Nachtfresser

24 sata su premalo za jedan dan u Berlinu. Kad pogledam naknadno fotke teško da mogu spojiti što se sve danas događalo. Karte tvrdoglavo koristim u slučaju krajnje nužde i sve češće zalutam tražeći odredište vjerujući instiktu koji me ove godine vara više no obično ali iskustvo ne dopušta potpuni krah. Tako pak naletim na nešto o čemu pojma nisam imao i valjda nije u top100 turistički atraktivnih stvari u ovom velegradu. Shvatih jutros tako kako definitivno nisam na pravoj ulici koja bi me po planu odvela do FKK oaze na Halenseeu, ali i kako drugi pokazatelji govore da idem u pravom smjeru tom ulicom luksuznih vila, te vidi čuda, na zgradi spomen ploča, tu su početkom dvadesetog stoljeća živili Isadora Duncan i Engelbert Humperdinck. Za pjevača tog imena sam znao kao klinac, no ovo je očito bio netko drugi, kompozitor iz Wagnerovog razdoblja. Isadora mi je uvijek bila jako zanimljiva osoba, posebno njena ljubav s Jesenjinom, no o njenom berlinskom razdoblju nisam imao pojma, a naravno ni o toj jednoj od brojnih veza majstorice plesa. Uguglam sad kad sam se vratio Isadoru i Berlin, i vidi vraga, u Berlinu je i zatrudnila.
Put je bio krivi al odveo me na pravo mjesto, livadu direkt ispod autoputa, berlinsko sastajalište onih koji se sunčaju bez krpica, razočarenje, omjer je negdje 4 prema 1 za muške. Nisam se dugo zadržao, nemam ja baš vremena za bacanje u ovom gradu.
p.s.
Zadnji autoportret s prošlogodišnjim satom, kupio sam jedan fenomenalan, svake godine kupujem novi iako svi rade, imat ćete ga vremena uočiti, jako sam zadovoljan mada sam se isprsio maksimalno za to zadovoljstvo, pet eura, jedan od tri je bio isto lijep.