ponedjeljak, 23.01.2017.

Mikine stepenice



Za popeti se na neku naizgled nedostižnu visinu, uvijek postoji trik, tako sam naučio i često se sjetim Mike Antića i njegovog slabo spominjanog romana, izašlog među šund romanima na kioscima, tako mu se junak popne na stijenu iznad nekog dalmatinskog mjestašca, iako sve izgleda preravno, preglatko i nemoguće. Ostalo mi je u glavi da to divno djelo nije mogao objaviti u nekom kvalitetnijem izdanju i da je samim tim osuđeno na nebitnost u bibliografijama. Radi se o nekim stepenicama prema nebu, al to je bio naslov pjesme Led Zeppelina koje sam tad slušao, njegov naslov je drukčiji, on nije bio amater i prepisivač poput današnjih velikana.
Jednom davno legendarni sarajevski nasilnik nadimka Aga, podmetnuo je navečer mojoj prijateljici Zdenki pred Kaktusom u Skenderiji nož pod grlo i maltretirao je, bila je sama i bespomoćna. Drugi dan sam ga išao potražiti sa svojim društvom usprkos njezinom negodovanju i potrefilo nam se. Nas je bilo jedan više, al ovaj koji ga je poznavao i koji ga je pokazao, je nakon prvih udaraca zbrisao pa smo bili kvit. U toj gužvi, kao što to obično biva, ja sam dospio u bezizlaznu situaciju oči u oči s Agom, dok su njegovi dobivali batine. Jbga rekoh, opsovah pogledavši u točki prema nebu, paralelno s njegovom glavom. Upalila prastara fora, već je imao skakavac u rukama, al je skrenuo pogled i dobio nogom u jaja, kratko pokleknuo dovoljno da ponovo dospijem u ravan svoje nadmoćne grupe, već je dolazila milicija i svi smo se razbježali osim par njihovih koji su ostali ležati.
Uvijek se na visinama sjetim tog romana, više se ni visine toliko ne bojim, opet smo u ružnim situacijama, to već postaje dosadno i zamara kao i traženja rupa u četvrtastim mislima naših protivnika, fukare se baš osilile, a sad već i mogu...
p.s.
Ne tražite estetsku manu pršutu, to su zadnji ostaci, valja nabavljati novi.
17:56 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.