morska iz dubina
ponedjeljak, 31.05.2021.
Naše malo Misto
Foto: Otočka
Moje malo Misto je satkano od sjećanja i zbilje. Sjećanja prizivaju siromaštvo trpeze i bogatstvo druženja, priče i pjesme. Vrata se nisu zaključavala. Ulazilo se u tuđu kuću zazivanjem imena domaćina. Nikad se nije dogodilo da se putem mimoiđe bez pozdrava. Domaći ili furešti. Nevažno. Pozdrav je bio amen. Čin dobrohotnosti i pristojnosti.
Onda su došla neka druga vremena. Obukli su se dresovi različitih boja. Shodno tome su se prilagodila i međusobna druženja. Stvorili se suprotni tabori. Ali pozdrav je i dalje bio nesalomljivi akt nezaobilazne pristojnosti.
Pa su došla neka treća vremena. Dresovi različitosti boja su se povećali. Timski igrači su počeli mijenjat strane, retoriku i skromnost. Što veći broj prebjega počeo je osiguravati nerazmjerno stjecanje imovine, drskost, bahatost, penjanje po drugima, uključujući i mrtve i dizanje bedema. Poput onog palog Berlinskog. Tradicijski pozdrav, kod mimoilaženja, ostao je samo za pripadnike istog tima. Za druge boje se počela okretat glava. Ili zabijat u pod. Kletve i klevete su gotovo postale programi razvoja Mista, a destrukcija i razdor svakodnevica suživota. Interesi su razdvojili obitelji, kamo li ne susjede i prijatelje. Prijatelj mora imati identičan dress code. Ili je automatski neprijatelj.
I tako, gledam ja iz moje udaljene Vale svoje glasačko Misto, zahvalna na kilometrima civilizacijskog odmaka. Ali i do ovdje se čuje škrgutanje i škripa zuba sveopćeg pučanstva. Jer interes otoka je obojan ratničkim bojama suprotstavljenih strana. Bolja povezanosti s kopnom, izgradnja kanalizacije, dovođenje vode i struje do zabitih lokacija, otvaranje novih radnih mjesta, plasman nadaleko poznatih gastro delicija, sve to ima predznak. I boju.
Tramontana si je danas dala velikog oduška. Puše žestoko. A ja čekam da mi neko dojavi Kako je počeo rat na mom otoku, drugi dio.
subota, 29.05.2021.
Moja heroina
Foto: Otočka
Te godine, u prizemlju naše zgrade u Splitu, doselila se obitelj s dvoje djece. Djevojčica Nena je bila moja vršnjakinja. Postale smo prijateljice. Skupa u školu. Iz nje. U igri kod mene, kod nje, u dvoru.
Ubrzo smo saznali da im tata tuče mamu Lucu. Noću su se čuli krikovi i molim te, nemoj, boli me. Susjedi su govorili da je Prša divljak. Pijančina. Zlostavljač. Ali baš nitko nije ništa poduzimao. Valjda se, pedeset godina unazad, takvo ponašanje podrazumijevalo.
To jutro sam se, s mamom i našom prvom susjedom, vraćala s pazara. Čim smo ušle u portun čula se vriska, lupanje vratima, psovanje. Vidjele smo teta Lucu kako je izletila iz stana i počela trčat uz skale. Na gornje katove.
Mama je u trenu odbacila borše. Svo voće i povrće se rasulo po podu. Dala se trkom za teta Lucom. Sustigla je na prvom katu, dodala ključeve našeg stana i viknula, otključaj, uđi i zaključaj se. Onda se hladnokrvno okrenula i dočekala zajapurenog Pršu. Silno sam se bojala. Srce mi je pulsiralo u ušima. Susjeda je držala jednu ruku na svojim otvorenim ustima, drugom mene. Bilo je strašno. Tada u zgradi nitko nije imao telefon.
Prša se popeo na vrh skala. Glasno je prostačio dozivajući ženu. Mama ga je zgrabila za ovratnik košulje i dobro ga stegla. Još mi odzvanja grmljavina riječi koje mu je sasula u lice. Pička ti materina, ženu tučeš, je li? Ako si muško, ajde udri mene. Vikala je i stezala mu okovratnik. Digneš li još jednom ruku na nju bit će ti to zadnje u životu. Prša se sve više crvenio. Bio je manji od makova zrna. A mama se naprosto nije gasila. Počela su se otvarat vrata drugih stanova. Susjede su se spuštale na prvi kat i davale podršku mami. Verbalno su napale Pršu, vikale na njega. A on se okrenuo i pognute glave vratio u svoj stan. Mama je otresla ruke, okrenula se susjedama i rekla, ajmo cure, penjite se na treći. Idemo popit kavu na miru.
