Ova godina je odlučila najgore moguće završiti, opravdati sebe kakva je bila. Ne radi se o meni, meni je bolovanje još kratko produženo.
Najčudnije mi je to što mi put nije prešla crna mačka, nije ni debil kućni ljubimac uredništva, već običan minijaturni mačić.

Opet po izboru naše Mary :



Onako usput, mislim da već oko polovine novootvorenih blogova pripada poznatom bloghaer crvu, to više uopće nije zabavno, pogotovo zaposlenim ljudima,baviti se starom besposličarskom barabom.

Kad fotkam curu u društvu dečka uvijek kraičkom drugog oka moram pratiti dečka. Oni su bogomdani zaštitnici i misle da ti poput njih u tim curama vidiš samo seksualni objekt. Od cura koje su me skužile samo sam dva tri puta vidio ljutite poglede. S dečkim zasad nemam direktnih srazova mada sve više riskiram...

Danas sam samo dvaput kratko bio na netu i to isključivo da brišem komentare dežurnog blog pajaca. Boravio sam u Lovranu na pregledu, rame je izgleda bolje uz preporučenu jaču torturu na terapiji, do praga bola. Terapiju sam danas preskočio jer sam nakon povratka čvrsto zaspao doma u fotelji.
Sad sam bio kratko na fejsu, tamo postoji jedan umjetnik koji me uglavnom iritira, al kad mi se svidi svidi se i ne znam objasniti zašto,tako i danas.
Uzgred, najjeftiniji taksi do Lovrana je 120 kuna, ne bih ga koristio, ustao sam jutros na vrijeme, ali i ponovo zaspao, plaćaju se naravno i pregledi i terapije, al barem nečemu koriste.
I online Konzum trgovina me jučer zeznula s naplatom, elaboriranje bi bilo previše za ovaj post.
Mnogo važnije je da sam se čuo s blogericom sanjom_45 i da je bolje.

Eto igrom slučaja jer sam stalno doma praznim zbirku ljetnih fotki i stavljam ih na blog. Da sam zdrav i radni čovjek većina njih ne bi dočekala svjetlo monitora. Ove objave nemaju veze s nostalgijom, ionako najljepše dane provodim ljeti u hladnom Berlinu.
Sjećam se vremena u bivšem DDR-u, tamo su nas upozoravali da pazimo na oznake da ne bi završili na kojoj naturističkoj(FKK) plaži kojih je bilo u izobilju. Ostalo mi je u pamćenju, ograđen prostor i žica i to je to, malo zastrašujuće u srazu s golim tijelima.
Kod nas ljudi napuštaju zaštićeni prostor i kao da hrle pred moj foto aparat

Bio sam u birtiji kad je budući bosanski akademik izrekao čuvenu rečenicu, otac je kuća koja se ruši. Drugi pjesnik na kojeg sam bio ljubomoran zbog genijalnog naziva zbirke "Sex ponto" je prije toga rekao da ima kćer, ženu nikad nije imao. Ja sam otprilike nadodao da vjerujem samo psima i to vjerojatno samo zato što ih nemam...

Kao student sam jedno vrijeme pisao kolumne. Trudio sam se biti nešto poput Tenžere i Radovića, nikako ne Matvejevića, Babića, Mandića mjenjatelja svijeta. Poslije mi je i to dodijalo i eto me na blogu, demokratskom mediju u kojem i nepismeni imaju što napisati, pozdrav njemačkim emigrantima ma gdje bili.
Jučer me raspizdilo par komentara dragih ljudi, pa sam razmišljajući o ilustraciji posta odabrao fotku koje će se vjerni čitatelji sjetiti. Svi pamte čupu.



p.s.
Jeli ova maloljetna ?

Izludi me kiša, a ne da mi se vježbati, nastradao sam popodne na terapiji. Ništa mi ne preostaje nego preslagivanje ljetnih fotki, zanimljivo, u ovoj hrpi knjiga ne mogu naći Moravijinu "Dosadu", a baš bi mi dobro legla...

Ova žena ulazi u suvremeni raj, u robnu kuću. Dugo mi je trebalo adaptirati se na posjete trgovačkim centrima. No sve su bolje osmišljeni i uređeni, dosta ih je i s besplatnim veceom tako da mogu mirno pijuckati pivo na klupici i promatrati prolaznice dok čekam. Diogen bi se dobro snašao, uostalom on je nuždu obavljao na trgovima, a što su ovi centri nego suvremena okupljališta ljudi iliti trgovi. Nažalost ta okupljališta imaju obično plaćene ljude koji ometaju fotografiranje. Ispada na kraju da se nitko ne ljuti jedino kad fotografiraš kućne ljubimce na za to predviđenim plažama.

