Naučio sam da provokacije s kukastim križevima ne pale. Mladi magistar znanosti je, predstavljajući me nedavno jednom umjetniku, rekao, pričao sam ti, on je onih godina imao kukasti križ u učionici, i instalaciju, lutku razapetu na običnom križu. Često mi kažu, ti si meni sumnjiv, što ti stvarno misliš. Treći kažu, ne znaš se usredotočit na bitno, previše se rasplinjavaš. Njemački umjetnik, rođen u Tokiju 1971., Jonathan Meese, mi je na prvi pogled djelovao sumnjivo, tip koji iznova želi graditi mitove o carini u krvi (Blutzoll). Promjenio sam mišljenje kad sam vidio njegovu fotku i autoportret, brkobradati, kosati tip, Miljenko Jergović je izgledom za njega mila majka.Takve nacisti prve likvidiraju. Kontekst, koliko je važan taj kontekst, ili drugim rječima da se ljudi ponovo pokušaju početi učiti slušanju i razumijevanju. Nešto pročitati, o onom o čemu žele raspravljati, također ne bilo suvišno...
p.s.
Ispričavam se, polupismenih radi, moram se nerado deklarirati, ja sam antifašist i ponekad volim slušati Wagnera...

svatko kaže:
nisam ja kriv.

Ja sam imao mikije. Najdraži su mi bili oni, koji su od silnih aktivnosti ostali bez ruku.
p.s. ovo je post o lutkama...

izležavam se. to mi je nedostajalo - dosada ...

Bijelo dugme i prljavo kazalište su meni uvijek predstavljali primjer rocka za široke narodne mase, od pastira do šminkera. Takvi se nisu usuđivali pojaviti na koncertima parafa, kud idijota, pankrta, partibrejkersa, idola, discipline kičme, termita, pekinške patke...industrija je moćna, uglavnom ono nevrijedno ostaje. Ipak i taj koncert večeras će biti dobar, nema puno koncerata, svaki je bolji od prosječne nogometne utakmice.

Vojnikuše, pod tim naslovom se kod mene u kompu kriju fotke izraelskih žena vojnika. Pune su neskrivenog ponosa što im je dopušteno biti prašnjave, znojne, smrdljive, kakvi su svi vojnici ovog svijeta. Islamske neškolovane mlade babetine, koje se neselektivno raznose, s ciljem ubiti što više ljudi, još donekle i razumijem, odrasle su ispranih mozgova, dok su ove, nasuprot njima često i prilično obrazovane. Budući da našim prostorima dečki sve češće ulažu prigovor savjesti, predlažem da i naše vojarne širom otvora vrata dragovoljkama (imamo dovoljno ratnih veteranki, koje ih mogu obučavati )...

Ma svi su isti/e...pitanje identiteta, osobnost izmišljena kategorija. Još uvijek mislim da su oni, koje brojim kao prijatelje, iznadprosječni/e. Ne osporavam ni budale, bitno da su se snašli u ovom varljivom životu ;)...Većina je izabrala amerokraciju!

Mentalitet pogrešan
Svi traže vođu
Ja to ne želim biti

Što je gore u školi, više bježim u umjetnost. Gerharda Richtera sam već promovirao na blogu, njegovu djevojku na pokretnim stepenicama. Smatrao sam da je kod nas relativno nepoznat, kao i slični suvremeni nepoznati autori. Danas objavljujem sliku «poslije Richtera», Richter je još itekako živ, a umjetnik drznik, koji je ovo naslikao (Vik Muniz) je dvije godine mlađi od mene. Za dvadesetak godina će u školski program ući Richter i slični. Jedan od njih je rekao da to zna i da će sretan unaprijed umrijeti. Generacija vrlo rijetko nekoga svoga zbilja prihvati. Pink Floyd i Bijelo Dugme će svirati za Coca Colu i druge vladare suvremenih umova. Ovaj, koji je naslikao današnju sliku, vjerojatno će jednog dana biti proglašen klasikom 21. stoljeća. Ne znam, možda netko nekad progleda i bude drukčije...

Golim okom se uobičajeno vidi samo jedna strana prostora...

Planirao sam današnji dan provesti zavaljen u fotelji i čitati i proučavati knjigu o umjetnicima s početka 21. stoljeća, većina tu predstavljenih umjetnika je mlađa od mene i ne poznajem njihova djela. Naravno kad sam najdublje zaronio u knjigu, zazvonio je telefon i dobio sam uz ispriku pitanje, da li je potpisan dogovor da dobijemo regres za ovaj godišnji odmor. Zbunjen u vremenu i prostoru dao sam vjerojatno pogrešan odgovor, još će mi se i prigovarati, sad kad mi je nedjelja sjebana (naravno da taj poziv nije mogao ostati izolirana gnjavaža)...

Elvis, Marilyn, Che, Mao, Warholove umjetničke ikone dvadesetog stoljeća. Warhola više nema, postoji Maurizio Cattelan i neki novi junaci našeg doba ;)...

Evo, nakupilo se tih godina ... Zadnjih godina, za obljetnice rođenja svoga, uvijek se sjetim vječnog Dušana Radovića, koji me svojevremeno bodrio da nastavim pisati :» Nemojte pričati deci koliko ste se mučili, dok ste sve ovo stekli. Na vama se vidi da ste se mučili, a po onome što ste stekli, ne vidi se zašto ste se mučili... «

Taj umor, bla, bla,
Ne radiš ništa, bla, bla,
Javnost, bla, bla, bla...

«Bez problema se mogu složiti da nemam pravo tražiti od ljudi da im se sviđa ono što se meni sviđa. To, međutim ne znači da trebam tvrditi da je to što oni vole dobro koliko i ono što ja volim. A pogotovo ne znači da se ne smijem ozlojediti da nešto plitko i tako jasno sračunato da izazove masovni efekt stvarno i dobiva podršku.» S.P.S. «Novi list»-5.lipnja 2005.
Sreo sam se jučer sa starim dobrim prijateljem kojeg su svojevremeno zvali Car u Zagrebu, na neutralnom terenu, nakon dugosatnog sastanka, na kojem je, između ostalog, zaključeno, da za rođendan mogu odraditi svoja dva sata, a ne patiti se od 8-14 u zbornici, što bi bio slučaj da i moj sindikat sudjeluje u štrajku. U nama, uvijek, i u sva vremena, uobičajenim polemikama došli smo, na moje iznenađenje, i do fenomena novog okupljanja «Bijelog dugmeta». Nismo se složili, nas dvojica koji smo oduvijek slušali onaj pravi nepatvoreni rock. Možda je i bolje tako...

Sutra ujutro putujem u Zagreb. Morat ćemo donijeti neke odluke. Što god predložio, ja osobno gubim. Dosadna mi već ta demokracija...

Dosta tišine
Netko bi trebao reć
Ljudi, vrijeme!