Kad god smo se na skalama mimoišle s Pršom mama bi mu dobacila, samo je takni, jebat ćeš ježa. Činilo mi se da mu je uvijek bilo neugodno. Teta Luce nam je rekla da se Prša boji moje mame. I stalno joj je zahvaljivala paljenjem šterike svetom Anti. Sve dok Nenini nisu odselili u veći stan, u portunu je vladao mir. Ja sam bila ponosna. Moja mama je bila najomiljenija susjeda našeg ulaza. I tako desetljećima. Sve dok nije preselila u Valu. A onda i na nebo.
četvrtak, 27.05.2021.
Prije Vale
Foto: Otočka
Prije Vale, u dalekoj prošlost, živjela je dolina mog djetinjstva. Kuća pradjedova. Još uvijek bez vode i struje. A nekad davno i bez ceste. Do nje smo, pet kilometara od Sela, dolazili kozjom stazom pješke. Ili na tovaru. Tu je moje djetinjstvo živjelo najljepšu bajku. Izmišljenost. Oslobođenje od svih gradskih stega i moranja. Dolina iz koje sam pila nektar. Živjela nedosanjivo. Udisala vilinski prah sreće. Ko samoniklo bilje, snalazila se u kršu i makiji. S rođacima, vršnjacima, provodila najbezbrižnije dane i noći. Tu se dogodila moja prva ljubav. Na prvu je zaiskrilo između mene i borova, grmova planike, stabala masline, smokava i jabuka cukarinki. Barakokule su samo tada i tu tako zanosno mirisale, a grane šipka su se savijale do poda. Od murve i kupina bili smo brljavi, a zeleni mindeli su bili poslastica. Grožđa je bilo u izobilju, šljive su imale nezaboravan okus, a breskve lastovke do danas nenadmašive.
Četverogodišnjaci, s par mjeseci razlike, rasturali smo u nadmetanju igre skrivača. Mogla sam cijeli dan provest zaglavljena među suhozidom. Ili među granama stabla. Nikada me, onako sitnu, ne bi pronašli. Glad smo sami utaživali berući šta nam pita. I rijetko, zaista rijetko smo čuli dovikivanje roditeljstva da nešto ne smijemo. I tako, u igrama bez granica, na tlu zelene otočke oaze, definiralo me kao zatočenicu i zaljubljenicu svega šta raste iz zemlje. Znali smo satima ležat na travi i gledat u zvijezde padalice. Nigdje nisu bile tako kristalno jasne i na dohvat ruke. Nisu nam smetale bube koje su po nama gmizale, kosa puna mrava, ubodi svega i svačega. Predstava života je bila iznad tih sitnica.
Svaki put, kad iz Vale odlazim u bilo kakvu nabavu ili po drugom poslu, prolazim kraj stare kuće. Ništa više nije kako je bilo. Samo su uspomene i mirisi ostali netaknuti. Ponekad sjednem na urušenu kamenu ogradu i preplavi me cunami ljepote. Koja sam ja sretnica bila. Cijepilo me zarana Jednotom u ljubavi prema nebu, zemlji i moru.
srijeda, 26.05.2021.
Starenje
Foto: otočka
Ružna je starost sama po sebi. Iako sam vidjela izrazito dostojanstvena starenja. Pa su mi već u mladosti mamila uzdah poštovanja i divljenja. Prema onima kojima je zdravstveno stanje uma i tijela još uvijek dalo zasjest u vrtuljak života. Čitanje, šetanje, putovanja, uredno odijevanje i visoki standardi osobne higijene. Valjda se već tu negdje, u mojim mlađahnim danima, stvorila odluka o dostojanstvenom slijedu u nekom budućem vremenu. Misleći, kao i svi mladi, kako je taj proces dalek i neuhvatljiv.
Gledam svog Starog. U 86-oj. Bio je mlad, visok, zgodan, intelektualac, uvijek s knjigama u rukama i izračunima na papiru. Bespuća svemira i zakoni fizike ga ni danas ne ostavljaju ravnodušnim. U prekretnici života postao je ribar, vrtlar, građevinar, električar, vodoinstalater, kuhar. Sve je to bio. I sve je obavljao kao da je baš to posao njegova života.
