morska iz dubina
četvrtak, 28.07.2022.
Trag u beskraju/ Oliver
Foto: Otočka
"Ka i uvik gledan more
Ovu tajnu koja diše
Ovu mrižu što me vuče
U tamne dubine
Sve kroz pismu u daljine
I da oću i da smin
Ne bi moga skupit
Svu lipotu života
Niti suze ovog svita
Sve bi da da si tu
Barem jedan tren da vičnost bude
Da ti pratim trag u beskraju
Sve bi da da si tu
Ka i nekad gledan nebo
Tražim gradove u noći
Di smo podno zvizda
Zori krali grumen sjaja,
Jutro moje di si sad
Pismo di li je kraj
Ovo more bez dna
Ženo razmakni sve
Sive koprene sna
Budi opet moj dom
Što sad pust je i sam
Jer sad puna je luna
Što nad morem sja..."
U spomen na velikog Olivera, na morskog vuka koji je brazdija i mojom Valom, na pivača i čovika koji je utkan u svaku poru mog škoja.
ponedjeljak, 25.07.2022.
Peliški
Foto: Otočka
Te su godine rodili limuni. Obilato. Zdravi. Nikad špricani. Grijani suncem Vale. Milovani dodirom ruke. Zalivani kišnicom. Pobrali mi tri kašete i odlučili poć za Split. Znali smo ko će se sve radovat žutim plodovima tanke kore, prepunih soka.
Ukrcali plodove naših truda u gepek corse. Pa via Vala – Korčula – Orebić - vožnja po Pelišcu - Neum. E, tu ću se zaustavit. Jer najprije je nas zaustavila predbožićna kolona. Pa smo se mic po mic približavali granici. ON je bogava sve po spisku jer smo iz naše kuće na škoju išli u naš stan u Splitu. I gubili smo vrime i živce. Priko Vela Luke, ka i mnogo puta do tada, nismo mogli. Zbog lošeg vrimena trajekti nisu vozili. Ostala je jedina opcija priko Neuma. Priko druge države.
A onda su nas pitali imamo li šta za prijavit. Slegli smo ramenima i rekli, nemamo. Nismo nikad ni imali. U sportskim tutama putovali, u borši još presvlaka robe za grad. I uvik tako.
Izađite i otvorite gepek.
ON u čudu izišao, otvorio, a limuni ugledali svitlo dana.
Šta je ovo, upitala namrgođena faca.
Limuni!
Di vam je račun?
Kakvi račun, ovo su naši limuni iz vrtla.
Zašto bi ja vjerovao da su to vaši limuni. Da ih možda ne preprodajete?
Kratak na fitilju, ON je opsovao u pič mič i zavapio, kad će više most da nas, svako malo, ne jebu u zdrav mozak sa šta imate za prijavit.
Bilo je tu još natezanja i biranih riči. Izgubljenih živaca nastavili smo put. Ja utiho, a ON s bogatim nebeskim repertoarom.
Peliški most je napokon ugleda svitlo dana. Neka san otišla iz Vale, silno mu se radujen. Moj škoj slavi. Zaista slavi. Zdrav bolesnon ne viruje. Sit gladnome. Tako i oni koji ne žive ne otoku ne viruju šta znači ne moć do kopna. Kad zaurla nevrime, trajekti ostaju u portu više dana u godini nego li je zatvorena A1 Posedarje - Sv.Rok. Kad su takva nevrimena nema ni helikoptera do otoka da intervenira na vrime. Ostaje smrt kao znamen ljudskoj gluposti da se opire zdravom razumu.
Mislila san da nikad neću dočekat vidit to velebno zdanje koje spaja. Most je to. Ne provalija.
Kad minu vrućine bit će to izlet od velikog gušta. Split i moj škoj nikad bliže.
Nek mu je sa srićom. I mojim otočanima kojima je most nova dimenzija života.
Slavin svin srcen.
Jer triba slavit uvik kad se gradi.
I ostaje pokoljenjima.
Nećemo valjda slavit ruševine?
subota, 23.07.2022.
Najveće
Foto: Otočka
Ništa nije tako voljeno, ljubljeno, slatko, mekano, mirisno, paperjasto, nevino.
