...



Jutros još jedna grdosija od broda, ovog sam upamtio po imenu, dolazi već par godina "Mein Schiff".

Šetnja do vrta, odnosno kod nas penjanje uz brodske stepenice do njega, vidjeti je li se što od jučer zacrvenjelo, vjerojatno će se neki od vas zabrinuti, no bez brige, tako su ukusni i ima ih uostalom različitih sorti, neće nam dosaditi.



Ali zato su za ručak bili zadnji vrganji iz zamrzivača, prigodno ne samo aranžirani.



Jučer nas je čekala u sandučiću stana u kojem smo do prije dvije godine stanovali, čekala jedna "avijest" HPT koju nisu ni jutros u pošti znali dešifrirati niti odrediti datum kad je navodno pokušana dostava. Zajedno smo ljubazna službenica i ja zaključili da je, što god da je, vjerojatno vraćeno na poreznu upravu na rivi 10.



Lijepa šetnja, već je dražesno upeklo, al svako zlo za neko dobro, snimljeno par fotki, što bi rekle neke "topice", onako kako se ne smije fotkati.





Teti s porezne je isto tako bila enigma, što mi je to moglo stići, jer po onome što ima u kompjutoru, niti sam dužan porez niti imam neki povrat poreza. Kaže javio sam se, što se njih tiče sve je u redu, a valjda će mi ponovo tajonaneznatko poslati isto. A što ako dobijem i kamate za neznamšto, zavapio sam odlazeći iskusni ja.

Dosta sam deprimiran, dva malo rasterećena radna dana, više vremena za razmišljanje, sve je realnija mogućnost da ljeto potrošim na Jadranskom moru. Pokušavam gledati pozitivno, pao je prvi kupanac ove godine, Jin se na psećoj plaži pokazao pravim gospodinom i lijepo se družio, ljudi djeluju prilično tolerantno mada na plaži nema hladovine, tu je stalni gost i bloger Miško sa svojom kujicom, to je donekle podnošljivo, u svakom slučaju bolje nego na "mondenim" plažama, a sudeći po cijenama sve su na Jadranu takve. Uživat će se i u plodovima vrta, ako ne tresne nova tuča, i to je pozitiva. Rijeka je ljeti i puna kulturnih događanja, u svakom slučaju bolje nego cajke i šund po otocima i drugim šampionima turizma, ali sve to nije to. Ne možeš pobjeći od medija i trule društvene klime koju tipična ljetna sparina potencira, a koja je porodila toliko ljetnih svetkovina i praznika, pokušavam biti blag i optimističan kao naš premijer danas.
Bit će u redu, bit će sve u redu, svakim danom nam je sve bolje, zar ne osjećate koliko nam je bolje.
I duhovnost u ovoj državi ima sve veću prođu, ne znam jeste li pročitali jednu od glavnih vijesti u jako čitanom mediju, novinar Margetić kojeg su proganjali kao Hrvatinu i židova, od sad će biti proganjan kao onaj koji je promijenio ime i prešao na pravoslavlje. Ja sam ga upamtio kao slavljenog hrabrog svjedoka protiv bivšeg predsjednika i prvu osobu na kojoj sam prelomio i prestao potpisivati peticije koje su mi slali poznanici, kao student sam potpisao i za Šešelja i za Tuđmana, vrijeme je bilo za prestanak mladalačkih greški.
Zbog ova dva rasterećenija dana, čeka me zbijen raspored do sredine mjeseca, kad počinju ferije. Olakšavajuća okolnost je što ovaj put odmor ne očekujem s nestrpljivim iščekivanjem.
Ipak nismo tipični Hrvati, s nama se nikad ništa ne zna, možda bude bolje no ikad, ha,ha, prokleti Marks i ekonomske zakonitosti.
Za kraj dvije fotke s jutarnjih šetnji, možda uskoro i ovakvo "izazovno" odijevanje zabrane, dosta mojih blog ilustracija su ostale dokumenti sve udaljenijeg vremena.

Šetamo gradom moj pas i ja, ja izbacujem nagomilani bijes iz sebe, on još uznemiren noćašnim nevremenom i nebom išaranim munjama i prožetim grmljavinom reži na kolege slične sebi. Meni kroz glavu grmi stara ogorčena pjesma neprežaljene Ingeborg Bachmann "Reklama" i "bez brige, budi bez brige".
Jedna žena u austrijskom hotelu u gradu u koji bismo možda otputovali na jednodnevni izlet povodom književnog festivala za koji je moja drugarica saznala gledavši u kasne noćne sate "Arte" ili "3Sat) program da nismo imali kvar na autu, spomenuta žena se upitala, odakle joj fleka na svečanoj haljini.
Vrativši se iz šetnje išao sam na net, i vidi čuda, vijest o dodjeli prestižne književne nagrade Ingeborg Bachmann u austrijskom gradiću Klagenfurtu. Dobila je 36.godišnja Njemica Valeria Gordeev s pričom "On čisti" o opsjednutosti muškarca koji brine o mami i sestri, njegovom neurotičnom čišćenju.
Idem guglati, živi i radi u Berlinu, roditelji su joj sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustili Sovjetski Savez, priča inače, našao sam je, izuzetno zanimljiva, dio je romana koji baš završava, a radnja mu se odvija djelomično u izmišljenom institutu za održanje Lenjinovog tijela.
Idem pisati ime na fejs, postoji, ne pojavljuju mi se zajednički prijatelji, svejedno iskušavam sreću. Na moje veliko iznenađenje, poslije saznajem, na putu je kući, prihvaća prijateljstvo. Uspijevam uloviti njen odlazeći "story" u kojem opisuje kako je došlo do fleke na njenoj haljini, pokušao sam još jednom pogledati, nisam bio siguran više koja vrsta sira je bila u pitanju, ali iščezlo je u beskraju mreže.

Kažu da je danas u Rijeku uplovio jedan od najvećih putničkih brodova uopće i najveći koji je ikad uplovio u Rijeku. Nisam bio u gradu, a na portalima sam na obali vidio samo program organiziran za doček turista i mnogobrojne goste, nisam usidren brod u luci. U Rijeku zadnjih godina uplovljava puno kruzera i dosta njih mi je izgledalo veće od ovog broda.
Prve dvije fotografije sam snimio s dosta udaljenih pozicija, jednu na početku, drugu pri kraju šetnje s Jinom. Treća je snimljena kroz moj prozor prije više sati, još uvijek je na istom mjestu.
Enigmu oko veličine broda mi je riješila objavljena slika broda snimljena dronom izbliza na jednoj fejs grupi, zbilja izuzetno velik brod. Filozof i fizičar Feyerabend je upozoravao na opasnost apsolutiziranja vlastite spoznaje i pisao protiv metodske prisile u znanosti. Između ostalog dosta saznanja se ranije baziralo na promatranjima preko teleskopa i tako stvarale danas važeće teorije, a mjerenja su se pokazala pogrešnim.
Oko broda se vode iste diskusije koje vode uglavnom istoi akteri, svi sigurni u svoju istinu, je li ovo dobro za Rijeku ili veliki brodovi donose samo veliko zagađenje. Koliko troše gosti je diskusija izlišna, jer nedjelja je i kao nekad u centru ništa ne radi, trgovački centri nisu na dohvat ruke. Organizirani su im neki izleti, al od toga šira zajednica nema koristi.
Sad se pitam koliko je velik ovaj brod, snimljen s mog balkona u ravni s prozorom:

Ražnjići kao specijalitet kuće i prve ovogodišnje izuzetno ukusne rajčice iz našeg vrta...