Gledao sam prije par dana, na bolovanju svakakve gluposti gledam, učeničku parlaonicu o cenzuri u umjetnosti. Prvo što sam primjetio, nisu ni pokušali definirati što je cenzura, a što umjetnost, tako da su u istu raspravu uvršteni thompsonov koncert i šetnja golog Toma Gotovca središtem Zagreba, koja je dobar dio zlatne mladeži šokirala još i više od dijela ustaške ikonografije na koncertu poznatog hrvatskog umjetnika. Meni osobno se od Gotovčevog perfomansa više svidjelo jahanje gole Vlaste Delimar na trgu, al to su ipak individualni afiniteti, za razliku od Mirčeta ja preferiram žene.
Osobno sam protiv zabrana ma koliko mi neki perfomansi odurni bili, poput masturbiranja u muzeju ili mokrenja i javnog ispijanja vlastite mokraće. Ipak tko je tu da procjenjuje što je umjetnost. Meni recimo ne smeta Vlastina nagost na javnom mjestu,mnogo mi je problematičnije njeno ritualno klanje kokoši na pozornici, oko kojeg su neke udruge vrisnule, s druge strane neke životinje se svakodnevno kolju u svrhu ljudske prehrane pa nikom ništa. Muzej u Hamburgu je po mojoj subjektivnoj procjeni pun Koonsove pornografije, no njegovi radovi se prodaju u milijunskim iznosima.
Granica je ljudski život i dragovoljnost svakog učesnika u kreiranju djela je očito najširi argument protiv cenzure.
Umjetnost bi trebala biti svevremena, a Balthusova učiteljica gitare se i dan danas može naći na konzervativnoj googleovoj tražilici, kao i neka druga još provokativnija njegova djela.

Ne volim spomenike osim onih monumentalnih koji me zabavljaju izazivajući dodatne asocijacije o granicama ljudske gluposti na tragu Einsteinove misli da je beskonačna, praznike poštujem svih vrsta zahvaljujući uživanju u neradnim danima, crno ispod nokata mi je relevantnije od školskih obljetnica.
Danas mi školski slavi rođendan, jedan od rijetkih što živi u Istri, u Hrvatskoj, svi muški iz mog razreda su razbacani po Australiji, Kanadi, Njemačkoj, Londonu, Nizozemskoj... On je zadnji u nizu koji me preko fejsa pokušao uvjeriti da moram doći iduće godine na proslavu 35 godina mature. Upotrebio je luzer, nas dvojica što smo ostali u Hrvatskoj možemo se smatrati jedino luzerima, jak argument, tko zna tko će od nas doživjeti sljedeću okruglu obljetnicu, uzgred fejs pokazuje da je više od godinu dana stariji od mene, a bogami po fotkama djeluje i umorniji.
Spremam se žurno za popodnevnu terapiju, usput ostavljam čitateljstvu ispriku jer sam zadnje vrijeme zanemario čistoću bloga, govna našeg polupismenog navodno rvatskog udbaša, sve kasnije ispuštam u virtualnu kanalizaciju, ne bih smio imati opravdanje za to dok sam na bolovanju, no uglavnom neplanirano ujutro duže fejsiram, ugodnije je, a i jedno x svako sranje odmah briše.

Zanimljivo da Italiju osim zbilja ovaj put neuobičajeno nasilnih prosvjeda trese i groznica oko kućnog uratka sad 27. godišnje popularne tv moderatorice Belen Rodriguez. Server je više puta zbog preopterećenosti padao, a Netalijani poput mene su imali i dodatnih problema zbog komplicirane registracije na slabopoznatom jeziku. Pitate se zašto je atipičan pornić, pa seks ko seks.
Najavljivano je već neko vrijeme njegovo objavljivanje na internetu, znalo se tko posjeduje snimak, javno su dotičnom nuđeni deseci milijuna da odustane od namjere, on je sve odbio. Nitko u katoličkoj Italiji nije reagirao ni na činjenicu da je u vrijeme snimanja uratka Belen bila maloljetna.
Ovo je i prvi slučaj da nakon objavljivanja uratka popularnost osobe drastično pada, u slučajevima Seve, Paris Hilton, Jelena Veljača, Kim Kardashian je bilo potpuno suprotno, zamrle karijere su naglo oživjele.
A filmić ko filmić, ni bolji ni lošiji od ostalih...

Uvijek ista rijeka s par malih potoka koji se pridruže...



foto by papalagi

Nakon nuklearne katastrofe u Japanu veliki fotograf koji već dvadesetak godina živi u New Yorku otputovao je u zemlju svog rođenja da pomogne antinuklearnim aktivistima. Davao je mnoge intervjue, zahvaljujući njegovom imenu kampanja je dobila dodatan zamah, no cijelo vrijeme nije fotkao, imao je drugu misiju.
Sad se vratio u New York i odmah snimio maestralnu fotografiju mlade Japanke koja živi tamo. Kako male nijanse čine razliku između istinski velikih fotografa i onih koji samo umišljaju da to jesu.