Najmanja stopala za najveće otiske u srcu.
Baka, kao najveće postignuće života.
Malo biće, a tolika sreća.
Kao da ne dodirujem tlo.
četvrtak, 21.07.2022.
Lesi
Foto: Otočka
Tek zora zarudila. Ja već na Rivi. Dok nema gužve. Dok je utiha. I dalje sam jin i jang. Mir i nemir. Gužva i osama. Lako je nać obje mene kad sam posložena iznutra kako treba.
Udišem uspomene utabane ovim prostorima. Osnovna škola mi blijedi. Al gimnazija je tu. Pjaca, Riva pa Labud. Prva piva. Točena. Nikad mi nije legla. Al bio je đir. Prva držanja za ruke. Prvi poljupci. Pa Pravni. Posao. Udaja. Djeca. Prijevremena mirovina. Onda Vala.
Sad se Lesi vratio kući. Maše repom. I udiše još uvijek prepoznatljiv miris Matejuške. Preslagujem se iz otočke dimenzije u ovu gradsku. Hodam Marmontovom . Na licu mi osmijeh ko znamen. Jer sve u meni prede.
U ribarnici kupujem morskog psa. Za pohanje. Na škoju smo ga zvali pena. Uz njega fažolice, tikvice i krumpir. Na škoju bi rekli zeje.
Ovo je prelazna faza. Najčešće simultano. U sebi , ponavljam otočku verziju izgovorenog. Uveseljavam se. Ovdje hoću znači da. Na otoku, ako staviš krivi naglasak, znači ne. Ako dva puta ponoviš hoću, hoću, s rastavljenim slogovima, to definitivno znači ne. Znam ponekad u društvu izletit po Blajski. Onda se svi valjaju. Smiješno im. Pitaju još. Pa znam zabrazdit da im ni jedan google translate ne bi pomogao.
Kava na Prokorativi. Tu sam išla u školu stranih jezika. Poslije, moje cure. Di god da zađem zaskoči me pregršt uspomena.
Sljubljujem se ponovo sa svojim gradom.
Pulsiramo zajedno.
subota, 16.07.2022.
Morska is back (7)
Foto: Otočka
Zašli smo u peti mjesec kako smo otišli iz Vale. Teče vrijeme. Sve planirano se, sticajem okolnosti, prolongiralo. Neverini nas nisu štedili. Dobro su nas rastresli. Ne daj, Bože, gorega.
Starija je dobro. Mlađa i mališi odlično.
Uz puno truda, ponovnog učenja slova, slovkanja, čitanja dječjih slikovnica, Stari se oporavio. S rupama u sjećanju i ponekim krivim riječima, funkcionira odlično. Dijagnoza iznenadne amnezije nepoznata.
Moj ON se rastapa držeći u naručju najdraža mala bića. Ne spominje Valu. Samo ponavlja, oćemo ih sutra ić opet vidit. Već mi fale. A tek smo od njih otišli prije pola sata.
Nakon "hičkokovskog scenarija", u kojem su kupci kuće u Vali kasnili tri mjeseca s uplatom, kupljen je stan kojeg smo želili. Nismo još u njemu. Al bit ćemo za desetak dana. Posve blizu Mlađoj, Starijoj i najdražim prijateljima.
Vala me naučila neverinima iz vedra neba. I nenadanom smiraju usred oluje. Naučila me životu.
Bila je moja učiteljica. Od malih nogu. Podarila mi silnu potrebu za slobodom i život bez okova. Nevezanost za materijalno. I neraskidivost s morem, nebom, pustopoljinama i mirom. Onim mirom koji se pronalazi duboko u sebi. U vlastitoj smislenosti i međusobnoj povezanosti sa svime šta jest.
Ona mi je zarana rekla, djevojčice, za let si stvorena!
Iz Vale sam otišla, ali ona će živit u meni do mog zadnjeg daha. Ne s nostalgijom, nego s iskrenom ljubavlju jer mi je bilo dano vidit i spoznat iskonske postavke života. Od mrava do beskonačnosti.
