Nachtfresser

Srela se dva bivša pjesnika i razgovarala o svemu : politici, psima, postrtanjima, padovima...
O pjesmama i ženama uglavnom šutjeli .

prolazi ljeto, marš svi u normalu !

Gledam umorno lice u zrcalu. Plazim mu jezik. Brijem se. Nakon brijanja Cartier, eau de toilette. Nikamo ne izlazim, nitko neće doći, ipak, ne oprašta se svaki dan od praznika. Ništa od Erdingera ove godine, između Becksa i MB biram Becks uz punjene lignje i palentu. Gotovo je, sve perilice u stanu rade.
Borba se nastavlja il kako je lijepo u originalu rečeno "Entweder Mensch oder Schwein, der Kampf geht weiter. "

prolazi ljeto
ja kradem još par dana
boje mi treba

Zanimljiva je ljudska priroda, ja npr. među umjetnicima pratim one koje smatram dobrim i one koji mi se ne sviđaju, osrednje ignoriram. Zašto loše, nije mi jasno. Koonsa i Lupina nisam nikad volio, al znam sve o njima, od samih početaka, Gotovac i Delimar me vesele jer su svojim skidanjem skandalizirali i "skinuli"primitivnu državu, ništa više, ništa manje. Lupina i Severinu podjednako cijenim, no svejedno sam pogledao (nevjerojatno, nisam sačuvao) njen autorski uradak, a vidim i da još čuvam njegovu prvu knjigu fotografija.
Oboje ih je stvorio samo vrhunski marketing. Odakle mi potreba da pišem o njima, a ne npr. o Terezi Kesoviji ili kraljici torcide Doris Dragović ili fotografu Strikomanu o kojima baš i nemam stav...Zašto uvijek reagiramo na izraženi egzibicionizam samodopadnih "umjetnika" ?!

svi se ionako neprekidno sudaramo, ah dobro

Kažu, tko preživi pričat će, pa eto i ja da napišem par riječi. Kad sam se jučer uputio na put za Split i izabrao autoput, što košta da košta, nisam ni slutio u kakvu se avanturu upuštam. Krenuli smo rano ujutro, povod je bio posljednji oproštaj sa stricem u 17.15 u Splitu. Ne pratim baš previše tv, tunel sveti Rok mi je ostao u podsvijesti, po političkom prepucavanju, tko je zaslužan za njegovo veličanstveno probijanje.
Sve je išlo besprijekorno dok se nije pojavio svjetleći natpis "zastoj kod tunela sveti Rok". Vi koji niste osjetili putovanje u 14.kilometarskoj koloni po najjačem suncu po principu metar naprijed pa stoj, nemate pojma što ste propustili. Dva sata vožnje po tom principu. Djeca i psi povraćaju uz cestu, muškarci pišaju, žene valjda trpe, ja potpuno dehidrirao, prsti mi kao kad sam mali satima bio u hladnom moru, svejedno s gnušanjem odbijam besplatnu vodu što nude mladci crvenog križa, na točci kad su svi već na rubu živčanog sloma.
Prođemo konačno tunel, odmorište, četiri kemijska vecea, veliki redovi koje zbog solidarnosti prema damama, djeci i starijim muškarcima ne snimam, mi ostali mokrimo gdje stignemo.
Groblje pronalazimo nešto prije sprovoda, slijedi umijeće presvlačenja u i uz auto, mi što volimo biti komotni s vremenom smo jedino zahvaljujući tome stigli na vrijeme.
Nije mi bilo baš dobro pa sam zahvaljujući tome uspio napustiti društvo i prošetati malo centrom po splitskoj sparini. U dva ekskluzivna kafića konobarice ne znaju što je sportsko pivo (da ne bi netko pitao, 2 dcl u čaši, radi li se o kulturalnim razlikama sjevera i juga ?).
Dobivamo od iskusnog vozača broj telefona na kojem se može saznati kako duga je kolona vozila kod svetog Roka, kažu 4 km, krećemo umorni u noćnu avanturu, put autoputem u Rijeku, i vidi čuda, sreća nas prati, dok smo stigli nije ni te kolone više bilo, sve je išlo glatko, uspio sam u četiri ujutro, očiju na pol koplja, pregledati par blogova.
Samo cestarina za nezaboravnu avanturu je iznosila 208 kuna.

umjesto limunade doručkujem pivo. idem na dalek put. sahrana je dolje na jugu.

Kad danas proučavam životopise umjetnika prve polovice dvadesetog stoljeća, posebno nadrealista, ne mogu se načuditi njihovoj samosvijesti, određenoj nadmenosti i izraženom životnom optimizmu. Svi su uvjereni u svoju posebnost i značaj na svjetskoj umjetničkoj sceni. Šira javnost zna za Dalija, no pogledajte samo kako poziraju Joseph Stella i Marcel Duchamp

Sreo sam jučer vršnjaka, direktora provincijske banke. Nije mi izgledao dobro, a bogami, i on je odmah mene napao, da sam se zapustio. Usput mi je indiskretno zavirio u torbu, pitao koje to pivo pijem, zar nije žuja zakon, što postoji neko jeftinije a dobro. Odgovorio sam da sam ja čovjek u godinama, te moj organizam ne podnosi najbolje ni žuju, a kamoli druga jeftina piva, na što je on poantirao, skuplja piva, bolji pivski trbuh. Ni ja nemam veliko zrcalo doma, al se znam odmjeriti u izlozima, ipak imam realniju sliku o sebi. Ma ko ga šiša !

" Fikcija ? "
" Ne, Farsa . "

Moji vršnjaci, kao i oni nešto stariji, postaju sve nezasitniji. Kao da se natječu tko će naći mlađu ljubavnicu, dvadeset godina razlike već je premalo. Trče, pune teretane, kvarcaju se, oni što još imaju kosu farbaju je. Ne piju pivo i ne zavide mi na pivskom trbuhu. Ipak još uvijek solidno kotiram u njihovom društvu, za razliku od njih koje je ulovio valjda zadnji polet, ja nisam nikad predstavljao stranca u mlađim društvima. Ne zavidim im na curama niti uspješnosti, samo malo eventualno na volji i radu na tijelu, podsjećaju me da sam lijen, joj ljudi al sam lijen, mogao bih po cijeli dan odmarati mozak i baš ništa ne raditi, baš ništa...

i zastave treba ponekad oprati i posušiti...

Dežurni optimisti tvrde da je povijest stalni napredak na svim mogućim područjima. Kome ta teorija drži vodu, nek je zadrži.
Uzgred, ova fotka je nastala 1925. godine...

Kako se vratit
Kad odeš predaleko
Kao htio si ...