Baš u vrijeme masovnih prosvjeda po cijelom svijetu osujećen je novi pokušaj iranskih kamikaza za spektakularnu akciju u SAD-u. Jako diletantski pokušaj doduše, al neki iranski svećenici iliti mule su iz daljine priznali organizaciju. Oni priželjkuju da SAD pokrene vojnu akciju protiv Irana da bi pojačali svoju unutarnju poziciju.
U Njemačkoj sabotaže po prugama, zasad bez žrtava. Navodno su se aktivirale "revolucionarne stanice", ugašene 1990. Poznati su postali po neuspješnom pokušaju rušenja spomeničkog kompleksa oko stupa pobjede u Berlinu, tko je gledao Wendersovo "Nebo nad Berlinom" sjetit će se te lijepe građevine. Pitao sam jednu od organizatorica kod koje sam svojevremeno iznajmio stan,i koja naravno nije osuđena niti pronađena, jesu li ukalkulirali nevine žrtve, jer je u tom kompleksu sad autocesta.
Studirali su duže vrijeme gustinu prometa tamo i zaključili da je najmanja u 3.37 ujutro i u to vrijeme bi aktivirali eksploziv.

Tko će pobijediti, danas u Ukrajini, sutra u cijelom svijetu. Meni junakinje s prve fotke svejedno djeluju uvjerljivije.

Iako nemam baš ideja danas, cijeli dan sam u bedu, ne zbog ta, već zbog drugih govana, ajd stavit ću jednu fotku, glumicu će većina vas prepoznati, čisto kao primjer što znači dobro usklađivanje boja ...

Ipak sam išao na izbornu sindikalnu skupštinu održanu ovaj vikend u toplicama Sveti Martin na Muri. Bilo je dosta gostiju, najprimjećenija Marija Lugarić iz SDP-a. Rekla je i da je njena mama bila član i oduševljena ovim sindikatom. Ipak vremena se mijenjaju i to nije više to.
Jedna od zanimljivijih stvari su bile sandale tajnice sindikata, donijela je više pari, ja sam odabrao ove na fotki.
Prvo što mi je upalo u oči je bilo da je malo pivo 30 kuna, veliko nemaju u ponudi, ja sam ga poslije uz jelo preko veze nabavljao. Priroda i sobe kao i bazeni su bili super, dobro sam razgibao bolesno rame.
Sami izbori su bili recimo jako čudni. Ja sam na regionalnom pobijedio, zatim na opće iznenađenje rezultatom 8:7 izabran za potpredsjednika Glavnog vijeća, kao takav predstavljen skupštini, da bi se onda poništili regionalni izbori zbog proceduralne greške za koju je kriv predsjednik, na ponovljenim je čitava jedna županija promijenila mišljenje i sad sam nakon 11 godina opet praktično nitko i ništa u sindikatu.
Barem je u subotu i nedjelju bilo lijepo vrijeme.

Ma mlade treba bacati u vatru dok mi čamimo po ambulantama i terapijama ...

Uvijek je bilo zanimljivo pitanje ako je vlasnik nekog proizvoda primitivan i lupa pizdarije u javnosti, treba li se odreći njegovog kvalitetnog proizvoda. U Bjelovaru i Zagrebu sam velebitsko pio u isključivo rokerskim kafićima, sad vlasnik lupeta da su za homoseksualizam i pedofiliju krivi rokeri i pankeri. Zbogom velebitsko, ako ćemo baš oko kod nas ekskluzivnih piva na balkanskom poluotoku meni je i u toj kategoriji nikšićko draže. Vidim na fejs grupi kontra velebitskog uglavnom mladi, neka, neka.
I završavam, fuj tu, sloboda narodu !

Jutros sam se propisno namučio, na dan njemačkog jedinstva sam išao ispunjavati molbu za njemačku stipendiju, zadnji put sam istu dobio 2001. Jednostavno sam alergičan na te uniformne formulare. Najbolje mi je naravno ono da u par rečenica obrazložim zašto se natječem. To mi nekako dođe isto kao da na pristojan način trebam obrazložiti zašto spamera Mirčeta smatram govnom. I tako krenem pisati kao pučkoškolac, volim umjetnost, muzeje, kulturu tamo, par visokoparnih frazetina koje ništa ne ne govore.
Ne mogu napisati da volim Berlin jer tamo nitko nikog ne jebe...
Naravno da neću proći, mi neki jednostavno nismo stvoreni za formulare.

Najprije pečenka za ručak.



Odlazak bolesnim roditeljima u posjet, defakto prvi moj izlazak zadnjih mjesec dana, na povratku sjedim u kafiću ispred trgovačkog centra, čekam drugaricu, krajnje je nezgodno fotkati jednom rukom.



Navečer fešta doma, nema previše fotki jer je zadnji put onaj essenski lik iz crtića zvani mr. Dreck slinio za mojim bradatim frendovima. Ovaj put nam je gošća bila i "gola kuharica", sastojke jela nepokolebljivo drži u tajnosti.