ponedjeljak, 21.05.2018.

Voda otkapljava



Ističu valjda zadnje kapi vode sa šumskog izvora. Prvo je tekla u potocima, nakon zimskog zamrznuća se pipa ne može zatvoriti, nije valjda ničija, nikog za popraviti. Sad kad da dođu suše, presušit će valjda i ona. Šteta.
Ovaj tjedan je ionako gotovo s prirodom, počinje zabava s administracijom, jutros mi je probava ono sve pet, a i mom vjernom psu. Sjetio sam se jučer u Gorskom Kotaru jedne pjesme napisane davne 1978. pod nazivom "Stari hipik". Naime par godina ranije kao srednjoškolcu mi je u tadašnjem "Čik"-u ili "Zum"-u, nisam više siguran, pjesma "Hipi djevojka" proglašena najboljom u novogodišnjem broju, urednik rubrike poezije je bio legendarni Duško Radović, slijedilo je urednikovo pismo hrabrenja da nastavim pisati, čuvala ga je dugo pokojna mama, no kako mi je po smrti roditelja sve pokradeno, nestalo je i to, ostalo u sjećanjima. Nakon uspjeha pjesme postao sam jako popularan, posebno u ženskom dijelu svog društva, no takva slava ne traje predugo.
Upisao sam studij i ostao u tom društvu freakica i freakova, koje su preovlađujuća normalna mladež i svi roditelji smatrali problematičnim.
Jednu od onih usamljeničkih večeri sam razmišljao mlađahan o starosti i napisao pjesmu "Stari hipik", koju nigdje nisam slao niti objavio, prije par mjeseci sam je sređujući neke stare fotke pronašao i naravno, sad opet nemam pojma gdje sam je ostavio.
Uglavnom zastrašujuće kako je sve pogođeno uz naravna pretjerivanja "u vrtu samo jedan cvijet", cvijeća posebno samoniklog ne fali, uz rimovanu poantu, "daleko je normalan svijet." Daleko sam naravno i ja od hipika, al princip življenja je pogođen, sve su ostalo nijanse.
10:10 | Komentari (9) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.