Gledam ga danima. Zamagljenog pogleda. Hoda škripavo. Vuče kateter kao kućnog ljubimca. Vrt ga neodoljivo mami. Ali ne može. Nova situacija nalaže nova pravila. I to ga poteže unazad. Sve više vremena provodi ležeći. Autistično ponašanje se pojačava. Mogućnosti se smanjuju. Sposobnost upravljanja samim sobom blijedi. U skladu s time i volja ostaje potisnuta.
Biti suport nekome u procesu starenja nije podrazumijevanje. Težak je to i zahtjevan trud. Traži velika odricanja. Mrvljenje vlastitog ega. Podosta napora. Psihičkog i fizičkog. I veliku poniznost.
Prizori zalaska sunca su jedni od najljepših u prirodi.
Prizori zalaska života baš i ne.
nedjelja, 23.05.2021.
Moja Srećica
Foto: otočka
Izlivam se iz korita.
Treperim.
Pulsiram.
Srce poskakuje u ritmu ode životu.
Osmijeh se sam navlači.
Ne skida se s lica.
Za ovo je vrijedilo živjeti.
Doživjeti.
Osjetiti puninu savršenog kruga.
Primanje.
Davanje.
Grlim ga beskonačno.
Ljubim neograničeno.
Naprosto neopisivo.
Jer ljubav je jača od riječi.
petak, 21.05.2021.
Iščekivanje
Foto: otočka
Nas troje jednostavni i skromni da ne može više od toga. Al šta sam ih razmazila s hranom, to je čudo. ON ne zna kuhati. Jasno, ne bi umro od gladi. Al kuhinju oduvijek zaobilazi u velikom luku. Stol s hranom, naravno, ne. Stari je znao kuhati. I to dobro. Gradele su uvijek bile njegove.
Sad je to prošlo svršeno vrijeme. Imamo nove zdravstvene okolnosti. I dobro se nosimo s njima.
Kad doma tako nešto zašteka, onda se raspekmezim. Pa udarim po gastro željama ne bi li stanje učinila boljim. Vedrijim. Optimističnijim.
Stari može jest samo mekano. Uključujući pamučni kruh. ON bi nešto konkretnije. I kruh s prepečenom korom. Ja vegetarijanka, šta u startu isključuje oba u prehrambenom lancu. Tako, nas troje, prečesto tri jela za ručak. Kako to traje decenijama, meni to normalno. Sva sreća da sam preorganizirana. Na patološkoj granici. Pa uz naše kuhanje, peglam još i cijelu kuću. Uzduž i poprijeko. Po svim etažama.
Danas je pao beskvasni kruh. Dobro prepečen. Za Njega. Za Starog umijesila mliječnu pletenicu.
Sad su dva dana mirni.
A ja, ustreptala do neba. U velikim pripremama. Sutra dolazi naš Slatkiš. Prvi put u Valu. Moj mali morski vuk. Junak, koji se othrvao golgoti rođenja. Frižideri pucaju po šavovima. Prve tikvice iz vrta spremne za njega. A srce, srce mi ko prskalica. Rastapam se od čežnje i želje. La vita e bella.
utorak, 18.05.2021.
Hitnost na entu
Foto: Otočka
Jutro je krenulo van rutine. Stari se grčio u bolovima. Više ne može mokrit. Silan nagon ga tjera, al ništa ne izlazi. Hitno na hitnu. Hitnost nam uvijek otežava izoliranost i udaljenost. Al šta je, tu je. Mozak i racio su brži od nemogućnosti.
Na hitnoj mu uspijevaju ugurat dječji kateter. Mokri krv. S kolima hitne ravno za Dubrovnik. Na hitni urološki. U međuvremenu se ON i ja vraćamo u Valu pokupit najnužnije za bolnicu. Uspijevamo stić na vrijeme. Zagrljaj. Poljubac. I odvažne riječi, drži se. Ne brini za ništa. Pohvatat ću konce, veze. Bit ćeš ok. Ispitivački mi promatra izdajničke oči. Znam za te njegove finte pa maestralno odglumim lepršavost i bezbrižnost.
Za mene su bile daske teatra.
Navečer u 6 zovu iz bolnice. Iz Dubrovnika. Pitaju ležerno, jeste li vi na putu prema nama. Da preuzmete oca. Šokorana, gotovo da ostajem bez riječi. Al rijetki su takvi trenutci. Hitno propitujem mogućnosti, opcije odgode do jutra. Ništa ne dolazi u obzir osim ga pokupit.