Sada mi, ako Nebo bude milostivo, samo treba zdravlje da dijelim s najdražima.
Splite, dobar ti dan. Moje srce sada tu pripada. Gdje kuca srce mojih voljenih kćeri. Gdje kuca srce mojih plavookih anđela.
Bila je ovo trka na 100 metara s preponama. Padale su prepone. Padali smo mi. Al dizali se.
Živote, hvala ti.
petak, 15.07.2022.
Morska is back(6)
Starom je fibra popuštala. Al hripao je i davio se. Silila sam ga da se polako diže. Da ne zalegne. A onda se dogodio. U trenu se pogubio. Niti me je vidio, niti čuo, niti je razumio išta od onoga šta sam mu govorila. Gledao je kroz mene kao da me uopće ne vidi. Zvala sam hitnu misleći da se radi o moždanom. Vraćen mi je već slijedeće jutro. Bez dijagnoze. Nalazi ne ukazuju na moždani. Sumnjaju na "post covid demenciju", šta god to značilo. Jer nisu ni oni znali šta mu je.
Naredni dani su bili pakleni. Još uvijek pod koronom, s ocem do kojeg nisam mogla doprijeti. Zaboravio je jezik, čitat, pisat. Nije znao tko je, tko sam ja, ništa, baš ništa nije znao. Samo prazan pogled u beskraj. Bio je apsolutno pogubljen u prostoru i vremenu. Mentalno na nuli. Imala sam ga, al sam ga izgubila.
Starija je brinula o nama. Ispred vrata dodavala šta nam treba. Do Mlađe nisam mogla narednih 14 dana. A ona, sportašica u umu, duhu i tijelu sve je odrađivala besprijekorno. Svaki dan odlazila u bolnicu sanirat sepsu koja se ubijala jakom dozom antibiotika i na druge načine. Brinula je kako smo mi. Slala slike oba mališa. Slala poruke. Slala srca. I poljupce. Uzvraćala sam. Al srce mi je bilo prepolovljeno. Sve se samo nadovezivalo jedno na dugo. Bila sam naizgled uvriježeno jaka. A iznutra to uopće nisam bila. Bila sam vlastiti prah i pepeo.
četvrtak, 14.07.2022.
Morska is back (5)
Foto: Otočka
Najprije je ON dobio temperaturu. Pozitivan na koronu. Onda je zafibrao i Stari. Pozitivan i on. Nisam znala di mi je glava. Zbog njih i ja u izolaciji.
Stari je uzavrio s 40 temperature. Presvlačila ga, hranila, hladila. Kašljao je. Hripao. Davio se. Na hitni infektološki prvi put. Pa drugi put. Mislila sam, gotov je. Ja sam još uvijek odolijevala. Zahvaljivala Nebu i svim svecima da mogu njih dvoje šestit. Al zafibrala i ja. Pozitivna.
Tugo moja, Mlađa ima rodit svaki tren, a ja ne mogu do nje. Ne mogu ništa pomoć. Ništa uskočit, napravit, olakšat. A sve smo nas dvije u tančine dogovorile. Šta ću ja preuzet, šta će njen muž kad dođe s posla. I kako oko Najslađeg, koji ima 14 mjeseci. Našla sam se u stupici bez izlaza. Emocije su vrištale od siline želje i potrebe bit tamo di najviše trebam. Al viša sila je viša. Morala sam stisnut srce. Venut iznutra. Činilo mi se da nestajem. Da me neko briše, poništava. Potonula sam.
Mlađa je primljena u rodilište na dogovoren termin za carski rez. Onda je vraćena doma. Da dođe neki drugi dan. Sukob vodstva smjena na odjelu, tako smo saznali s više izvora. Istraumatizirani nakon njenog prvog poroda i golgote, u kojoj smo gotovo ostali bez nje i bebača, već smo teturali po rubu. U koroni. U fibri. U izolaciji. Neće se valjda sve ponovit.
