četvrtak, 23.02.2017.

Kad ništa ne možeš



Uh, danas je užasan tmuran dan koji ne može proizvesti ništa drugo sem nervoze, popodne sam na seminaru, jutros se Jinu baš nije šetalo, nije obavio najvažnije, sad će me se načekati dok se vratim. Nekad zlatnih osamdesetih seminare su nam vodili Nijemci, Austrijanci i Švicarci i dalo se svašta naučiti, npr. i kako Švicarci bezveze rade, nivo koji smo mi sad dostigli, sad predavanja drže oni koji koji skupljaju bodove za napredak koji iznosi par stotina kuna po plaći, treba biti majstor prikupljanja dokumentacije svega što se boduje. Je, na državnom seminaru prošle godine je bilo jedno zanimljivo predavanje mlade profesorice s čudnim pristupom, poslije sam saznao da je na svojoj školi dobila pismenu opomenu pred otkaz.
Iskoristili smo zadnje lijepe dane za Sveti Križ, brdo iznad Rijeke, malo je čudan bio osjećaj da se tih dana gore samoubio taj jedan kojeg je policija tražila blokiravši cijeli kraj, zbog navodnog ubojstva supruge, naravno birtijska čaršija je imala drugu verziju priče, droga i to, naravno jadna djeca koja ostaju. Prisjetio sam se svih samoubojstava u svom okružju, a bilo ih je, ne normalno, mozak ne pita u kom će smjeru kad se zalaufa, filozofski odlutao, na Camusovom tragu, o tom pitanju, visina potiče osjećaj malenosti. I kao da je droga krivac, vežu je uz većinu priča, sjetio sam se jedne uz koju su je isto glupo spominjali, bila je to besmrtna ljubav, hipersenzibilni prijatelj je morao na odsluženje jebenog vojnog roka, poslije nekog vremena pobjegao je na "odsustvo", nešto je krenulo u krivo i objesio se. Mjesni hodža je zaključao groblje, nas nekolicina s lijesom, a zatim cijela tužna kolona, smo preskakali ogradu.
Eto, nisam znao kamo će me odvesti post, nisam od onih koji znaju planirati život i napredovati u istom. Nadam se da će moja mala herojčina sa što manje problema izdržati do navečer, više se tu ništa ne da napraviti.
10:54 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.