Evo par riječi konačno i o izložbi zbog koje smo putovali u metropolu i prostoru u kojem je smještena. Na prvi pogled mi se svidjelo što je direktor Klovićevih dvora koji se igrom slučaja nalazio tamo kad smo mi stigli odmah potvrdio da su u cijelom kompleksu, osim prostora same izložbe, psi dobrodošli, te da i on sam ima psa. U odnosu na provincijalni Inter liber gdje se ne može s psima ući ni na blatnjavi sajamski prostor veliki pomak, s druge strane ipak je najugodnije na sajmu knjiga u Puli gdje nema nikakvih ograničenja, ne bi vjerojatno ni ovdje bilo, ali kod muzeja se radi o međunarodnim standardima (tu je opet bienalle u Labinu pozitivan izuzetak, al radi se ipak o Boysu i avangardi, ne smijemo biti neskromni).
Izložba je na drugom katu, osim direktora upadaju u oči i izuzetno simpatične i susretljive hostese, il ne znam kako bih ih nazvao. Smeta donekle potpuna zabrana fotografiranja, al to nije zagrebački specijalitet, postoji i u nekim berlinskim muzejima, zabrane su da se krše. Već sam napomenuo da sam zbog Jina bio ograničen vremenom pregleda tako da sam potpuno zanemario kiparstvo, ionako me ne zanima previše, kolege kažu da je Meštrović dobar i da je na tom području dobro napravljena usporedba radova bečkih i zagrebačkih autora. Ja sam ciljano išao na Klimta i hrvatske autore. Izbor Klimta naravno ne može impresionirati nas koji smo hodočastili u Beč zbog tog autora,tu je možda najzanimljivije iz kojih su privatnih hrvatskih zbirki radovi posuđeni, neko mi je čini mi se rekao da je jedan rad što sam spomenuo u razgovoru iz Kurjakove zbirke.
Prema Vlahi Bukovcu sam imao neki zazor kao prema dvorskom autoru, no sad mogu reći da mi je na ovoj izložbi definitivno najzanimljiviji, slika koju prilažem je njegova, malo je mutna jer nisam mogao otvoreno fotkati pored budnih čuvarica, ta slika me kupila odmah čim sam je iz daljine primjetio.
Usprkos Bukovcu, rekao bih, ne vrijedi 40 kuna, koliko navodno košta pojedinačna karta, mi smo koristili više raznih popusta. Dalje malo su mi nategnute usporedbe Zagreba i Beča, Beč je uvijek bio mnogo provokantniji, recimo Wedekindovo "Buđenje proljeća" iz razdoblja koje se ovdje navodi, bilo bi i danas zabranjeno u zagrebačkim kazalištama, da ne govorim npr. o Schieleovom slikarstvu. Strauss možda da, al to je nešto drugo, poznamo je da Straussu starijem ni nacisti nisu bili mrski.