Na otoku smo. Od kopna nas dijele trajekti. Koji imaju plovidbeni red. Treba stić do Korčule, trajekt za Orebić, odvozit cijeli Pelješac, magistralnim pravcem do Dubrovnika, preuzet oca, otpusno i vratit se za uhvatit posljednji trajekt. U ponoć ipo. U suprotnom će noćit u autu do jutra. Do prvog slijedećeg jutarnjeg. ON hitno odrađuje sve. Ulijeće u auto. Vjerojatno vozi preko dozvoljenog. U 2 u noći ga vraća u svoj krevet. U Valu. Odradio je neodradivo.
Tone živaca progutane. Utišane. Uravnotežene do slijedeće hitnosti. Opet racio na sceni. Moram naučit mijenjat kesice. I Starog educirat. Zbunjen je. Di s cjevčicom. Kesom punom krvi. Otpušten s rečenicom, nije to ništa. Pročistit će se. Glumim lepršavost i bezbrižnost.
Za mene je bila medicina.
Tješim Svog Starog. Bit će sve dobro. Naše novonormalno. Nisi ni prvi ni zadnji. Grlim ga.
Za mene je bilo biti kćer.
nedjelja, 16.05.2021.
Predizborno šutim
Foto: Otočka
U ovom danu izborne šutnje želim da život na otoku bude više radost nego zadnja rupa na svirali. Da se 50 kilometara udaljenosti od kopna prevaljuje za manje od 4 sata. Da trajekti, koji su za otpis, idu u zasluženu mirovinu. Da ih zamijene novi i brži. Želim cestu na kojoj se mogu mimoići dva auta iz suprotnog smjera. U slučaju hitne intervencije, da helikopter dođe promptno. Ne za 5 sati. Iznad svega želim ekološku osviještenost. Da bude iznad osobnih interesa. Da se patriotizam i domoljublje mjere realiziranim poslovima općeg dobra. Pobogu, dokle više samo u se, na se i poda se.
Dok nestrpljiva čekam rezultate, Vice Vukov mi liježe na dušu. I iščitava je svojom Bodulskom baladom. Svevremenom.
Živi se od mora, od mriža i uza
Brojidu se žuji od vesla, mašklina
Crljene su oči od noći i suza
Žujave nan ruke su tvrde ka stina
I tučedu nas nevere i kiše
I svaki dan smo zgrbjeni sve više
Ipak više od sveg i od svih lipota
Cilega života mi volimo more
More naše plavo, sve nam žeje znaš
Ti si snaga, srića, cili život naš
Brojimo sva jidra i bile vapore
Prolazidu dani uz bure i juga
Škrta zemja daje sve ono ča more
Život je na škoju i radost i tuga.
četvrtak, 13.05.2021.
Neman
Foto: Otočka
S današnjeg aspekta bilo je to nepostojeće vrijeme. Vrijeme bezbrižnosti. Sretnog djetinjstva. I odrastanja. Sa slikama koje su mnogim mojim vršnjacima ostale prikraćene i nepoznate. Da sam album životinjskog carstva bila bi ispunjena do posljednje sličice. I svaka bi mogla pričat o snoviđenjima iz mašte. Ali nije bila mašta. Bila je to najzbiljskija zbilja.
Davna godina . Ljetni praznici. Zavalatica. Izlaz Čare na more. Naravno, otok Korčula. Stari i njegov brat u ribolovu. Noćni parangal. I dizanje istog u ranu zoru. Mama i ja ih čekamo na mulu. Ona pali cigaretu za cigaretom. Nervozno pogledava na pučinu. A ja sam bila do koljena u plićaku. Igrala se s vlasuljama, zvjezdačama, rakovima, ježevima, školjkama. To je bio moj play station.
Onda je zvuk morskog motora proparao tišinu otočkog praskozorja. Stari je uplovio u porat. Na provi je ležala mrtva neman od 162 kila. Bio je to morski golub. Trofej kojeg su došli vidit baš svi. Riba je podijeljena . Za one koji ne znaju, brudet od goluba je na granici savršenstva. Naravno, treba ga znat pripremit. S Canon aparatom, kojeg je donio dida iz Australije, napravila sam jednu od svojih prvih fotografija. Tada sam bila ushićena djevojčica. A moj tata heroj.
Jesam li, kao druga djeca volila bajke H.C.Andersena? Ne baš. Moj svijet je tada daleko nadmašivao sve šta su oni napisali. Samo šta je sve moje bilo sa stvarnim okusom soli i mirisom mora.
