morska iz dubina
subota, 16.07.2022.
Morska is back (7)
Foto: Otočka
Zašli smo u peti mjesec kako smo otišli iz Vale. Teče vrijeme. Sve planirano se, sticajem okolnosti, prolongiralo. Neverini nas nisu štedili. Dobro su nas rastresli. Ne daj, Bože, gorega.
Starija je dobro. Mlađa i mališi odlično.
Uz puno truda, ponovnog učenja slova, slovkanja, čitanja dječjih slikovnica, Stari se oporavio. S rupama u sjećanju i ponekim krivim riječima, funkcionira odlično. Dijagnoza iznenadne amnezije nepoznata.
Moj ON se rastapa držeći u naručju najdraža mala bića. Ne spominje Valu. Samo ponavlja, oćemo ih sutra ić opet vidit. Već mi fale. A tek smo od njih otišli prije pola sata.
Nakon "hičkokovskog scenarija", u kojem su kupci kuće u Vali kasnili tri mjeseca s uplatom, kupljen je stan kojeg smo želili. Nismo još u njemu. Al bit ćemo za desetak dana. Posve blizu Mlađoj, Starijoj i najdražim prijateljima.
Vala me naučila neverinima iz vedra neba. I nenadanom smiraju usred oluje. Naučila me životu.
Bila je moja učiteljica. Od malih nogu. Podarila mi silnu potrebu za slobodom i život bez okova. Nevezanost za materijalno. I neraskidivost s morem, nebom, pustopoljinama i mirom. Onim mirom koji se pronalazi duboko u sebi. U vlastitoj smislenosti i međusobnoj povezanosti sa svime šta jest.
Ona mi je zarana rekla, djevojčice, za let si stvorena!
Iz Vale sam otišla, ali ona će živit u meni do mog zadnjeg daha. Ne s nostalgijom, nego s iskrenom ljubavlju jer mi je bilo dano vidit i spoznat iskonske postavke života. Od mrava do beskonačnosti.
Sada mi, ako Nebo bude milostivo, samo treba zdravlje da dijelim s najdražima.
Splite, dobar ti dan. Moje srce sada tu pripada. Gdje kuca srce mojih voljenih kćeri. Gdje kuca srce mojih plavookih anđela.
Bila je ovo trka na 100 metara s preponama. Padale su prepone. Padali smo mi. Al dizali se.
Živote, hvala ti.
