morska iz dubina
utorak, 18.05.2021.
Hitnost na entu
Foto: Otočka
Jutro je krenulo van rutine. Stari se grčio u bolovima. Više ne može mokrit. Silan nagon ga tjera, al ništa ne izlazi. Hitno na hitnu. Hitnost nam uvijek otežava izoliranost i udaljenost. Al šta je, tu je. Mozak i racio su brži od nemogućnosti.
Na hitnoj mu uspijevaju ugurat dječji kateter. Mokri krv. S kolima hitne ravno za Dubrovnik. Na hitni urološki. U međuvremenu se ON i ja vraćamo u Valu pokupit najnužnije za bolnicu. Uspijevamo stić na vrijeme. Zagrljaj. Poljubac. I odvažne riječi, drži se. Ne brini za ništa. Pohvatat ću konce, veze. Bit ćeš ok. Ispitivački mi promatra izdajničke oči. Znam za te njegove finte pa maestralno odglumim lepršavost i bezbrižnost.
Za mene su bile daske teatra.
Navečer u 6 zovu iz bolnice. Iz Dubrovnika. Pitaju ležerno, jeste li vi na putu prema nama. Da preuzmete oca. Šokorana, gotovo da ostajem bez riječi. Al rijetki su takvi trenutci. Hitno propitujem mogućnosti, opcije odgode do jutra. Ništa ne dolazi u obzir osim ga pokupit.
Na otoku smo. Od kopna nas dijele trajekti. Koji imaju plovidbeni red. Treba stić do Korčule, trajekt za Orebić, odvozit cijeli Pelješac, magistralnim pravcem do Dubrovnika, preuzet oca, otpusno i vratit se za uhvatit posljednji trajekt. U ponoć ipo. U suprotnom će noćit u autu do jutra. Do prvog slijedećeg jutarnjeg. ON hitno odrađuje sve. Ulijeće u auto. Vjerojatno vozi preko dozvoljenog. U 2 u noći ga vraća u svoj krevet. U Valu. Odradio je neodradivo.
Tone živaca progutane. Utišane. Uravnotežene do slijedeće hitnosti. Opet racio na sceni. Moram naučit mijenjat kesice. I Starog educirat. Zbunjen je. Di s cjevčicom. Kesom punom krvi. Otpušten s rečenicom, nije to ništa. Pročistit će se. Glumim lepršavost i bezbrižnost.
Za mene je bila medicina.
Tješim Svog Starog. Bit će sve dobro. Naše novonormalno. Nisi ni prvi ni zadnji. Grlim ga.
Za mene je bilo biti kćer.
