"Venecija je mala, možeš si dopustiti da se izgubiš, a da nikad ne izađeš iz nje. U najgorem slučaju ćeš uvijek završiti na nekom rubu, na nekoj obali uz vodu, pred lagunom...
...zalutati je jedino mjesto kamo vrijediti otići..."
Nakon biennala smo se prepustili lutanju do cilja, sve po napucima iz knjige Tiziana Scarpe "Venecija je riba". Nakon što sam upio knjigu, hodajući mi je mnogo toga postajalo jasnije. Npr. umijeće maskiranja, zbilja su susjedi tako blizu da je nabacivanje maske jedini način za održavanje odmaka, prvi put sam primjetio da je Venecija puna rublja koje se suši na konopima iznad uličica, ovdje se baš turisti i ne zgražavaju ko u gradskoj jezgri Trogira, doduše nema kao tamo poluopranog.
Prisustvovao sam jednom cjenjkanju s gondolijerom, čini mi se da su turisti naletili na foru, na koju Scarpa upozorava, gondolijer misli na cijenu po osobi, turist logično po gondoli. Par učenica je naletilo na poznatu foru ljubaznih fotografa koji te stave pred gotov čin plaćanja. S druge strane ja sam naletio na akcijsku prodaju parma pršuta, peciva su pak izuzetno loša. Jina je napao na malom trgu veliki nevezani pas, vrisnuo sam prijeteći, no tek kad sam zamahnuo fintirajući udarac nogom ustuknuo je pas, preplašeni Jin počeo režati, a gazdarica, koja je bezbrižno sjedila s društvom po podu, dojurila i vezala svog psa usput galameći na mene, da će zvati karabinjere, da u Veneciji nema nasilja prema životinjama.
Za to vrijeme drugarica je odnosila drhtavog Jina u naručju, a ja sam glumački razrogačivši oči poput luđaka napravio polukorak prema vlasnici drugog psa, okrenula se, sad i ona drhteći, nešto blebečući i odšetala. Ogromni turistički brodovi su se predvečer u pravilnom ritmu udaljavali iz luke, no to je izgleda samo još mene fasciniralo.
Venecija, grad suočen sa stalnom realnom mogućnošću nestajanja, ovaj put nisam doživio poplavljivanje i smrad.