morska iz dubina
ponedjeljak, 11.07.2022.
Morska is back (2)
Foto: Otočka
Stari je bivao sve lošije. Kateter je puštao na sve strane. Dan i noć sam provodila mijenjajući posteljnu i njegovu robu. Miris urina je zavladao svakom porom kuće i oko nje. Mašina je radila non- stop. Bilo mi je žao njega. Bilo mi je žao mene. Bila sam na rubu snaga. U ambulanti su rekli da tako treba. Sve u meni je vrištalo da tako ne smije bit. Ovisili smo o njihovoj usluzi. Trebalo je bit amen šta kažu. A nije.
Cesta se još uvijek radila. Imali smo vozit 40 kilometara do Blata i nazad. Po užasnom makadamu drndali se cijelim tijelom. Svako malo na hitnu. Danju i crnom noći. Svoju Valu više nisam ni primjećivala. Ni sunce. Ni more. Ni bonacu. Ni vedro nebo koje se cakli po buri. Pogleda uprta u pod samo sam trčala po kući. Oko nje. Oko Starog.
U meni je nešto puklo. Trebala su mi hitno svjetla grada. Trebali su mi ljudi oko mene. Trebala mi je buka. Trebala mi je prava struka koja će Starog obradit kako treba.
I skoro da mi se tih tjedana Vala posve omrzla.
Svi koji su do tada razgledavali kuću rekli su da je bajkovita. Ja, gangrica po prirodi, držala san je u šestu i najvećem mogućem redu. Oko nje masline, limuni, mandarine, smokve, kapare, ruzmarin, lavanda, kadulja. Vala sama po sebi nestvarna u svojoj ljepoti. Al, odreda, svima kuća prevelika.
Kad sam, u ovakvom izneredu od života, izgubila i posljednju nadu da će se nać kupac, pali su s neba čudesni oni.
Pokucali na vrata i rekli:
"mi kupit kuća."
