morska iz dubina
četvrtak, 27.10.2022.
Jesen koja to nije
Foto: Otočka
Naprosto nisam od jeseni. Od zemljanih boja. Od lišća koje otpada. Ostavlja gole grane nekad bujnih krošnji. Nisam od oblaka. Sivih tonova. Sjetnih raspoloženja. Južine. Kiše. Nisam pa nisam!
Jesam od proljeća. Kad sve pupa. Buja. Budi se. Cvate i zeleni. Jesam od modrog neba. Prozirnog mora. S dahom maestrala. Jesam od zelenih livada punih tratinčica. Mirisa zumbula i ljubičica. I osjeta u zraku koji zaziva život.
Ima jeseni kojoj se ne može umači. Jesen života. Ona donosi mudrost. I življenje mudroslovija. Onako iskreno i duboko. Nisam od jeseni. Ali je razumijem. Nikad kao sada. Moj dragi Stari je u zimi života. I onda je moja jesen čisto proljeće. Unosi radost jednoj zimi. Radost i potporu. Optimizam da zime znaju biti duge i tople. Makar pod klimom. Sa zagrljajem. Kojem se vraća iskra ljubavi i zahvale.
Nisam od jeseni. Al ova je nekako izuzetak.
utorak, 25.10.2022.
Kava iz pakla
"Tako ti on meni svako malo šakon o stol. Da će otić iz kuće. Da san mu dopizdila. Da stalno ronzan. A kako neću ronzat kad ništa od njega. Pojest, popit i ić leć. Stol triba nekako podsotat. Ginga se. Stan opiturat. Bojler prominit. Dvi špine su išle kvragu. Stalno vrti mobitel po rukama. Ako nije to, onda je televizija. Nigdi skupa izić. Popričat. A da ti ne rečen da ne pantin kad smo negdi skupa otišli."
Onda druga tura priče o dici koja dovedu unuke, a nikad donit 10 deka kave. Pa penzije male. Vidi kaka san. A sićaš se kako san bila šesna i lipa. Pa onda o materi koja joj ide na živce. U sve se miša. I tako, napuni mi glavu da ni trepnila nisan.
A sve je krenilo benigno. Najslučajniji susret u Jokera. Moja školska.
Računala sam, ajde, neće me vrag odnit za desetak minuta.
Vrag me nije odnija, al odoše živci. Od zajedničkih 12 godina osnovne i gimnazije, ništa njoj u sjećanju nije ostalo.
Napravila san pod hitno veliki đir do Poljuda i nazad. Ispuvala sve iz sebe.
Baš postoje naporni i prazni ljudi.
subota, 22.10.2022.
Album
Neka su sjećanja maglovita. Kao i slike iz albuma. Crno bijele. Koje su se umetale u plastične utore. Pa se vadile. Potom često ubacivale u nekronologiju zbivanja kojom su pomno stavljane. Album je postajao sve samo ne tijek koji je trebao zabilježiti slijed događanja. Postao je svaštarnica desetljeća.
Kopam po njima. Tako se rado ugnijezdim s voljom da posložim. Al ništa od toga. Samo listam. I smješkam se. Slušam Arsena koji zaziva mladost. Da stane na čas. Da da snage da oprosti se bar od nje. Ja grintam. Od ničega se ne opraštam. Sve je moje. Te vrckave oči radosnice mojih dvadesetih. I ove sadašnje, s malo više sjete. I garava kosa studentice. Ali i ova uredna, "ekološka." Kad me pitaju jesam li stavila pramenove? Ja ponosno kažem neee, to je moja kosa. Prošarana mladošću i zrelom dobi.
Čega da se odreknem? Šta da otpišem? Gdje da stavim rampu? Gdje brisati? Šta nadopuniti? Za čime žaliti? Šta popraviti? Čemu stremit u nadolazećem?
Zbrajam. Sve manje oduzimam. Slažem mozaik zahvale. Velike i beskrajne zahvale na milosti Neba. Koja se bespoštedno izlivala na mene. Ako je bilo teško, slalo je snagu. Ako je bilo neizdržljivo, slalo je smisao. Ako je bilo neizvedivo, slalo je rješenje. A slalo je i nemjerljivu količinu radosti, punine i života.
Divni su ovi stari albumi. Preživjeli su eru diskova, USB-ova. Žilavi su. Još uvijek vjerodostojni u svojoj bljedoći, žućkastoj patini i ponekom oskvrnutom krajičku. Oni su ionako samo background naših uspomena. Našeg živog života.
utorak, 18.10.2022.
Perpetum
Iznutra sam ko prskalica. Pita mi ić tamo. Pita vamo. Pita mi milijun sadržaja koje sam zatomila u Vali. Jer Vala je bila druga dimenzija života. Poniranja u najskrovitije kutke sebstva. Susret sa sobom. Spoj sa svemirom. Uron u najbistrije dubine. Udisaj zraka s aromom bora i smole. Simbioza s kreacijom. I pulsiranje s njom u istom ritmu. Bez aritmija. Sinhronizirano. Zapečaćeno u svakoj stanici koja je titrala budna i spremna. I to je moje najjače oružje i danas.