I onda gotovo repriza prvotne traume. Mobitel mi se užario od poruka koje je ona slala mužu, zet nama, mi njemu, on nama. Sve se vremenski oteglo preko mjere. Beba je spašena zadnji čas. I pukim slučajem da je netko uopće uzgred pogledao na monitor s priključenim CTG-om. Otkucaji srca su pali na niske razine. Carski se produžio zbog komplikacija koje su uslijedile. I koje su se nastavile danima nakon što je bebač crne kose ugledao svjetlo dana. Opet je jedna posve, posve uredna i besprijekorna trudnoća umalo završila kobno.
Hipokratova zakletva je mrtva. Neke druge zakletve su na snazi.
Kćer je došla doma. S još jednim sinom. Naš drugi unuk. A ja san bila u fibri, grlobolji, izolaciji, brinući o svojim mušketirima. O sebi ništa. Bila sam mrtva u duši.
srijeda, 13.07.2022.
Morska is back (4)
Foto: Otočka
Odlučila sam u Vali ostavit sve. Ništa ne nosit u Split. Osim osobnih stvari. Nisam žalila baš za ničim.
Sve sam otpustila od sebe. Sa mnom je išlo onoliko koliko je stalo u srce i uspomene.
I tako smo te nedjelje, 13.03. napokon stigli. Stan mojih roditelj smo već dali Starijoj. Stan Njegovih roditelja Mlađoj. A mi smo se smjestili u mali stan naših kumova. Da ne smetamo curama, njihovom ritmu i režimu života. Da mi imamo svoj komod i mir. Pogotovo s vrlo potrebitim Starim.
Onda je krenula salva pitanja, jel ti žao šta si napustila Valu? Zar ti neće nedostajat onaj raj na zemlji? Sigurno se glođeš iznutra? I štošta još. Nije mi žao, odgovarala sam odrešito. I još uvijek odgovaram. Uzela sam od Vale najbolje i dala joj najbolje. Vrijeme je za druge dimenzije.
ON je bio nešto tiši. Bilo mu je drago vratit se u Split zbog djece i unuka. Ali, Vala mu je ostala duboko u duši. S njom i život kojeg je jako volio. Vuk samotnjak, izgubio je dio tog neprikosnovenog mira.
Stari je pak bio bez ijedne emocije. U zdravstvenim problemima preko glave, nije gledao gdje je. Samo da mu bude bolje. Lakše. I da sam obavezno ja uz njega.
Već prvu noć sam ga odvela na hitni urološki. Previjao se od bolova. Šest sati čekanja bez izgleda da u narednim satima dođemo uopće na red. Sutradan ujutro sam odmah nazvala privatnu ordinaciju. Uvijek je vrijedila ona stara: plati pa se rugaj. Platili smo, dobili zlata vrijednu uslugu i posve novu terapiju. Najvećim dijelom sve štima i ide puno na bolje. Starom i nama olakšalo život.
Susreti s kćerima, unukom, prijateljima, šušur i svjetla grada, to je za mene bio vatromet emocija i radosti.
Ali za kratko.
utorak, 12.07.2022.
Morska is back (3)
Foto: Otočka
Kao da nije bilo dovoljno muke pa se do jučer zdrav zub pobunio. Otekla ko bundeva. Dobila antibiotik. Onda je krenula neviđena alergija na lijek i osip. Do noći više nije bilo milimetra di nisam izgledala ko pupurno crvena, točkasta neman. Užasno je peklo , žarilo, svrbilo. Smetalo mi hodat, sjedit, leć, disat, živit.
U tri u noći završila sam na hitnu. Najprije ja. Iza mene u obradu Stari. Kateter mu opet nije radio kako treba. Svako truckanje po makadamu mi se činilo ko ulazak u novi krug pakla. Izdržljiva do krajnjih granica boli, posustajala sam. Sve mi je pitalo izletit iz kože. Al nije se moglo.
Izdisala sam u mukama još danima. Primila desetak injekcija kortikosteroida, tablete, masti. Sporo i jedva se to povlačilo. Vratilo me fizički i u snazi duha miljama unazad.
Onda smo započeli pripremat kuću. To je tek bilo izokretanje cijelog života. Šta ostavit? Šta bacit? Šta uzet? Taman bi nešto sredila, a iza Starog lokve. Na krevetu, stolici, po podu, kauču. Peri, briši, mijenjaj. Tih dana sam se stalno pitala, jel ovo sve stvarno ili privid?
