morska iz dubina
subota, 22.10.2022.
Album
Neka su sjećanja maglovita. Kao i slike iz albuma. Crno bijele. Koje su se umetale u plastične utore. Pa se vadile. Potom često ubacivale u nekronologiju zbivanja kojom su pomno stavljane. Album je postajao sve samo ne tijek koji je trebao zabilježiti slijed događanja. Postao je svaštarnica desetljeća.
Kopam po njima. Tako se rado ugnijezdim s voljom da posložim. Al ništa od toga. Samo listam. I smješkam se. Slušam Arsena koji zaziva mladost. Da stane na čas. Da da snage da oprosti se bar od nje. Ja grintam. Od ničega se ne opraštam. Sve je moje. Te vrckave oči radosnice mojih dvadesetih. I ove sadašnje, s malo više sjete. I garava kosa studentice. Ali i ova uredna, "ekološka." Kad me pitaju jesam li stavila pramenove? Ja ponosno kažem neee, to je moja kosa. Prošarana mladošću i zrelom dobi.
Čega da se odreknem? Šta da otpišem? Gdje da stavim rampu? Gdje brisati? Šta nadopuniti? Za čime žaliti? Šta popraviti? Čemu stremit u nadolazećem?
Zbrajam. Sve manje oduzimam. Slažem mozaik zahvale. Velike i beskrajne zahvale na milosti Neba. Koja se bespoštedno izlivala na mene. Ako je bilo teško, slalo je snagu. Ako je bilo neizdržljivo, slalo je smisao. Ako je bilo neizvedivo, slalo je rješenje. A slalo je i nemjerljivu količinu radosti, punine i života.
Divni su ovi stari albumi. Preživjeli su eru diskova, USB-ova. Žilavi su. Još uvijek vjerodostojni u svojoj bljedoći, žućkastoj patini i ponekom oskvrnutom krajičku. Oni su ionako samo background naših uspomena. Našeg živog života.
