morska iz dubina
utorak, 18.10.2022.
Perpetum
Iznutra sam ko prskalica. Pita mi ić tamo. Pita vamo. Pita mi milijun sadržaja koje sam zatomila u Vali. Jer Vala je bila druga dimenzija života. Poniranja u najskrovitije kutke sebstva. Susret sa sobom. Spoj sa svemirom. Uron u najbistrije dubine. Udisaj zraka s aromom bora i smole. Simbioza s kreacijom. I pulsiranje s njom u istom ritmu. Bez aritmija. Sinhronizirano. Zapečaćeno u svakoj stanici koja je titrala budna i spremna. I to je moje najjače oružje i danas.
Već tada sam, povratkom u Split, planirala obnovit školu slikanja, upisat dramsku, ponovo aktivirat članstvo u planinarsko društvo Mosor, otić do Šibenika popit kavu s Diablom, pa do Zadra s dragom Šuši, do Zagreba prošetat Ilicom i na Cvjetnom popit svoju omiljenu beskofeinsku, otić do Ljubljane u Tivoli, prošetat Baščaršijom. I ko bi sve nabrojao iz moje vreće želja.
Život, ponekad, ima svoju sinusoidu. Svoje ugravirane utore. Ucrtan jednosmjerni put kretanja. I ne da upalit žmigavac. Ni štop svjetla. Ni na gas nagazit. Samo stisnut kočnicu.
Bože, kako je starost ružna. I teška. Kad nije obdarena milošću zdravlja uma, duha i tijela. Kad to dnevno gledaš u bezbroj činova. U kojima ima patnje, satire, komedije, tišine. I sve me pogađa. Radim šta mogu. I ljubim. Na dane mi teško. Na rubu sam izdržljivosti tijela i duha. Vezana za kuću. I dogovore s Njim da uvijek jedan bude doma. Na dane sam ko neboder beskrajno zahvalna Nebu da mogu, želim, hoću.
Perpetum mobile je isto život. Izvlači najjače. Najružnije. Najemotivnije. Izvlači snagu i gasi je ko vatrogasni šmrk. Navlači osmjeh pa ga onda gasi suzom nemoći. Trudim se. Zaista se trudim. Jer to su i moja zrnca pijeska iz pješčanog sata. Šteta da odu bez životnog žara, ma kako teško bilo.