Pa sam presjekla. Idemo Za Split u nedjelju, 13.03. Do tada sve treba bit spremno za primopredaju. A ona će bit kad se realizira sve iz kupoprodajnog ugovora. Bilo je to ujedno nešto manje od mjesec dana do termina drugog poroda naše Mlađe. Htjela sam joj bit na ruku. U svemu pomoć. Jer Najslađi još nije imao ni godinu ipo.
Zar mame ne služe da ulete baš u momentima kad je potreba velika?
ponedjeljak, 11.07.2022.
Morska is back (2)
Foto: Otočka
Stari je bivao sve lošije. Kateter je puštao na sve strane. Dan i noć sam provodila mijenjajući posteljnu i njegovu robu. Miris urina je zavladao svakom porom kuće i oko nje. Mašina je radila non- stop. Bilo mi je žao njega. Bilo mi je žao mene. Bila sam na rubu snaga. U ambulanti su rekli da tako treba. Sve u meni je vrištalo da tako ne smije bit. Ovisili smo o njihovoj usluzi. Trebalo je bit amen šta kažu. A nije.
Cesta se još uvijek radila. Imali smo vozit 40 kilometara do Blata i nazad. Po užasnom makadamu drndali se cijelim tijelom. Svako malo na hitnu. Danju i crnom noći. Svoju Valu više nisam ni primjećivala. Ni sunce. Ni more. Ni bonacu. Ni vedro nebo koje se cakli po buri. Pogleda uprta u pod samo sam trčala po kući. Oko nje. Oko Starog.
U meni je nešto puklo. Trebala su mi hitno svjetla grada. Trebali su mi ljudi oko mene. Trebala mi je buka. Trebala mi je prava struka koja će Starog obradit kako treba.
I skoro da mi se tih tjedana Vala posve omrzla.
Svi koji su do tada razgledavali kuću rekli su da je bajkovita. Ja, gangrica po prirodi, držala san je u šestu i najvećem mogućem redu. Oko nje masline, limuni, mandarine, smokve, kapare, ruzmarin, lavanda, kadulja. Vala sama po sebi nestvarna u svojoj ljepoti. Al, odreda, svima kuća prevelika.
Kad sam, u ovakvom izneredu od života, izgubila i posljednju nadu da će se nać kupac, pali su s neba čudesni oni.
Pokucali na vrata i rekli:
"mi kupit kuća."
nedjelja, 10.07.2022.
Morska is back (1)
Foto: Otočka
Vrijeme je naš apsolutni gospodar. Najveća sveprisutna konstanta naših života. A tako varijabilna u realnosti svega šta jest.
Dugo me nije bilo. Na mom blogu. Gdje me vlastite i tuđe riječi i misli odmaraju. Često uveseljavaju. Rjeđe naljute. Ipak biramo štivo kao i prijatelje. Ne lijepimo se ko poštanska marka na svaku podlogu.
Bilo je puno dana bez pisane riječi. Previše. Proteklo je vode da bi se isprale tri zemaljske kugle. Sklisko i čupavo je bilo. Proklizavala sam. Al se dizala, gurana vlastitom voljom i snagom imperativa života da je sutra novi dan.
Počinjem iznova disati. Nedostaje mi još nekoliko puzzli da bi bila cjelovita. Al to će donijeti naredni dani. Da mogu ponovno stat u okvir svog života.
Nije ovo bilo samo preseljenje iz Vale u moj voljeni Split. Bilo je ovo guljenje po svim segmentima vlastitog sebstva. Često dovođeno do ruba izdržljivosti.
Žilava na mamu s neba, pitoma na tatu sa zemlje, nadasve pomirena u sebi, na domaku sam preseljenja u novi dom. Brzo će to.
A priče, zbivanja, izneredi..... sve će doć na tapet. Nestrpljiva po prirodi, napokon sam ovladala i tom teškom lekcijom. Sad me požurivanje ionako nigdje ne vodi. Sve dalje će bit polako i stentano.
Dan po dan.