A snovi? Snovi su mi bili takvi da su uvelike kaskali za nestvarnom stvarnošću. U kojoj se svaki dan nadmetao s prethodnim. Iz tog mnoštva događaja ostao je vatromet uspomena.
ponedjeljak, 10.05.2021.
Kupanjac!
Foto: Otočka
Prvo morsko kupanje ove godine. More možda 18°. Hladno na prvu. I na drugu. Tek na treću ok.
Buć, buć. Samo na par minuta. Bez pretjerivanja. A vani sunca za izvoz. Pripeklo. Zapeklo. Kosti predu dok ih toplina obavija do srčike. Prvo sunčanje.
Meni je počelo ljeto.
nedjelja, 09.05.2021.
Eden
Foto: Otočka
Vrt je postao moja radosnica. Sve buja. Redovito zalijevam. Plijevim. Mazim.
Hoće li nametnici bit jači, tek ćemo vidjeti. Ne koristim nikakve pesticide. Tek povrćke tretiram otopinom mlijeka, vode i sode bikarbone. Tako sam lani spasila pome. I imala ih dobar dio ljeta. Svoje. Najdomaćije moguće.
Danas je bilo branje mente. Tko nije imao priliku osjetit njen izvorni miris, zakinut je za predivnu dimenziju ljepote. Ubran, isjeckan i stavljen na sušenje. Lijep ljeti jer hladi. Ugodan zimi uz toplu peć.
Sutra je na redu branje čaja od mažurana i kadulje. A onda je na redu bob.
Život buja u mom malom Edenu. Volim to rađanje. Uzvraćanje. Darivanje.
Nema u njemu jabuke razdore. Izdaje. Strah od zmije odavna je prevladan. Ako je i vidim, nije ona tu da me zavede na grijeh. Ona je tu svoja na svome. Kao i ja. Puštam je da uzmakne. U neki suhozid, bušak, kamen. Međusobno poštivanje i uvažavanje daje nam da plodouživamo život. A da pri tome ne uništavamo jedna drugu. To je svrha simbioze čovjeka i prirode. Kada će tu dimenziju dosegnuti ljudi? Sudeći po povijesti, nikad.
U Vali utiha. Ljeto je na pomolu.
subota, 08.05.2021.
Mir koji nema cijenu
Foto: Otočka
Mali krug velikih ljudi
Imam mali krug
Velikih ljudi
S kojima sanjam
Za koje se trudim
Uz koje znam
Tko sam zapravo ja
Imam čarobnu oazu
Usred pustinje
U kojoj vrelo nikad ne presušuje
Al' broj sunčanih dana
Premašuje prosjek
Jedan mali krug,
Nama dovoljno velik
To je samo naš svijet
Naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo
Sasvim mali krug
igle po vinilu
Dovoljan da ušutka tišinu
Šareno smo obojani svijet
Pomiješali smo čitav spektar boja
Na istom platnu slikamo dugu
Kroz dalekozor usprkos plimi
Na horizontu jasno se vidi
Sasvim mali krug
Nama dovoljno velik
To je samo naš svijet
Naš privatni svemir
Sazviježđe smo kad se spojimo
Jedan mali krug igle po vinilu
Dovoljan da ušutka tišinu
Šareno smo obojani svijet
Jedan mali krug
Nama dovoljno velik
To je samo naš svijet, …
Massimo Savić
srijeda, 05.05.2021.
Kapare
Foto: Otočka
Iznikla iz surog kamena. Ko raskošna vila. Ni zalivana , ni okopavana. Stari je donio par sadnica s udaljenog otoka Lukovca. Ima tome više od trideset godina. Rekao, pokušat ću. Nikome do sada nije uspjelo uzgojit je. Ugurao u suhozid. Malo zatrpao zemlje oko nje. I to je bilo sve.
Već godinama nam plodonosna. Od početka petog mjeseca pa sve dok je s ljeta ne napadnu nametnici. I dalje susjedi pokušavaju. Uzimaju od nas njeno sjeme, al ne ide. Tako smo ponosni vlasnici jedne bujne divljakuše. Koja se kod nas ugnijezdila. Pripitomila. Udomaćila.
Stavljam je u razna jela, salate, umake. Stari Grci su je koristili kao lijek protiv nadutosti te kao antireumatik. Stimulator je funkcije jetre i pripisuje joj se povoljno djelovanje na prevenciji bolesti srca, krvnih žila i bubrega. Redovito je kiselim u domaćoj kvasini. Ostavljam nešto za našu upotrebu. Najveći dio poklonim.