Već tada sam, povratkom u Split, planirala obnovit školu slikanja, upisat dramsku, ponovo aktivirat članstvo u planinarsko društvo Mosor, otić do Šibenika popit kavu s Diablom, pa do Zadra s dragom Šuši, do Zagreba prošetat Ilicom i na Cvjetnom popit svoju omiljenu beskofeinsku, otić do Ljubljane u Tivoli, prošetat Baščaršijom. I ko bi sve nabrojao iz moje vreće želja.
Život, ponekad, ima svoju sinusoidu. Svoje ugravirane utore. Ucrtan jednosmjerni put kretanja. I ne da upalit žmigavac. Ni štop svjetla. Ni na gas nagazit. Samo stisnut kočnicu.
Bože, kako je starost ružna. I teška. Kad nije obdarena milošću zdravlja uma, duha i tijela. Kad to dnevno gledaš u bezbroj činova. U kojima ima patnje, satire, komedije, tišine. I sve me pogađa. Radim šta mogu. I ljubim. Na dane mi teško. Na rubu sam izdržljivosti tijela i duha. Vezana za kuću. I dogovore s Njim da uvijek jedan bude doma. Na dane sam ko neboder beskrajno zahvalna Nebu da mogu, želim, hoću.
Perpetum mobile je isto život. Izvlači najjače. Najružnije. Najemotivnije. Izvlači snagu i gasi je ko vatrogasni šmrk. Navlači osmjeh pa ga onda gasi suzom nemoći. Trudim se. Zaista se trudim. Jer to su i moja zrnca pijeska iz pješčanog sata. Šteta da odu bez životnog žara, ma kako teško bilo.
subota, 15.10.2022.
Mir je mir
Foto: Otočka
Teta je rekla, ja bi vazela pasiku. Moj Stari je onda reka svon ocu, napiši u testamenat da ostavjaš sestri pasiku. Teta je posli nešto vrimena rekla, ja bi vazela i staru kuću. Onda je Stari tako reka svon ocu. Pa je on u testamenat ostavija teti i staru kuću. Ostalo se podililo na tri brata. Jedan od njih je moj Stari.
Baba i dida su davno partili. A teta i rojaci su malo po malo zapasavali novu kuću, pa veliku pojatu od starina, zemju oko nje, masline, poja, laze. Mog Starog ni bilo briga. On se zazida u Valu. Mater je ronzala, al on je ni obadava. A danas, jedva da zna za sebe, kamo li za ostavštine. I kad se klupko počelo odmotavat ili zamrsivat ka parangal, to bi tribala bit moja briga. A ni.
Dakle, tribalo bi se svajat. Zasigurno opako i žestoko. Predočit testamenat i reć ovo je tvoje, ovo sve drugo moje. A ja od svajanja nisan. Nikad bila, sad još manje. Vajalo bi prominit bravu, vazest kjuč, njihove stvari izbacit vani i to bi bilo to. Mogu li ja to? Nikako i nikad.
Ako iden na njihovu savjest i pravičnost, ništa od toga. Ako izaberen rat, od života ništa. Grube riči, sudovanje, dignuti pozdravi, prebrisano divno ditinjstvo.
Izabrala san mir. Izabrala san radije bit glupasto nijema nego ostatak života krvarit po neizličivoj ljudskoj posesivnosti. Kojoj ni jedan pravni akt ni jači od njihovih riči, to je moje.
Naučilo me da mogu leć na jednu posteju, da ne mogu izist više nego li mogu i da se ne sidi na dvi katrige.
Eto, neka in sve. Mir je mir. A rat je rat. Kad budemo partili, jednako ćemo stat u dva metra zemje.
A masline. Obrat će ih oni. I dat mi dvi litre uja. Ja ću reć fala, niste tribali. I stvarno, ono baš stvarno, neću osjećat gorčinu u srcu. Meni je dovojno šta iman. I nije istina da od viška glava ne boli.
utorak, 11.10.2022.
Slatko
Je li život sladak samo kad jedemo slatko?
Pitanje lako, al odgovor malo manje.
Tin si meni jadno slatka, kaže Stari. Slatka moja divojka. Ma divojčica.
Eeee, Đovani moj, davno san ti ja bila divojčica. Sad san baba.
Ne govori to, tin nisi baba. Mislin, jesi. Al nisi.
Nasmijemo se. To on meni daje komplimente.
Ma ti si mi slatka kako oni kolač, ne mogu se sitit kako se zove. Oni meeeki. Šta iz njega izlize ono žuto, ma kako se to zove.
Ajde siti se, možeš ti to. Lipo, polako, smiri se i razmisli. Nije priša.
Misli se, misli, pa izbaci...pita. E, to je ono šta izlize iz njega kad zagrizeš, pita.
Misliš, krempita.
Ije, te najvolin.
