morska iz dubina
petak, 15.07.2022.
Morska is back(6)
Starom je fibra popuštala. Al hripao je i davio se. Silila sam ga da se polako diže. Da ne zalegne. A onda se dogodio. U trenu se pogubio. Niti me je vidio, niti čuo, niti je razumio išta od onoga šta sam mu govorila. Gledao je kroz mene kao da me uopće ne vidi. Zvala sam hitnu misleći da se radi o moždanom. Vraćen mi je već slijedeće jutro. Bez dijagnoze. Nalazi ne ukazuju na moždani. Sumnjaju na "post covid demenciju", šta god to značilo. Jer nisu ni oni znali šta mu je.
Naredni dani su bili pakleni. Još uvijek pod koronom, s ocem do kojeg nisam mogla doprijeti. Zaboravio je jezik, čitat, pisat. Nije znao tko je, tko sam ja, ništa, baš ništa nije znao. Samo prazan pogled u beskraj. Bio je apsolutno pogubljen u prostoru i vremenu. Mentalno na nuli. Imala sam ga, al sam ga izgubila.
Starija je brinula o nama. Ispred vrata dodavala šta nam treba. Do Mlađe nisam mogla narednih 14 dana. A ona, sportašica u umu, duhu i tijelu sve je odrađivala besprijekorno. Svaki dan odlazila u bolnicu sanirat sepsu koja se ubijala jakom dozom antibiotika i na druge načine. Brinula je kako smo mi. Slala slike oba mališa. Slala poruke. Slala srca. I poljupce. Uzvraćala sam. Al srce mi je bilo prepolovljeno. Sve se samo nadovezivalo jedno na dugo. Bila sam naizgled uvriježeno jaka. A iznutra to uopće nisam bila. Bila sam vlastiti prah i pepeo.