Krajem jeseni je obrežem. Gotovo do kamena. Ostanu samo duboko ukorijenjene suhe grančice. Svaki put pomislim kako je nemoguće da od tih suharaka ponovno iznikne ovakva ljepotica.
Ali, postojana je. Stari je našao nju. Ona nas. I evo nas u ljubavnoj simbiozi. Ipak, rijetko da prođem kraj nje, a da je ne pomazim. Uostalom, postoji li itko tko ne treba ljubav. Ili kome ona nije poticaj :-).
utorak, 04.05.2021.
Olakšanje
Foto: Otočka
Jedna lasta ne čini proljeće. Tako ni jedan moj loš dan, zbog neuspješne prodaje kuće, nije zima.
Presložena i posložena razveselila sam se sunčanom jutru. Na noge lagane već u šest. Pa u vrt. Rastegla gumu, pustila kišnicu i zalila. Sve moje povrćke divno napreduju. Svih sam dotakla dlanom. Izlila kapljice iskrene ljubavi prema njima. I zaželila im da budu plodonosne.
Još sam u fragmentima ljuta na sebe. Ljuta jer sam jučer bila ljuta na dan i okolnosti. Bespotrebno. Želje su jedno, okolnosti drugo. Miks oboje će izrodit novo. Ili neće. Nema zaustavljanja života i glođanja jer ne ide po planu. Prekinula sam niz ljutih misli prema sebi. Duboko udahnula. Sama si udijelila ukor zbog nedoličnog ponašanja. I pogledom sveobuhvatila Valu. Koja me u ovo praskozorje dočekala s puno više ljubavi nego li sam joj je ja uputila samo dan ranije.
Moj Fliper je i jutros prošao blizu obale. Dva galeba se već danima smucaju po krovu i dimnjaku. Pa se sve mislim je li to neka nova priča o Malenoj i Klepetanu. Mace su došle na svoju jutarnju porciju iz pučke kuhinje. I zapravo, sve teče kako treba.
Mir se ponovno vratio unutar mojih gabarita. Dišem punim plućima. Razmišljam razborito. I radujem se. Šta god da nebo planira, prihvaćam. Na puno toga mogu utjecat. Ipak ne na sve. Ne bi ni bilo dobro da sam svemoguća.
ponedjeljak, 03.05.2021.
Opet u ništa
Foto: Otočka
Agentica za nekretnine mi jučer predvečer poslala poruku. Stižemo sutra u razgledavanje. Imam zainteresiranog kupca za kuću. Čini mi se da traži baš ono šta nudite.
Srce mi se uzlupalo. Već prepoznatljiv sindrom koji budi nadu. I očekivanje kako ću ostatak života preusmjerit u željenom pravcu. Vratit se u Split. Bit s curama, unukom, prijateljima. Osmijeh mi se razvukao licem. Zahvaljivala sam svetom Duji nadajući se ove godine paunovskoj šetnji Rivom.
S teretom manje na leđima. I u životu.
Udrila sam zadnju patinu čistoće. Metloboj oko kuće. Sterilizirala. Stari se angažirao. Micao alat, gume za zalivanje. Zna on da ide s nama di god to bilo. Pomiren. Velika kuća nas je naprosto svih prerasla. Svakog dana svi smo svjesniji te činjenice.
Digla se rano. Zamijesila kiflice. Ima pravog pršuta. Slanih inčuna i kapara. Kruh spreman za škrov Pošip se hladi. Taman da na teraci proslavimo. Tako su mi se rojile misli. I želje. Živci na juriš. Uvijek su takvi u fazi iščekivanja. Bacila sam sveobuhvatni pogled po kući, oko nje, po vrtovima. Sve je izgledalo ok. I vrijeme je išlo na ruku. Blaga južina. Bez kiše.
A onda je mobitel zlokobno zazviždao. Nećemo doći. Kuća im je prevelika.
Već deseti kupci kojima se sviđa lokacija, pogled od milijun dolara, okruženje, sve. Sviđa se njima i kuća. Al malo kome treba ovako velika.
Pokisla. Potonula. Sparušenih nada. Pokopanih želje. Urušenih snova. Opet ništa. Baš sam potonula.
Opet isto. Preveliko!!!
Sva sreća da znam šprancu preživljavanja. Mamini su to geni u krvotoku. Dan tugovanja. Pa resetiranje. I nastavljanje ko da ništa nije bilo. Do novog poziva.
