Nachtfresser

Napokon sam imao vremena pozabaviti se s arhivom, malo promisliti o svemu, naći se, uz uobičajena druženja prazničnih dana. Iako je naš blog servis u odnosu na etablirane portale prilično neuticajan, objavljivanje na njemu, ako nisi podržavan divljak, može ti itekako zagorčati život.
Za shvatiti što mi se događalo te već davne 2007. godine potrebno je poznavati pozadinu svih tih kaotičnih događanja.
Ja sam bio relativno poznat profesor u tom gradu, najviše po tome što sam furao svoj film i prkosio zatucanim filmovima sredine u kojoj sam djelovao. Onda je to bilo moguće i ja sam redovito provodio, moji satovi su bili javni i na njih su dolazili neorganizirano, uglavnom iz radoznalosti, učenici iz drugih škola. Učionica je bila stalni izložbeni prostor u kojoj sam učenicima dopuštao i rubne izloške, poput velike lutke razapete na križu s malom lutkicom zalijepljenom za trbuh, zbog kojih sam išao na sastanke i bio pod stalnim pritiskom. Inače stipendist sam bio one nazadne socijalističke DDR, gdje sam se na svakom koraku nagledao toliko golotinje, da sam stekao dojam, povezujući to s Woodstockom, da je golotinja nešto prirodno.
Ipak godinu prije ovog famoznog posta sam prvi put bio stvarno u nezgodnoj situaciji, nekoliko roditelja je zvalo školu, nakon što smo u sklopu nastave pogledali i komentirali film kontroverznog fotografa Hamiltona. Ravnatelj je tu ipak jasno stao na moju stranu i problem je riješen, pomogla je naravno i ogorčenost učenica zbog miješanja u nastavu. O tome sam šutio na blogu. No već tad me šokirala argumentacija jedne mame, tad je to komentirano da se radi o "primitivnoj seljančuri", danas većina ljudi tako razmišlja.
Dakle nisam dopuštao da seljačija okolice djeluje na moj izgrađeni urbani sklop i tad je došlo do tog nesretnog dvodnevnog razrednog izleta u vodeni centar Atlantis u Ljubljani. Ne bih želio ispasti nevješt ni glup oko objavljivanja problematičnog posta, moj razred i ja smo bili svjesni u kakvoj okolici živimo, dugo smo diskutirali kako razmijeniti fotke s izleta, naravno, najpametnija je mail opcija al za to nitko nije imao živce, fejs smo odbacili jer nije bilo dragovoljca za otvaranje tajne grupe, pa smo se individualno dogovarali, za moje fotke su se složili, da je najbolje da objavim na blogu, dok oni skinu pa eventualno poništim post. Šipak.
Čudim se da sam kad je post objavljen sve pravilno radio. Ignorirao sam mailove bolesnih budala, po prvi put brisao komentare i blokirao komentatore, odmah sazvao izvanredni sat razredne zajednice i roditeljski sastanak prije nego što mi je tadašnji ravnatelj na razgovoru na koji sam pozvan to sugerirao, taj dan su već roditelji trebali doći, i jednostavno sam obrisao tu najopasniju fotku ikad, obrisao je sa svih medija, ali drugi to nisu učinili pa sad imamo ovo svjedočenje. Apsolutno nitko nije niti je mogao prepoznati curu s fotke, pogađali su u razredu i nitko nije pogodio, apsolutno svi su vidili da je cura gola, što nije ni bilo moguće jer je u tom centru svlačenje u sauni tad bilo kažnjivo, od roditelja sam dobio podršku i radno mjesto mi nije bilo ugroženo. Izvukao sam pouku i više nisam snimao učenike ni u kakvoj prigodi. Na blog su mi se tad prvi put priljepili stalkeri, onda još s cool liste uredništva, barem godinu dana su trajale stalne provokacije tipa koliko tko na mojim fotografijama ima godina, makar se radilo i o postovima s vidno starijim ženama.
Tek kad sam vidio komentare nekih komentatorica koje sam dotad cijenio i koje evo nisam brisao, shvatio sam da Hrvatska definitivno već živi u vremenu o kojem sam mislio da postoji samo u literaturi i da s opasnim budalama ispranog mozga imamo posla. Svejedno, iako sam imao nevjerojatnih problema zbog ovog posta, sad s distance svejedno mislim, koliko god sam pogriješio (mada tad još nisu postojali zakoni koji danas postoje i nitijedan ondašnji nisam prekršio), da su moji kritičari imali itekako više problema sa sobom nego ja.
Arhiva je poharana, fotke nestale, kako su nestale izvlačen je njihov opis poslije u polemikama, pa evo, nek se zna, o čemu šokantnom se radilo i što je obilježilo kao kletva moje buduće blogovanje.
p.s.
Nakon ovako dugačkog posta morao sam se zasladiti onim što je donijela jedna jučerašnja gošća