morska iz dubina
četvrtak, 21.07.2022.
Lesi
Foto: Otočka
Tek zora zarudila. Ja već na Rivi. Dok nema gužve. Dok je utiha. I dalje sam jin i jang. Mir i nemir. Gužva i osama. Lako je nać obje mene kad sam posložena iznutra kako treba.
Udišem uspomene utabane ovim prostorima. Osnovna škola mi blijedi. Al gimnazija je tu. Pjaca, Riva pa Labud. Prva piva. Točena. Nikad mi nije legla. Al bio je đir. Prva držanja za ruke. Prvi poljupci. Pa Pravni. Posao. Udaja. Djeca. Prijevremena mirovina. Onda Vala.
Sad se Lesi vratio kući. Maše repom. I udiše još uvijek prepoznatljiv miris Matejuške. Preslagujem se iz otočke dimenzije u ovu gradsku. Hodam Marmontovom . Na licu mi osmijeh ko znamen. Jer sve u meni prede.
U ribarnici kupujem morskog psa. Za pohanje. Na škoju smo ga zvali pena. Uz njega fažolice, tikvice i krumpir. Na škoju bi rekli zeje.
Ovo je prelazna faza. Najčešće simultano. U sebi , ponavljam otočku verziju izgovorenog. Uveseljavam se. Ovdje hoću znači da. Na otoku, ako staviš krivi naglasak, znači ne. Ako dva puta ponoviš hoću, hoću, s rastavljenim slogovima, to definitivno znači ne. Znam ponekad u društvu izletit po Blajski. Onda se svi valjaju. Smiješno im. Pitaju još. Pa znam zabrazdit da im ni jedan google translate ne bi pomogao.
Kava na Prokorativi. Tu sam išla u školu stranih jezika. Poslije, moje cure. Di god da zađem zaskoči me pregršt uspomena.
Sljubljujem se ponovo sa svojim gradom.
Pulsiramo zajedno.