Pa jučer si pojila dvi iza obida.
Misliš, sutra san izija.
Ne, nego jučer. A večeras ću ti napravit isto meeeke.
Za večeru krafne. Tople. Mirisne. Pitaju jednu za drugon.
Kako moja divojka lipo kuva. Mogla bi se tin i udat.
Al ja san udana. Ovo mi je muž. Sidi s nama za trpezon.
Ko da ja ne znan. Oli misliš da san pobarambi? A jemate li dice?
Uf, uzdahnen i ja ponekad. Oćeš vazest, Đovani, još jednu krafnu.
Za po ure bit će on skroz cool. I rješavat osmosmjerke ka od šale. Ne traje smetenost cili dan. Tek toliko da znamo cijenit sve šta se ne podrazumijeva. I šta nije vječno. Jer samo je vječnost vječna.
Mi tek tren u njoj.
subota, 08.10.2022.
Blindirana
Ona živa. Njene oči mrtve. U njima praznina. Tupilo. Nihilizam. Beskraj ničega. Zjenice ko bezdan tunel . Bez sjaja i kraja. Zapečaćene. Blindirane. Tupasto nijeme. Bezglasne. Bezživotne. Nad njima oblak olova. Suze ni van, ni unutra. U njima umiranja nad životom. Krik tišine. Cima odvezana. Prepuštena uraganu. Ni tračak otpora.
Strepim i gledam taj pogled u ništa. Nepremostivost do srčike. Žilet žica pod naponom. Znak STOP. Ne usudim se išta. Osim disati. I ponirati u bezdan škrinju u koju je pohranila sav jad i čemer života. Na bravi milijun katanaca. Neprobojnih. Zazidanih. Ništa uć. Ništa izać. Samo grč lica. Bolna grimasa spoznaje. I ništavilo preko obzora.
Popile smo kavu zvanu tišina. Uspjela sam je zagrlit. Potom je svaka otišla na svoju stranu.
srijeda, 05.10.2022.
Godina
Foto: Otočka
Godina bez Rokija. Grop i dalje u želucu. Slike mi žive al teške. Ko ih nema ne može ni pojmit koliko se dugo žaluje za najodanijim prijateljem. Bezuvjetnom ljubavlju koja se izliva svake sekunde postojanja.
Ko ih nema ne može ni pojmiti kako je nadrealno teško kad odu. Rekla sam nikad više. Al to sam već rekla i ranije. Pa prekršila.
Prošla je godina. Nema dana da na njega nisam pomislila. Da ga nisam vidila. Najčešće u obrisima oblaka koji se na tren rasplinu. Jednako brzo kao što je i on promijenio dimenziju svog postojanja. Nema dana da nisam poželila njega, istog, sličnog, drugog. I to zatomila duboko u sebi. Ne bih da opet prekršim. Nisam u svom ponašanju nimalo realna kad odlaze. Zaboravljam ljepotu druženja , a pečatim bol zbog rastajanja. Bolje je ne. A čežnja ogromna.
A opet, možda je vrijeme jednom si reći, nikad ne reci nikad. Zbog života. Koji je ionako nepredvidivo čudesan.
subota, 01.10.2022.
Stari
Zvao je barba Franko. Iz Vale. Da bi se čuo sa Starim. Jer je došlo do njega da nije baš najbolje.
Kažem, dobro je. Godine su tu. A s njima ide svašta. Može bit i gore. Al nije. Samo je pao dok je šetao oko zgrade. Ima šavove na glavi. Bit će dobro.
Namještam mobitel Starom u ruke. I mičem se. Da ne slušam. Da ne gledam.
Moj um je realan. Racionalan. Razborit. Ali srce nije. Izdajničko je. Gledam kako se urušava jedan veliki i bistri sustav koji me učio temeljnim postavkama života. Moralnosti i čestitosti. Čije znanje je bilo fascinantno. Dojmljivo iz puno područja ljudskog rada i djelovanja. Učio me, od malena, ljubit knjigu i znanje koje daruje. Pisanu i izgovorenu riječ koja može bit najubojitije oružje i prasak ljubavi. Sada je sve više je dijete, sve manje odrasla osoba. Sve manje samostalan, sve više potrebit. Sve manje pričljiv, sve više autističan. Sve manje mi je tata. Sve više sam ja njemu mama.
Ne mogu slušat, dok priča na mobitel, kako se bori s riječima koje nemaju smisao. One prave ne nalazi. Realan svijet mu gubi tlo pod nogama, a njegov mi postaje neuhvatljiv.
Sve češće ga ljubim i grlim. Radosna kad nam se zjenice sretnu. Kad uhvatim iskru njegove bezgranične ljubavi. Kad izusti riječi kojima me zaziva desetljećima, sunce moje i anđele moj. Onda znam da je tu. Sa mnom. Da dijelimo još uvijek istu razinu stvarnosti.
Je, moj um je realan. Prihvaća. Al srce je izdajničko, a suze kamene.
